Nakon devetnaest godina nastavnoga rada, Mark Enser napušta učionicu. U posljednjoj kolumni koju piše za obrazovni portal Tes bodri učitelje da ne odustanu od svojih razmišljanja i stavova o obrazovanju, kao ni od svojega glasa u javnosti.

Članak We can’t let teacher voices be drowned out objavljen je na portalu Tes .

U učionici sam proveo devetnaest godina od kojih šest pišem za Tes.

Počelo je, kao i kod mnogih, na Twitteru. Objavio sam da je život sa ženom koja je također profesorske struke donekle olakšanje po pitanju izgaranja na poslu; učitelji se razumiju s obzirom na stresna stanja i napetosti više negoli je razumijevanje moguće s ljudima koji su u drugim strukama. Jon Severs, koji je u to vrijeme bio izvršni urednik portala, uočio je moju objavu i stupio sa mnom u kontakt pitajući me želim li nešto više napisati o toj temi. Prihvatio sam, a ujedno sam i dodatno promislio o tome.

Bio sam i ostao učitelj u neposrednoj nastavi.

Članak je bio dobro prihvaćen, a Jon mi se ponovno javio zanimajući se imam li još nešto na umu o čemu bih pisao na temu obrazovanja jer bi želio ponuditi mi stalnu suradnju na portalu. Odazvao sam se i evo me, šest godina i stotinjak objavljenih članaka kasnije, za mnom su objave o mogućnostima sažetijega ispravljanja učeničkih radova i pisanja opisnih ocjena i povratnih informacija, o vrijednosti učiteljeva vremena i kako ga ne treba trošiti uludo, a o poučavanju na daljinu raspravljao sam i s jednim lordom…

Kao rezultat suradnje s Tesom, napisao sam nekoliko knjiga o poučavanju, održavao radionice stručnoga usavršavanja po cijeloj zemlji, surađivao s Charted College of Teaching [učiteljskim društvom osnovanim 1846. – nap.], sudjelovao u promjenama u Nacionalnom kvalifikacijskom okviru te kao aktivan sudionik bio pozivan u različite radne skupine i na stručne panele. Tijekom svih tih događanja i sudjelovanja, bio sam i ostao učitelj u neposrednoj nastavi.

I smatram da je to bitno.

Obrazovanje je okruženo ljudima koji imaju mišljenje o tome što bi i kako učitelji trebali raditi. Svi oni se sjećaju svojih školskih dana ili su roditelji djeci školskoga uzrasta i zbog toga smatraju da znaju što nastava sve obuhvaća i kako bi škola trebala izgledati.

Oni su u zabludi.

Zašto je učiteljski glas esencijalan

Poučavanje izgleda potpuno drukčije kada ste u učionici. Sasvim je malo onih koji cijene rane učiteljske dolaske na posao i kasne odlaske. Ako vide učitelje kako napuštaju školsko parkiralište u neko razumno vrijeme, pretpostavljaju da oni odlaze za svojim životom, a ne da je pred njima planiranje i sastavljanje zadataka iz udobnosti vlastite blagovaonice.

Ako to niste radili, ne možete ni zamisliti što znači pet sati nastave isprepletenih s obvezama tijekom odmora, zadržavanjima i žurnim e-porukama. Pet sati improviziranoga kazališta – pri čemu se od tebe očekuje da donosiš tisuću mikroodluka te u trenu odgovoriš na upite i potrebe više od tridesetero djece – iscjeđujuće je.

Ako nikada niste bili učiteljem, mogli biste pomisliti da ono što se eufemistično naziva malim ometanjima može biti prilično uznemirujuće. – Nije uznemirujuće, nego je strašno. Izraz je nepristojnosti. Znači da netko govori istodobno kada i vi govorite, da vam uzvraća i svađa se mrzovoljno i drsko. Kao učitelji doživljavamo da je osoba nepodnošljivo gruba i otresita iz sata u sat i iz dana u dan. To nije prihvatljivo u drugim područjima života. To je tiranija, ali ujedno nešto s čim se susreće mnogo učitelja.

Ako se učitelji ne uključe, drugi hoće…

Ljudi koji ne rade u učionicama često imaju favorizirane prohtjeve, uske interese i sredstva zastrašivanja te smatraju da škole trebaju ili poučavati ili nestati.

„Poučite djecu kako se plaćaju porezi!“ uzvikuju; ili osnove automehaničarskoga posla, vrtlarenja i kulinarstva. Škole također trebaju zaustaviti oružane pljačke, klimatske promjene i rat. Sve se to predlaže s vrlo malo spoznaje o tome što škole već postižu ili što nastoje postići.

To su razlozi zbog kojih je potrebno da učitelji pišu, govore i sudjeluju u državnim  organizacijama. Te pojave neće nestati. Možete poželjeti zatvoriti vrata učionice i osjećati da vas nitko ne uznemiruje, ali to se ne događa.

Ako se učitelji ne odluče govoriti i pridružiti javnim ustanovama, drugi hoće. Ljudi koji nisu stupili u učionicu otkad su bili djeca, koji desetljećima nisu bili blizu školske ploče, oni će ispuniti prostor koji je bio namijenjen vama. Čut ćemo njihove glasove i postupati prema njihovim zamislima.

Neke od tih zamisli mogu biti veličanstvene. Oni su možda stekli specijalizacije u područjima koja nama nedostaju. Možda mnogo toga znaju o potrebama pojedinih skupina učenika ili imaju uvid u to kako se događa proces učenja.

No, bez obzira na to koliko su sjajne njihove ideje, i dalje im je potrebno filtriranje kroz iskustvo onih na čijem se stolu hladi šalica kave dok stišću kredu ili flomaster za bijelu ploču u svojoj ruci. Vaša stručnost i iskustvo pokazuju jesu li te ideje provedive u kontekstu pravih škola koje se susreću s cijelom paletom poteškoća i obveza koje ti specijalizirani stručnjaci ne mogu ili ne će vidjeti.

Nakon devetnaest godina u učionici, odlazim, i stoga ujedno napuštam pisanje o obrazovanju.

Ono što želim u svojem posljednjem članku jest pozvati druge učitelje da ispune moje mjesto, a isto tako pozvati sve ostale da čuju što im učitelji imaju reći. 

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene ■ Mark Enser, profesor i autor nekoliko knjiga o obrazovanju ■ TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, pokrenuta 1910. godine kao dodatak dnevnim novinama The Times, od 1914. izlazi kao zasebna tiskovina, a od 1997.godine dostupna i na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■