„Ti neaktivni trenutci mojega života, trenutci od kojih se sastojao veći dio dana, bili su među najformativnijima. U vremenu u kojem nemaš što raditi, tvoj je mozak najkreativniji.“

„Postoje razlozi zašto ne bismo trebali zabraniti mobitele. Međutim, svi ti razlozi imaju svoju cijenu. Od povećanja mentalnih bolesti i poteškoća kod djece i mladih koje su izravno povezane s uporabom mobilnih telefona do neprekidnoga ometanja i prekidanja pozornosti koji se događaju zbog njih, moramo odvagnuti pluseve i minuse primjene takve tehnologije u školama. A na dubljoj razini, moramo razmotriti posljedice vrjednosnoga sustava društva koje ne zna kako se dosađivati.“

Zašto su dosada i dosađivanje neophodni u ljudskom životu, a osobito tijekom odrastanja i oblikovanja mlade osobe, možete pročitati u novom članku učitelja i autora Trevora Muira.

Članak The Benefits of Boredom in the Classroom (Dobrobiti dosađivanja u učionici)objavljen je na mrežnim stranicama Trevor Muir.

Volim pripovijedati uzbudljive priče o događajima iz djetinjstva. Primjerice, onu kada sam skočio na leđa živom, sedam metara dugom aligatoru. Ili onu o velikoj oluji koja je prevrnula kuću mojega pradjeda i prabake pa sam, uslijed najžešćih udara vjetra koji je nosio sve pred sobom, prabaku na leđima morao iznijeti iz ruševina. Mogao bih cijeli dan pripovijedati o tome kako smo izgubili nogometnu utakmicu jer nisam pazio na gol ili o tome kakve smo neslane šale izvodili u školskome autobusu. Volim prebirati po životu u potrazi za sjajnim pričama.

Međutim, istina je sljedeća: velik dio mojega djetinjstva bio je dosadan. Ljetni odmor provodio bih ili sjedeći u hladovini pod krošnjom stabla u vrtu i ne radeći ništa ili znojeći se na suncu dok obavljam neke sitne poslove oko kuće. Vožnja autobusom uglavnom se svodila na gledanje kroz prozorsko staklo ili, eventualno, lijepljenje žvakaće na donju stranu sjedišta. Sve su se velike oluje dogodile u priobalju i svaki put potpuno zaobišle moj grad.

Život je često bio dosadan.

Međutim, nije bio banalan. Ti neaktivni trenutci mojega života, trenutci od kojih se sastojao veći dio dana, bili su među onima koji su me najviše oblikovali. U vremenu u kojem nemaš što raditi, tvoj je mozak najkreativniji.

Tijekom tih dugih ljetnih dana običavao sam smišljati priče. Ili bih potražio prijatelje iz susjedstva kako bismo se loptali u parku, a katkad bi oni došli k meni i jednostavno bismo sjedili u hladovini, pod krošnjom stabla u vrtu.

U školi, za vrijeme objeda, za stolom u blagovaonici izvijali bismo peteljku jabuke, jedan po jedan, i kako bi na kojeg od nas došao red, izviknuo bi jedno slovo te je onaj, kojemu se peteljka otkinula, bio predoređen oženiti djevojku čije ime počinje izrečenim slovom.

Brat bi svake večeri vikao na mene i tjerao me iz sobe dok sam ju pokušavao zauzeti jer se – u telefonskom razgovoru koji se vodio s fiksnoga telefona u njegovoj sobi – s prijateljem igrao pogađanja pojmova.

I to je sve što smo mogli raditi! Ako si se želio zabaviti, morao si se potruditi biti kreativan.

„Ali to je dosadno!“

Život je često bio dosadan, ali ta je dosada značila rađanje kreativnosti.

Naša današnja kultura ima problema s dosadom. Postala je neprijatelj ljudi, istoznačnica za zlo. Loše je za nas ako se dosađujemo. Škole neprekidno moraju biti uzbudljive; dnevni rasporedi nadopunjeni nogometnim treninzima, baletom, odlascima u sportske klubove i na rođendanske zabave; izlete i planove puta određuju iPadi i filmovi; neograničeni prijenosi podataka zamjenjuju lozinke za WiFi.

Osjećamo krivnju ako za subotu nismo ništa planirali kao da je sjediti kod kuće i ne raditi ništa zločin spram naše kulture.

Posljedica svega toga jest život u društvu koje se znatno manje dosađuje. Prijatelji mojega sina (svi oni polaze treći razred osnovne škole) imaju novije inačice iPhonea od one koju imam ja. Kao učitelju, jedan od najvećih konkurenata bio mi je Fortnight koji su učenici igrali skrivajući mobitele ispod školskih klupa. „Zašto moramo odložiti mobitele daleko od sebe?“ pitali bi me. „Zato što sada razgovaramo o knjizi koju smo pročitali.“

„Ali to je dosadno.“

E pa ja ne mislim da je dosadno, osobito ako tomu posvetiš određeni mentalni prostor, no za to se treba potruditi. Da bi se to dogodilo, treba prigrliti ponešto tišine. To znači da moraš podignuti pogled s ekrana i usmjeriti ga prema svijetu u kojem stvarno živiš. Možda nije uvijek uzbudljivo, možda je katkad donekle i dosadno, ali upravo takvo je savršeno u redu.

Kada je obližnja škola zabranila mobilne telefone…

Jedan školski okrug u mojem gradu uveo je zabranu uporabe mobilnih telefona za sve učenike. Tijekom boravka u školi učenicima nije dopušteno imati mobilne telefone. To je izazvalo veliku viku mnogih roditelja, učenika, pa i dijela učitelja.

Roditelji: „Što ako tijekom dana moram stupiti u kontakt sa svojim djetetom? Ako iskrsne kakav hitni slučaj?“

Učenici: „Ali mobitel je bitan dio mojega svijeta. Škola bi to trebala prihvatiti kao realnost.“

Mnogi učitelji: „Od videoprojekata do vođenih istraživanja, moji se učenici neprestance služe mobilnim telefonima.“

Društvo: „Ako želimo ljude koji se u odrasloj dobi znaju služiti tehnologijom, moramo ih to naučiti u školi.“

Dopuštenje da se učenici služe mobitelima u školama ima svoju cijenu

Postoje razlozi zašto ne bismo trebali zabraniti mobitele. Međutim, svi ti razlozi imaju svoju cijenu. Od povećanja mentalnih bolesti i poteškoća kod djece i mladih koje su izravno povezane s uporabom mobilnih telefona do neprekidnoga ometanja i prekidanja pozornosti koji se događaju zbog njih, moramo odvagnuti pluseve i minuse primjene takve tehnologije u školama. A na dubljoj razini, moramo razmotriti posljedice vrjednosnoga sustava društva koje ne zna kako se dosađivati.

Kada dođem s posla kući, odložim mobitel u ladicu kuhinjskoga ormarića i zaključam ju. Moram to učiniti, u protivnom bih pretjerano provjeravao poruke i druge sadržaje u vremenu koje mi je na raspolaganju da ga provedem sa svojom obitelji. Znam koliko je izazovno pregledavati elektroničku poštu. Uživam u naletu dopamina kada ugledam svijetleće obavijesti s Facebooka. Poznato mi je također da – iako se volim igrati sa svojom djecom – igra nakon nekog vremena može dosaditi, a moj je mobitel sjajan protuotrov za taj osjećaj.

Morao sam za sebe pronaći obrazac, postići disciplinu kako bih se odupro izazovu bježanja od dosade. Nisam ništa bolji od učenika koji svoje mobitele skrivaju pod klupama u učionici – i upravo zato i trebam tû disciplinu!

Ta samoregulacija izrasla je iz toplih sjećanja na moje „nepriključeno djetinjstvo“. Sjećam se bogatstva sjedenja za stolom u blagovaonici bez ekrana. Sjećam se pisanja priča na kuhinjskome stoliću iz razloga – pisanja priča. Prizivam sjajne ideje koje bi nam se javljale zato što ništa drugo nismo imali raditi.

Tô želim i svojoj djeci, a još uvijek to želim i sebi.

Nedostatak tehnologije omogućio je izbacivanje mobilnoga telefona iz mojega djetinjstva, i zahvalan sam na tome. Jednako tako zahvalni su i drugi odrasli mojega naraštaja koji su odrastali u znatno dosadnijem razdoblju. Da vam ne spominjem sada Andyja Rooneya [američki radijski i televizijski autor koji je nekoliko desetljeća vodio tjednu emisiju Nekoliko minuta s Andyjem Rooneyem, ujedno poznat po kritičkim tekstovima i mislima o digitalnoj tehnologiji – nap.], no ima nešto neporecivo slatko u vremenu koje prethodi mobilnim telefonima.

Mobilni telefoni nisu sami po sebi loši, no oni su smrt dosade i dosađivanja

To ne znači da sam protiv mobilnih telefona, pa ne nužno ni u školama. Na čudesne načine pružili su mi mogućnost povezivanja sa starim prijateljima i pomalo zaboravljenim članovima porodice. Mojim su učenicima dali prigodu snimanja razgovora s veteranima Drugoga svjetskoga rata te služenja društvenim mrežama i mrežnim platformama u učionici kako bi se povezali s djecom iz različitih zemalja. Mobilni telefoni nisu sami po sebi loši, a često su i nevjerojatno korisni.

No oni su smrt dosade i dosađivanja. I stoga moramo biti svjesni tê činjenice te stvoriti sustave i obrasce koji će nam osigurati isključivanje. To može značiti zabranu mobilnih telefona u školama. Također, moglo bi značiti postavljanje ograničenja s obzirom na njihovu uporabu te poučavanje učenika kako odgovorno upravljati vremenom dok se služimo mobilnim telefonima.

To također znači da bi odrasli svoje mobitele trebali češće zaključavati u ladicu kuhinjskoga ormarića. I s vremena na vrijeme isključiti podcast koji slušaju vozeći se na posao. I poslati svoje trećaše u školu bez Iphonea u džepu.

A za sve nas znači spoznaju da dosađivanje nije nešto loše, nego naprotiv: mogućnost ulaska u prostor kreativnosti koja se pokreće tada kada ne postoji ništa drugo što bismo mogli raditi.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice (iznimno) uređen i prilagođen, a izvorniku se može pristupiti na poveznici na kraju ove napomene  ■ Trevor Muir, učitelj i autor knjiga iz područja obrazovanja među kojima su The Collaborative Classroom i The Epic Classroom ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice autora i učitelja Trevora Muira ■ izvornik: www.trevormuir.com ■