„Ako je jedina mjera u tome da pomaknemo početak nastave, neće doći do bitnih pomaka nabolje“, piše profesorica engleskoga jezika i autorica članaka o obrazovanju Alaina Gay iz američke države Južne Karoline.  

Više možete pročitati u nastavku.

Članak Schools Are Facing a Teen Sleep Epidemic objavljen je na portalu WeAreTeachers.

Otprilike 2016. godine škole u kojima predajem pomaknule su početak nastave. Došli smo na naslovnice lokalnih novina i dobili prilično brojne pohvale zbog progresivnosti.

A što je sa stvarnošću?

Mnogi naši učenici i dalje naokolo hodaju poput zombija. Ozbiljan dio njih žali se da noću u prosjeku spava četiri sata. Ili – još gore – nedostatak spavanja naokolo nose poput medalje časti koja dokazuje njihovu radnu etiku.

Ne želim da pogrešno doživite retke koje upravo ispisujem. Kasniji početak nastave smatra se poželjnim, potvrđuju ga znanstvena istraživanja i svakako su izvrstan korak u smjeru dobrobiti naše djece.

Međutim, taj se korak promovira kao savršeno rješenje za djecu izmučenu nespavanjem u mjeri da propuštamo druge mogućnosti i pritom potpuno odustajemo zaštiti mlade i usmjeriti ih na dovoljno noćnoga sna.

Zašto kasniji početak nastave uistinu pomaže

Imamo prilično nedvojbene dokaze da se dnevni biološki ritmovi kod tinejdžera razlikuju od onih kod odraslih i djece. Tijekom adolescencije melatonin, hormon spavanja, tijelo otpušta kasnije noću i prestaje ga lučiti u nešto kasnijim jutarnjim satima. Zbog toga je tradicijski ustaljeno vrijeme početka nastave za mnoge pravi izazov.

Škole koje su uvele kasniji početak nastave  – što znači u 8.30 i poslije – prijavljuju manje kašnjenja i izostanaka, kao i pojačanu budnost učenika tijekom prvih jutarnjih nastavnih sati. Istraživanja usto pokazuju da je adolescentima uistinu potrebno dodatno vrijeme kako bi se naspavali. Istraživanje provedeno u obrazovnom okrugu u Seattleu otkriva, primjerice, da – nakon što je škola pomaknula početak nastave sa 7.45 na 8.50 – učenici u prosjeku spavaju 34 minute dulje.

Ujedno, spomenuta istraživanja nisu jedina koja govore o tome – sva istraživanja na tu temu upućuju na jednake rezultate.

Pa zašto kasniji početak nastave nije lijek za nenaspavanost kod svih učenika?

Zašto moramo napraviti više od onoga do sada učinjenoga

Prvo, samo je 17 % škola pomaknulo početak nastave. Svakom je učitelju jasno koliko su promjene u obrazovnom sustavu spore i nepravodobne. Stoga, ako želimo pomoći i učenicima koji ulaze u onih 83 %, i to što prije, moramo razmotriti dodatne načine.

Drugo, i uz te dodatne 34 minute spavanja, učenici u prosjeku uspijevaju noću spavati 7 sati i 24 minute, što je gotovo dva sata manje od optimalnih devet sati i 15 minuta, koliko za tinejdžere preporučuje Nacionalna zaklada za spavanje. Trideset i četiri minute jesu bitne. No nisu dovoljne da bi se suprotstavite povećanom rastu anksioznosti, depresije i opće emocionalne nestabilnosti zapažene kod tinejdžera koji se noću ne uspijevaju dovoljno naspavati.

Što još možemo učiniti

Očigledno, odgovornost nije isključivo na školama. U lepezi aktualnih ponašanja mladih tinejžerske dobi – od odgađanja obveza za kasnije do prekomjerne uporabe digitalne tehnlogije – mnogo je razloga zbog kojih učenici propuštaju dovoljno se naspavati, a koji su izvan našega dosega. Međutim, to ne znači da smo potpuno bespomoćni.

Ako tražite način kako se učinkovito suprotstaviti epidemiji tinejdžerske nenaspavanosti, evo nekoliko postupaka koje možete primijeniti odnosno onih koje možete napustiti, i to – odmah.

♦ Napustite natjecanje na Olimpijadi stresa i nenaspavanosti

Razvidno je da nisu tinejdžeri jedini koji se noću nisu dovoljno naspavali. Mnogo odraslih u SAD-u također noću ne uspijeva dovoljno spavati, a među njima su i mnogi učitelji.

Svi katkad imamo potrebu svoja nezadovoljstva istresti pred kolegama, no morali bismo pritom biti oprezni kako ne bismo kroničan stres i nenaspavanost zacementirali kao trajno stanje. I tada kada smo oprezni da se naše emocionalno rasterećenje ne događa u nazočnosti učenika, okružje koje pritom stvaramo i dalje utječe na našu djecu.

Ako smo ponosni na svoje nespavanje, i naši će učenici biti ponosni na svoje.

♦ Svjesno i s pomnošću služite se računalnim sustavom za upravljanje učenjem

Računalni sustav za upravljanje učenjem kakav se primjenjuje u našoj školi osobito je u zadnje vrijeme uveo niz upitnih postupanja: učenicima se oko ponoći šalju i dodjeljuju novi zadatci, obavijesti se objavljuju u kasne sate, a ocjene i rezultati na ispitima odmah po ispravljanju radova, ma koje doba dana ili noći to bilo. Rezultat svega toga jest da učenici ne mogu razaznati kada završava njihov dan vezan uz nastavu i kada se smiju stvarno isključiti.

I sama nosim dio odgovornosti za takva postupanja. Znala sam objaviti rezultate ispita kasno u noć te sam bila duboko iznenađena kada bih vidjela kako dugo pojedini učenici ostaju budni ne bi li provjerili svoja najnovija postignuća.

Konačno sam uložila dodatne napore kako bih se pravodobno odjavila s našega računalnoga sustava, a e-poruke više nisam slala nakon 17 sati s vjerom da će i moji učenici početi postavljati vlastite granice.

♦ Postavite granice između posla i privatnoga života

Kada govorimo o granicama između posla i privatnoga života, možemo zaključiti da smo mi, kao učitelji, često zastrašujuće neuspješni u postavljanju vlastitih granica. Ako želimo da naši učenici ne ostaju budni do jedan sat po ponoći, i mi bismo kao učitelji trebali prestati činiti isto.

U najmanju ruku možemo prestati pružati čvrste dokaze objavljivanjem na školskom sustavu za upravljanje učenjem te slanjem e-poruka nakon utvrđenoga nastavnoga i radnoga vremena.

Te ono što je od još većega značenja: možemo s njima voditi transparentne, iskrene razgovore o tome kako pronaći ravnotežu, kako utvrditi razumne radne rasporede te postaviti prioritete. Izraziti ranjivost i biti otvoren prema svojim učenicima znači pokazati im kako svi nailazimo na poteškoće i izazove u postavljanju granica i traženju ravnovjesja između posla i privatnoga života.

♦ Dajte im dovoljno vremena

Osiguravamo li svojim učenicima dovoljno vremena nakon što im zadamo zadatke i radne obveze, vjerojatno smo na najboljem putu pružanja pomoći da se primjereno odmore.

Kao i mnoge moje kolegice i kolege, kada bi se moji učenici požalili da su imali previše posla vezana uz moju nastavu, osjetila bih dubok otpor i frustraciju. Često pretpostavljamo kako su učenici jednostavno lijeni i kako pokušavaju manipulirati našim ponašanjem ne bismo li im davali manje zadataka i zadaća. I, zasigurno, katkad je upravo tako.

No s obzirom na istraživanja o nedostatku spavanja kod tinejdžera kao i o stresu i anksioznosti koji su u porastu, možda je vrijeme da se zapitamo jesu li njihove žalbe katkad opravdane.

Iskusnija kolegica dala mi je sjajan savjet: „Skrešite to! Budite svjesni svakoga dodijeljenoga zadatka. Ako svojim učenicima možete omogućiti jednaku korist uz manje posla, učinite tako.“

Kako psihologinja i stručnjakinja za područje spavanja Jodi Mindell kaže: „Spavanje tinejdžerima nije prioritet i u pravilu ga ne određuju roditelji i škola.“

Ne možemo promijeniti prvi dio.

No možemo i moramo nešto napraviti za drugi. A tô što činimo ne bi se smjelo zaustaviti na pomicanju jutarnjega početka nastave.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene ■ Alaina Gay – profesorica engleskoga, danas zaposlena kao autorica članaka o obrazovanju i primjeni tehnologije u nastavi ■ SAD: WeAreTeachers – portal koji se bavi temama iz školstva i obrazovanja ■ izvornik: WeAreTeachers ■