„Ne morate žonglirati svim mogućim lopticama, smijete koju i ispustiti na vlastitu dobrobit“, kaže američka učiteljica, savjetnica u obrazovanju i sveučilišna predavačica Elizabeth Pappas.

Članak Help! I’m A 28 Year-Old Teacher and I Have No Time for a Personal Life objavljen je na portalu WeAreTeachers.

Dragi WeAreTeachers,

potrebna mi je pomoć u postavljanju granica na poslu. Moj radni dan počinje u 8 sati ujutro, a završava u 18 gotovo svakoga dana. Rezultat toga je moj dubok osjećaj da uopće nemam privatnoga života te jedva uspijevam napraviti nešto osnovnoga posla po kući.

S obzirom na to da imam 28 godina i živim sama, to je baš nikakav život. Na žalost, u okviru mojih školskih obveza ne postoji nijedan učitelj koji bi mogao uskočiti i preuzeti dio radnoga opterećenja. U srednjoj školi poučavam kemiju te različite razredne odjele pripremam za državne ispite i ispit državne mature.

Pomislila sam na to da promijenim školu, ali mislim da je problem s postavljanjem granica u meni. Nova će škola značiti iste probleme, samo će okružje biti drugo. Kada je nešto „dovoljno dobro“? Doslovce, tražim bilo što što bi mi moglo pomoći da budem učinkovitije, zdravije i uravnoteženije ljudsko biće.

Pozdravlja vas

Neuspješna u postavljanju granica

Draga (Ne)uspješna,

sasvim sigurno niste usamljeni u želji za stvaranjem zdravijih odnosa sami sa sobom i s ljudima u svome okružju. Većina učitelja i drugih zaposlenih u školstvu mogu se poistovjetiti s dugim radnim danima i svakodnevnom borbom da ostanu snažni, motivirani i zadovoljni na poslu i izvan njega.

Zapravo, Indeks potpore u obrazovanju učiteljskoj dobrobiti za 2020. godinu otkriva da je 74 % zaposlenih u obrazovanju potvrdilo nemogućnost isključivanja s posla jednom kada iziđu iz školske zgrade što je velik čimbenik u narušavanju ravnovjesja između radnih obveza i privatnoga života. Vaša samosvijest i želja za promjenom po pitanju kvalitete vašega života temelj je postavljanja čvršćih granica i, konačno, postizanja ispunjenijih životnih iskustava.

Autorica Nedra Glover Tawwab [američka terapeutkinja, socijalna radnica i spisateljica] u knjizi Set Boundaries, Find Peace: A Guide to Reclaiming Yourself [Postavi granice, pronađi mir: Vodič za oporavak – uspješnica New York Timesa, 2021. – nap.] granice određuje kao „očekivanja i potrebe koji ti pomažu da se u odnosima i povezivanjima osjećaš sigurno i ugodno. Očekivanja u odnosima pomažu ti ostati mentalno i emocionalno zdavom osobom.“

Pa kako bi to moglo izgledati u našim životima?

Sposobnost razaznavanja što je vrijedno u našem životu te učenja kada reći da, a kada ne – temeljne su sastavnice postavljanja zdravih granica.

Autorica kaže i ovo: „Kreiranje životnih odnosa nema kraja, no postaje ugodnije tijekom vremena i vježbe. U trenutku kada napustim zacrtane postavke, na površinu izranjaju stari problemi. Iz toga razloga postavljanje zdravih granica odredila sam kao svoju cjeloživotnu vježbu. Dosljedno primjenjujem asertivnost i samodisciplinu kako bih stvarala život kakav želim. U prošlosti sam bila ispunjena ogorčenošću i boli nadajući se da će drugi ljudi zapaziti i prepoznati moje raspoloženje i želje. Shvatila sam da ljudi neće pogađati moje potrebe. Oni su živjeli svoje živote dok sam ja patila u tišini.“

Možda se možete poistovjetiti s kojom od tih misli? Postoje li i u vašem životu trenutci kada osjećate ogorčenost prema drugima?

Pa dobro, da vidimo, kada je nešto „dovoljno dobro“? Kako dodati slobodan prostor u prenatrpan raspored sa svrhom stvaranja iskustava koja će nam omogućiti da se osjećamo obnovljeno i nadahnuto?

Prihvaćanje načela „dovoljno dobro“ može značiti da ste spremni i da imate dugoročan plan dok istodobno ostajete udaljeni od perfekcionističkih zamki. „Perfekcionističke osobe u pravilu vjeruju da ono što rade nikad nije dovoljno vrijedno sve dok nije savršeno. Umjesto da se ponose svojim napretkom, učenjem i napornim radom, svoj rad neprestance uspoređuju s radom drugih ljudi ili su usredotočeni na postizanje besprijekornoga ishoda.“

Zapitajte se: Dajem li prednost ishodu ili postupku? Izbjegavam li početi raditi na zadatcima zbog kojih osjećam nesigurnost?

Razmislite o tome da manju pozornost pridajete „žongliranju svim mogućim lopticama“, a veću promišljanju što istinski želite u svojem životu.

U redu je po putu ispustiti poneku lopticu. One odskaču i netko će ih pokupiti. Iskreno želim da malo po malo počnete oslobađati prostor za ono što vas potiče da se osjećate istinski ispunjenom i živom.

….. ….. …..

Jeste li se i vi susreli s mukama u postavljanju granica? Osjećate li da radni dan nema kraja, a privatni je život negdje nestao, jedva proviruje iz nekoga kutka? Kako se nositi s tim? Svoja razmišljanja i iskustva možete podijeliti ispod objave ovoga članka na stranicama Školskoga portala na Facebooku.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice prilagođen i dopunjen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene ■ Elizabeth Pappas – učiteljica, sveučilišna predavačica, autorica i savjetnica u obrazovanju ■ SAD: WeAreTeachers – portal koji se bavi temama iz područja školstva i obrazovanja ■ izvornik: WeAreTeachers ■