Preduvjet da biste se usudili otvoriti takvu temu krije se u postojanju radnoga okružja u kojem opstoji barem minimum razgovorne kulture.

Kako sam tijekom rada u nastavi imala prigode biti dijelom nekoliko radnih okružja (preciznije, pet) u različitim dijelovima zemlje, mogu posvjedočiti da škole u Hrvatskoj po pitanju razgovorne kulture i međuljudskih odnosa znaju biti neusporedive. Gledajući unatrag, mogu potpuno osvjedočeno reći da je u svim školama u kojima sam radila postojao minimum razgovorne kulture – osim u jednoj, u kojoj nije na žalost postojao ni taj toliku žuđeni minimum. Kad sam već otvorila pandorinu kutiju prisjećanja, od tih pet škola, u dvije trećine njih postojao je vrlo zadovoljavajući stupanj međuljudskih odnosa, uključujući i razvijenu razgovornu i raspravljačku kulturu što se izravno odražavalo na cjelokupno stanje u školi, odnose, raspoloženje i suradnički duh. U tim je školama i sredinama bilo uistinu ugodno raditi. Bilo je i teških trenutaka, ali naravno da ih je bilo jer život nije ravna crta (a osobito je život u školi daleko od ravne crte, zar ne?). Nije pitanje hoće li takvih trenutaka biti ili ne, nego kako ćemo se s njima nositi, a ondje gdje postoji razumijevanje, kolegijalnost pa i suosjećanje, iskrena zainteresiranost i želja da se napravi najbolje što se može, uvijek je lakše doći do rješenja i nastaviti dalje osnažen svime što se dogodilo.

Autoritaran stil vođenja škole

U školi u kojoj takve kulture nije bilo, na sastancima se u pravilu sjedilo frontalno, ravnateljica bi sjedila na čelnoj poziciji (za katedrom), a ostali sudionici sastanka ili vijeća raspoređeni u klupe poredane u redove ispred nje. Kada bi se održavala sjednica razrednoga vijeća, učitelji i profesori sjedili bi u zbornici u kružnom rasporedu, međutim, i tada je način vođenja sjednice bio frontalan te nepromjenjivo usmjeren prema jednom žarištu. A iz toga je žarišta znalo i žariti i frcati naveliko, ali ugodnu toplinu teško da biste osjetili.

Naime, razrednici bi – kako je to u svim školama u pravilu uobičajeno – vodili vijeće pojedinoga razrednoga odjela, taj dio nije sporan; no, pritom bi svoju pozornost uvijek ponajprije usmjeravali prema čelu ovalnoga stola te bi tijekom vođenja sjednice odjela za koji su zaduženi i nadležni od te čelne točke tražili potvrdu za svaku izgovorenu riječ ili bi zbunjeno zastajkivali kada nisu bili sigurni hoće li pogoditi što bi trebali reći i kako bi trebali misliti. Ako bi što – prema ravnateljičinoj prosudbi – išlo u smjeru koji nije predvidjela ili željela, preuzimala bi riječ, ispravljala i preusmjeravala razgovor.

Razgovori bi se teško mogli i nazvati razgovorima, a kamoli raspravama. U toj je sredini zapravo bilo zabranjeno sukobiti se. Kad upotrebljavam glagol sukobiti se, naravno da ne mislim ni na kakva gruba razračunavanja, ružne riječi ili postupke, nego na zdravu raspravu koja će nešto razbistriti i donijeti rješenja, ili barem zaključke koji će u idućim koracima približiti tražena rješenja. Možda otrcano zvuči, ali u toj je sredini bilo zabranjeno misliti. I to su članovi toga kolektiva prihvatili kao nešto konačno, bez pogovora, te su se sjednice i sastanci zbivali na način da je većina sudionika šutjela, a kada je trebalo nešto neugodno odlučiti, pognuli bi glave i dali svoj glas za ono što je ravnateljica već predodredila. Oni koji su se javljali u kvaziraspravi bili su ravnateljičini puleni koji bi odobravali, hvalili i tobože dopunjavali početni prijedlog te nikakve razmjene mišljenja (ali baš nikada) nije bilo.

U toj su se školi događali brojni mučni zapleti, i raspleti, što nije nimalo čudno s obzirom na stil vođenja škole – koji je bio autoritaran, a – kako to uobičajeno biva s takvim stilom – u osnovi potpuno šupalj, dvoličan pa i zlonamjeran.

Treba li u takvoj sredini i takvu ozračju uopće otvarati temu koju svi izbjegavaju?

Možete pokušati, no – prema mojem višestrukom iskustvu – neuspjeh je zajamčen.

Poput kamilice u terminalnoj fazi

Kao prvo, u takvoj sredini ne možete otvarati nijednu temu. Otvaranje teme predviđeno je samo za žarišnu točku i njezine pulene s kojima je prethodno dogovorila što će zaustiti, i ne samo dogovorila, nego i isplanirala; jer sve o čemu se „razgovaralo“ odnosno što je bilo postavljano na dnevni red, imalo je neku unaprijed određenu svrhu koja je toj upravljačkoj šačici nešto značila: u pravilu se nekomu trebalo osvetiti, stati na kraj, nešto – nimalo ugodno – postići.

No ako ipak budete toliko hrabri, ili toliko ludi, pa izustite nešto izvan strogo zacrtanoga scenarija, sasvim je sigurno da će vaše riječi i nakanu sasjeći u korijenu. Ako ste uporni pa usprkos sasijecanju nastavite dalje, naići ćete na obezvrjeđivanje, pokušaje ismijavanja, stavljanja na svoje mjesto i ostala slična postupanja kojima se redovito služe bahati, napuhani vladari malih, užeglih carstava.

Kako sam u prethodnim radnim sredinama stekla brojna iskustva u komunikaciji s različitim tipova osoba, u pojednostavljenoj podjeli: s onima ugodnima i onima neugodnima, kada danas gledam na sve te događaje, moram priznati da sam u tu, za mene tada najnoviju (sredinu), došla s prilično velikim i čvrstim samopouzdanjem glede svojih komunikacijskih vještina i mogućnosti uspostavljanja barem minimalno korektnih, ako ne i ugodnih međuljudskih odnosa. A zatim sam se morala suočiti s dvojbom: Jesam li uistinu dovoljno uspješna u komunikaciji s ljudima? – Ili sam naišla na nešto s čim se nikada prije u takvoj mjeri i na takve načine nisam susrela? – I nije to bila samo puka dvojba koja se, eto, nedužno pojavila pa ćeš ju u nekoliko koraka, sati ili dana riješiti; bila su to dugotrajna razmišljanja i razgovori koje vodiš sam sa sobom, ili s nekim bliskim, ili s nekim stručnim (ako imaš sreće pa takvi postoje u tvojem životu), bilo je to razdoblje velikih iskušenja i sumnja.

I da, prethodno stečene vještine donekle su mi bile od pomoći i u toj teškoj sredini, ali – zapravo – bile su potpuno nemoćne spram ukupnoga stanja razmišljanja, postupanja i svijesti koje je ondje vladalo. Poput kamilice u terminalnoj fazi bolesti.

Ugasite radno mjesto prije negoli ono ugasi vas

Nikad ne bih pomislila da ću ijedno radno mjesto napustiti, kako mi se u nekim trenutcima tada činilo, poražena. Nemoćna, umorna, i s osjećajem da mi više i nije stalo (osim do djece, do njih ti je cijelo vrijeme itekako stalo i to je onaj veliki uteg zbog kojeg stalno odlažeš odlazak).

Cijeli me život vodila misao da uvijek i svagdje postoji mogućnost za nešto bolje, vedrije, svjetlije, sretnije. Da ta mogućnost isprva možda nije vidljiva, no potrebno je malo pričekati, malo pustiti i dopustiti, ili i dosta pričekati i pustiti/dopustiti te će se pukotina kroz koju će prodrijeti prvi zračak svjetlosti ipak pojaviti.

I nešto se uistinu pojavilo. Nakon godina teškoga mraka, pa i različitih oblika zlostavljanja (što nije današnja tema), situacija se ponešto smirila, nisam više bila u tolikoj mjeri izložena svemu onome što je do toga trenutka „promjene“ bilo obvezno i neizostavno, a izrazito negativno, no kada je došlo razdoblje da je oštrica donekle otupjela, shvatila sam da se ništa bitno nije promijenilo. Da su zidovi jednako visoki, da je ustajalost i užeglost jednako intenzivna, da se doslovce ništa u odnosu stvari i u odnosima među ljudima nije ni trunke, ni vlasi, ni milimetra promijenilo. I da to, najkraće rečeno, nije mjesto gdje itko može biti sretan osim ako već nije poništio sve svoje osjećaje i svako zrno razuma.

Tako da je to, kako sam spomenula, bio moj konačni poraz, a možda bi se moglo reći da je bila i pobjeda: spoznaja da postoje mjesta koja su toliko mračna, toliko nepristupačna, toliko surova da je najbolje okrenuti se i otići. Osobito ako ste napravili sve što ste mogli, ako osjećate da nema više mjesta da sami sebe uvijek iznova obnavljate, oporavljate i uzdižete na razinu zaleta, dobre volje, osnaženosti i dobronamjernosti, tražite trunku optimizma u svakoj sitnici, gdje ga realno i nema, ali vi toliko želite da ga ima da uspijevate vidjeti i ono čega nema; a zatim, idućega jutra, jednom brže, drugi put nešto laganije, ali neizostavno, ponovno tonete u jednako tešku i zagušljivu stvarnost.

Pa shvatite da odluka o odlasku ipak ne znači da ste odustali. Nego suprotno. Da niste odustali. Od sebe.

Prije negoli otvorite temu, prosudite imate li s kim razgovarati

Zašto pišem o tome?

Pa zato što – nakon svih tih dugih godina u obrazovanju, vjerujem da smijem prosuditi – današnji članak govori o uputama koje su neprimjenjive ili teško primjenjive za upravo opisanu sredinu. Kako ćete u takvu okružju otvarati neugodne teme kada ondje ni ugodne teme, ako ne dolaze od maloga povlaštenoga kružoka, nisu dobrodošle?

Netko bi mogao reći (a rekla bih da sam i sama svojedobno bila jedna od tih koji bi mogli pomisliti): Ma to je samo tvoje iskustvo. Nijedna sredina nije nepopravljiva. Nisi dovoljno pozitivna. Moraš vjerovati… (I slične ljepote.)

No, u međuvremenu sam naučila i ovo: Ima sredina, kao što ima i ljudi, koji su nepopravljivi. Možda ne za druge, ali za vas; a o vama je (jednoj osobi, jednom životu, a ne o svim ljudima i životima) riječ, zar ne? Postojanje nepopravljivih ponašanja, a ako su pojedinci s takvim ponašanjima u dominantnom broju i pokoravaju sve oko sebe, tada i postojanje nepopravljivih sredina, nije nešto što dugo postoji na obzoru ni hrvatskih ni svjetskih promišljanja. Iako je tema davno otvorena, u širim se razmjerima razvila tek u posljednja dva desetljeća te se danas o tome govori sve preciznije i detaljnije u okviru teme narcisoidnih poremećaja, patnje u takvim odnosima te nemogućnosti promjene. Uistinu, kao što postoje narcisoidne, sociopatske i psihopatske osobnosti za koje je utvrđeno da ne postoji mogućnost promjene (kod pojedinih slučajeva postoje stupnjevi malih pomaka na bolje, ali to je sve jako daleko od bilo kakve istinske promjene), jednako je i sa sredinama. Možete dočekati kakav milimetarski pomak, ali ne i promjenu. Ona će možda jednom doći, uistinu ne možete znati hoće li ili neće, ali vi ju jednostavno ne vidite, samo ostajete i dalje čekati (a već dugo čekate)… A ako to više ne možete ili ne želite, ostaje samo jedno pitanje: Imate li mogućnosti napustiti taj brod ili ćete i dalje hodati od krme do pramca pa natrag mučeći iz dana u dan istu muku, utišavajući sebe i tražeći kakvu mrvicu za koju procjenjujete da je na njoj dovoljno stabilno i vrijedno podići još jedno malo zdanje krhkoga optimizma?

Dakle, s obzirom na to da mi je zamislivo da pojedini čitatelji i čitateljice koje je zainteresirala tema današnjega članka imaju iskustvo s jednako teškom sredinom, ili donekle teškom (možda ne jednako u svim aspektima), smatram potrebnim naglasiti da je za otvaranje svake teme, a osobito teške ili neugodne teme, bitno postojanje minimuma spremnosti na razgovor, na razumijevanje i iskreno razmjenjivanje pogleda, mišljenja i stavova; postojanje minimuma suradničke atmosfere. U protivnom svaka će vaša riječ biti zlorabljena i izvrnuta na tisuću načina u značenjima i smislovima koje niste mogli ni sanjati.

Ako smo se našli u sredini u kojoj nema zdrave rasprave, možda bi teška tema koju treba otvoriti bilo pitanje: Zašto ni o čemu otvoreno ne raspravljamo? – Kada pomislim na školu u kojoj sam radila i koju sam upravo opisala, osmjehnem se pri pomisli na mogućnost otvaranja  takve teme. Jednostavno, ne znam za koga bih ju otvorila… Ondje mi se naime nitko ne bi pridružio (ne pitajte kako znam), a rezanje u korijenu, iščuđavanje o čemu to uopće govorim i drugi oblici obezvrjeđivanja, ne samo teme, nego ponajprije osobe – one koja je temu predložila, dogodili bi se brzinom svjetlosti. Zato kažem: Prije otvaranja teme procijenite imate li uopće barem jednog jedinog sugovornika. U takvim sredinama već jedan jedini sugovornik čini neizmjernu razliku.

Još nešto: Ako nikada niste ni pokušali otvoriti neku temu, tešku ili koju drugu, tada niste istinski ni iskušali imate li sugovornika i sudionika u razgovoru ili ne. Zato, barem jednom, usudite se.

Škola ne može ispuniti svoju bit bez redovitih susreta, rasprava i razgovora o svim potrebnim temama

Zajednica ne može napredovati ako ne postoje trenutci susreta, razmjene ideja i razmišljanja, sukobljavanja i odmjeravanja rješenja i stavova. To su, za svaku zajednicu,  izrazito potrebni, zdravi, motivirajući, kreirajući i osnažujući trenutci. Nijedna se ne može kvalitetno razvijati bez takvih susreta i procesa, a osobito to ne može tako bitna, životno neophodna, a u svojoj najdubljoj srži duhovno, intelektualno i emocionalno određena  zajednica kakva je škola.

(Naravno, kada govorim o školi, podrazumijevam i ustanove ranoga obrazovanja.)

U nastavku slijedi članak s jasno i potkrijepljeno opisanim uputama kako na službenom sastanku ili sjednici otvoriti temu neugodnog sadržaja, onu koju bismo svi rado izbjegli. Kako dugotrajno izbjegavanje teme ne donosi ništa dobro, a katkad ono nije ni moguće, autorica korak po korak oprimjeruje na koji način otvoriti takav razgovor i kako ga voditi.

Tekst How to Address Tough Topics in Staff Meetings objavljen je na obrazvnome portalu Edutopia.

U školi u kojoj sam radila, kada bi se uoči početka sjednice zaposlenici okupljali, u prostoriji je često bilo više slonova no učitelja. Ti su slonovi – stvari o kojima nitko ne želi govoriti – uključivali disfunkcionalnu dinamiku radnih timova, zapostavljene, umorne i nedovoljno podupirane zaposlenike te teme vezane uz rasnu nejednakost. Kada gledam  unatrag, mislim da je mnogo ljudi željelo govoriti o svim tim temama, ali jednostavno nisu znali kako.

Zašto se ne bavimo teškim temama? Mislim da je razlog jednostavan: Ne dotičemo slonove u prostoriji jer se bojimo. Bojimo se da o neugodnim temama nećemo znati govoriti i da ćemo reći nešto strašno „pogrešno“ te će naši odnosi s drugim ljudima zbog toga stradati.

Stoga je oslobađanje od strahova dobar prvi korak. A da bismo ga napravili, potreban nam je plan. I to je ono što bih ovdje željela ponuditi: nacrt plana kako unutar radnih timova, škola ili organizacija otvoriti neizgovorljivu temu.

Kako početi razgovor o neugodnoj temi

Bez obzira na to jeste li na upravljačkoj poziciji ili niste, možete potaknuti razgovor o izazovnoj temi. Vjerojatno nijedan trenutak nije savršen, no bitno je početi. Postoji nekoliko pristupa koji će vam olakšati taj put.

IZRECITE TEMU. Možete početi ovako: „Imam osjećaj da je među nama jedna teška tema. Želim govoriti o _______________.“ Zatim recite s kojom nakanom otvarate taj razgovor. Možete reći nešto poput ovoga: „Temu otvaram zato što bih voljela čuti kako drugi vide tu situaciju te da bismo razgovorom došli do toga što možemo učiniti.“

IZJASNITE SE O STRAHU. Mogli biste reći: „Osjećam nelagodu zbog otvaranja ove teme – čujem kako mi srce ubrazno udara. Mogu zamisliti da se i drugi osjećaju nelagodno pri pomisli na razgovor o tome. Normalno je tako se osjećati u razgovoru o nečemu o čemu uobičajeno ne razgovaramo.“ Zatim duboko udahnite i ponovite neugodnu temu o kojoj želite razgovarati. Možete na primjer ovako: „Učenici druge rase u našoj školi ne postižu obrazovne uspjehe. Nisu uključeni u dodatnu nastavu te je njihovo uključivanje na studij slabije negoli kod njihovih kolega bijele rase.“ Ili želite otvoriti temu suradnje unutar radnoga tima: „Ivane, na sastancima našega tima pristaješ na određene poslove, ali na tome sve ostaje.“

DAJTE DO ZNANJA DA SE O TEŠKOJ TEMI MOŽE GOVORITI. Mogli biste podijeliti i svoje uvjerenje da je razgovor koji slijedi vrijedan napora. „Vjerujem da možemo voditi takav razgovor te pronaći način koji će nam pomoći da se bolje osjećamo i budemo učinkovitiji.“

SA SUDIONICIMA SASTANKA PODIJELITE KAKO TEŠKA TEMA O KOJOJ ŽELITE GOVORITI UTJEČE NA VAS TE KAKVE SU POSLJEDICE NJEZINA IZBJEGAVANJA. Primjerice, mogli biste ovako: „Ivane, uistinu se pouzdajem u tvoje sudjelovanje u našem timu pa kada preuzmeš zadatak, a nakon toga se ništa ne događa, to utječe i na moj posao, a moje povjerenje u tebe više nije potpuno.“ Da napomenem: Radeći kao savjetnica u obrazovanju, često se susrećem s učiteljima koji kažu: „Ne želim nešto pogrešno reći“, i zatim ne kažu baš ništa. Taj korak može biti nezgodan, ali vrijedno je preuzeti taj rizik. Ako odlučimo ništa ne govoriti, situacija katkad postaje sve gorom. Vježba će vam pomoći pripremiti se za taj korak.

[Kada god to nije neophodno (a gotovo nikad nije), nemojte osobu prozivati pred velikim brojem ljudi, osobito ako je rasprava proširena i obuhvaća znatno veći broj ljudi od radne skupine u kojoj se problem dogodio. Uvijek sačuvajte tuđe dostojanstvo. O problemu neispunjavanja zadataka možete raspraviti i bez spominjanja imena, samo na temelju situacija koje su se dogodile. Ako nekoga želite upozoriti na propuste, učinite to u osobnom razgovoru ili u okviru tima u kojem je problem nastao. Ili neka to učini nadležna osoba – ravnatelj. – Nap. S. M.]

PITAJTE KAKO DRUGI VIDE SITUACIJU TE KAKAV UTJECAJ IMA NA NJIH. Pitanje može biti: „Koje je vaše mišljenje – što se tu događa? Zašto se suočavamo s tim izazovima?“ Primjerice, možda je problem u tome što Ivanu nije jasno tko je preuzeo koji dio posla te je potreban zapisničar kako bi tijekom sastanka pisao bilješke. Postoje problemi koji su tehničke prirode i lako rješivi, no zato što o njima ne govorimo, pretvaraju se u velike probleme. Ali  postoje i oni problemi koji su duboki i sustavni (kao što je pitanje djece druge rase koja ne sudjeluju u naprednim programima) te zaslužuju duboko propitivanje.

PODSJETITE SUDIONIKE SASTANKA DA OTVARANJE RAZGOVORA O NEKOM PROBLEMU NE ZNAČI DA SMO PROBLEM I RIJEŠILI. Otvarajući razgovor o neugodnoj temi, izričući neizgovorena pitanja, napravili smo velik korak prema učinkovitijoj suradnji.

TIJEKOM RAZGOVORA ILI RASPRAVE BUDITE SIGURNI DA POMNO SLUŠATE DRUGE TE DA STE ZAMOLILI DRUGE DA ČINE ISTO, A TO VODI U OTVARANJE PROSTORA ZA POSTAVLJANJE PITANJA. Nema šanse da ćemo u školi razriješiti teške teme ili probleme ako jedni druge ne slušamo i ne sudjelujemo u obazrivu propitivanju.

Radila sam u školi u kojoj se svaki mjesec organizirao „sastanak provjere teških tema“. Svaki bi se aktiv i školski odjel poslužio protokolom kako bi razriješio sukob ili nešto drugo što se do tada zaobilazilo. Na početku, kada je ravnatelj uveo takav sastanak, zaposleni su negodovali. Godinu kasnije radovali su se tim sastancima jer su se stvari raščistile te su sastanci i suradnje značili dobro uloženo vrijeme. Učitelji su počeli osjećati kako neprestance napreduju u svojim pristupima i praksama te bolje pomažu svojim učenicima. A to je ono do čega im je najviše stalo – zadovoljiti potrebe svojih učenika.

Kakva ste radne sredine upoznali? Jesu li dovoljno otvorene za razgovore, pa i o teškim temama? Svoja iskustva, razmišljanja i doživljaje možete podijeliti ispod objave članka na stranici Školskoga portala na Facebooku.

■ NAPOMENA ■ napisala, izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić  ■ autorica članka na engleskom: Elena Aguilar – savjetnica iz Oaklanda u Kaliforniji, autorica knjiga The Art of Caoching, The Art of Caoching Team i dr. ■ tekst je pri prijevodu mjestimice prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene ■ SAD: Edutopia – portal namijenjen obrazovnim temama ■ izvornik: www.edutopia.org  ■