„Ne želim prelaziti svoje granice, ali želim da moji učenici znaju da netko čuje i razumije njhove strahove“, piše profesorica engleskoga jezika u članku objavljenom na portalu WeAreTeachers.

Članak je prvi put objavljen u veljači 2018. godine, ali nakon nedavnih teških događaja, američki portal objavu je ponovio. Razmišljanja i pristupi izneseni u tekstu mogu biti od koristi u svim teškim situacijama s kojima se učenici i učitelji, pa i u najmirnijim sredinama, na žalost povremeno moraju suočiti.

Članak How I Talk to My Students About Scary Current Events (Kako razgovaram sa svojim učenicima o zastrašujućim aktualnim događajima) objavljen je na portalu WeAreTeachers.

Poučavam sedmaše u jednoj gradskoj školi koju pohađaju učenici s posebnim financijskim potporama. Moji učenici ne žive pod staklenim zvnom. No posljednjih nekoliko tjedana doživjeli smo osobito teške događaje. Jedno je dijete oteto. Sestrična petnaestogodišnje učenice preminula je od gripe. A pucnjava koja se nedavno dogodila u školi u našoj zemlji  podsjetila ih je, ponovno, da se strašne stvari događaju kada ih najmanje očekuješ.

Oduvijek pomalo strahujem od uvođenja takvih tema u razred – zbog mnogih razloga. Ponajprije, ja nisam njihov roditelj. Kao roditelj, želim filtrirati koje će sadržaje i informacije moj sin čuti, kao i steći uvid koliko on o njima već zna te mi je potpuno jasno da i drugi roditelji imaju pravo na to.

Uz to, ne želim ih zastrašivati. Zadržavanje na razgovorima o strahotama koje nam se mogu dogoditi držim loše iskorištenim vremenom u nastavi, s obzirom na to da se nakon takvih razgovora svi osjećamo uplašeno i tužno. No kada se teški događaji zaredaju, usprkos nelagodi i strahu koje osjećam, govorim o njima.

Zašto?

Kao osobe koje rade u obrazovnim ustanovama, moramo. Kada zanemarujemo ono što se događa, ne štitimo ih od njihovih strahova. Samo im poručujemo da nitko ne mari. Ako procijenim da će im razgovor više strahova olakšati nego što će stvoriti novih, tada je vrijedno razgovarati.

EVO NEKOLIKO SAVJETA KAKO RAZGOVARATI S DJECOM I MLADIMA O TEŠKIM DOGAĐAJIMA:

Dopustite im da se oni izraze prvi.

Otvorim temu, i zatim pričekam.

Postupno, počnu govoriti. Ili katkad, ne govore. Mnogi su moji učenici zahvaćeni programom DACA (Deffered Action for Childhood Arrivals – program namijenjen ilegalno useljenoj djeci, nap.), stoga smatram da svi novi sadržaji vezani uz ilegalno useljavanje i program kojim su obuhvaćeni za njih mogu biti vrlo opterećujući i zastrašujući. Jednom sam pokrenula takav razgovor i nisu znali o čemu govorim. Zato sam dopustila da razgovor što prije ode u smjeru gramatičkih pravila.

Međutim, uobičajeno je da, nakon što otvorim temu, najprije žele izraziti na koji su način s njom povezani. „To se dogodilo u mojem kvartu.“ „Moja sestra zna njegovog brata.“ „Moja je baka živjela na Floridi.“ Dijeliti osjećaje i povezanost s tragičnim događajem nekomu može izgledati kao gubitak vremena, ali ne slažem se s tim. Dobro mi je poznato da i sama imam potrebu podijeliti svoje osjećaje i odnose s tragedijom koja se dogodila u svrhu kanaliziranja emocionalnoga odgovora na strašan događaj, stoga i svojim učenicima dajem prigodu da to učine.

Nemojte lagati.

Taj dio je izazovan. Prošloga tjedna dijete me pitalo jesu li prozorska stakla u učionici otporna na metke. Svi su učenici zanijemili netremice gledajući u mene i iščekujući odgovor. Toliko sam željela reći da jesu. Možda bih, da su tek malo mlađi, to i rekla. No s obzirom na to da su tinejdžeri, na svoja pitanja zaslužuju odgovore utemeljene u stvarnosti. Pa i tada kada to nije ono što bi željeli čuti.

Održite razloge da vas poštuju, no imajte na umu tko vas sluša.

Sklonost učenika završnih razreda osnovne škole i srednjoškolaca da optužuju žrtve redovito me razljuti. „Da sam ja bio u toj školi, zgrabio bih pištolj.“ „Ja bih ga maznula  stolcem.“

Djeluje mi jako bezosjećajno i bez imalo poštovanja kada čujem rečenice poput tih, kao da moji učenici drže da djecu koja su doživjela sve te strahote treba okriviti za ono što se dogodilo jer nisu dovoljno primjereno postupila.

Pritom mi je potpuno jasno da su moji učenici istovremeno na smrt preplašeni te izlažu svoje velebne planove kako bi se osjećali barem malo sigurnije. Pa zato, dok im govorim kako je mnogo lakše reći da bismo nešto učinili, nego to u teškim okolnostima uistinu i učiniti, nastojim ne osjećati odobojnost prema njihovim komentarima.

Usredotočite se na djelovanje.

Uvijek je teško okončati takve razgovore kakvom drugom porukom osim one: „Znate i sami, svi ćemo jednoga dana umrijeti. Sada otvorite čitanku na 73. stranici.“ No bitno je razgovor završiti na afirmativan način. Nakon što ih utješim kako najbolje znam, razgovor završim tako da im kažem što mogu učiniti kako bi se što bolje zaštitili i u najvećoj mogućoj mjeri ostali sigurnima.

Nakon što je dijete iz susjedne škole prošloga tjedna oteto, govorili smo o potrebi prepoznavanja vlastite intuicije te prijavljivanja raznih uznemiravanja, uključujući i spolna, kada prepoznamo da se događaju. Kada je djevojčica preminula od gripe, razgovarali smo o simptomima i kako uočiti upozoravajuće znakove. A nakon strašne pucnjave u Parklandu na Floridi, razgovarali smo o rješenjima vezanima uz pucnjave iz pištolja i načinima na koje moji učenici mogu izraziti svoje stavove o toj temi.

U više od desetljeća poučavanja, bila sam primorana s učenicima razgovarati o tragedijama i teškim događajima u mjeri koje se ne želim sjećati. I čini mi se da se takvi događaji javljaju sve učestalije. Ne činimo svojim učenicima uslugu pretvarajući se da se to ne događa, no iznimno je teško razgovarati o tome na način koji je istodobno i iskren i senzitivan. Jedini način koji mi se čini prikladnim jest taj da o događajima progovorim bez okolišanja te podsjetim učenike kako mogu biti dijelom rješenja.

Nadam se da će se u nastavku života prisjetiti razgovora koje smo vodili i upotrijebiti ih kako bi svojim postupanjima mijenjali svijet na bolje, tako da budući učenici i njihovi učitelji ne moraju toliko često na nastavi razgovarati o teškim događajima.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice (iznimno) uređen i prilagođen, a izvornik možete pronaći na poveznici na kraju ove napomene ■ Captain Awesome – pseudonim profesorice koja predaje engleski jezik u školi koju pohađaju izbjeglice i useljenici ■ SAD: WeAreTeachers – portal koji se bavi temama iz školstva i obrazovanja ■ izvornik: WeAreTeachers ■