Ujedinjeno Kraljevstvo prije otprilike dvadeset godina pokrenulo je reformu obrazovnoga sustava. Temeljni dio te reforme odnosio se na promjenu nastavne paradigme koja je posljedično zahtijevala promjenu učiteljskih nastavnih pristupa i strategija, a to je pak podrazumijevalo i promjene vezane uz praćenje i ocjenjivanje učeničkoga rada i napretka, kao i izvješćivanja o tome radu, koje bi moralo biti stručno, poticajno, pravodobno i učestalo. Velik dio onoga što je zacratno na papiru odnosno što je zamišljeno u strategijama i proglasima kreatora obrazovnih promjena, isprva je izgledalo ljupko, dobrobitno, provedivo i progresivno, no na terenu je doživjelo fijasko.

Učitelji su počeli posrtati pod prevelikim radnim opterećenjem koje se nije pokazalo produktivnim u smislu učeničkoga napretka, kao i njihova (učiteljskoga) osobnoga zadovoljstva nastavnim radom. Nadalje, britanski se obrazovni sustav počeo doslovce urušavati suočavajući s odlaskom ljudi iz struke te su uskoro počeli zapošljavati i nestručnjake, pa i tražiti načine kako ih uvesti u sustav kao ravnopravne i jednakostručne školovanim stručnjacima u pojedinim područjima (o čemu smo također objavljivali na Školskome portalu), a takvo se stanje proteže i danas, dvadeset godina kasnije.

Kako se i s kakvim ishodima vode (jalovi?) razgovori o radnome opterećenju i ostalim poteškoćama kojima se ne nazire kraj, pročitajte u još jednom izazovnom i inspirativnome članku koji potpisuje stalni komentator i kroničar britanske obrazovne zbilje, profesor i autor Mark Enser.

Tekst The hardest working teacher in the school objavljen je na mrežnim stranicama Teaching it Real.

Mnogo je rasprava koje se upravo vode o radnome opterećenju i koje skliznu – polako, neizbježno i razorno – u raspravljanja o tome koji učitelji rade najviše. Čije je radno opterećenje najveće?

Zaokupljeni smo ne radeći ništa

i tako cijeli dan

nastojimo naći mnogo stvari koje nećemo raditi

Zaokupljeni smo odlaskom nikamo

Nije li to zločin

Željeli bismo biti nesretni, ali

Nikad nemamo vremena…

Bing CROSBY, Busy Doing Nothing (Zauzeti ne radeći ništa)

Čija je nastava najzahtjevnija za pripravljanje? Tko ima najviše izvannastavnih obveza i zaduženja?

A takva raspravljanja nisu vezana isključivo uz rad u nastavi.

Svaki posao u kojem sam se okušao obiluje osobama koje su uvjerene da upravo one rade najviše, najteže, najzahtjevnije, više negoli itko drugi.

Pitanje Koji učitelji rade najviše? – potpuna je besmislica.

U obrazovanju, pitanje Koji učitelji rade najviše?, potpuna je besmislica.

Jer to ovisi o kontekstu.

Ako radite u školi koja primjenjuje suludu strategiju ocjenjivanja i vrednovanja, zahtijevajući da bilježnice, radne bilježnice i radni udžbenici budu pregledani i ocijenjeni X puta tjedno, tada učiteljice i učitelji koji su zaduženi za najveći broj razrednih odjela, a to je u pravilu vezano uz sporedne nastavne predmete, provode najviše vremena u vrednovanju i ocjenjivanju. Oni se jednostavno susreću s najviše odjela i najviše učenika koje treba ocijeniti X puta tjedno.

Jednako tako, kada su u pitanju provjere znanja, pojedini učitelji imaju ispite koje je teoretski brže čitati i ocjenjivati, no pitanje je imaju li pritom i više razrednih odjela i učenika za koje su zaduženi pa time i više ispita koje treba pregledati.

U svakome se predmetu može ocjenjivati i ovako, i onako…

S takvim strategijama ocjenjivanja, a sasvim sigurno i bez njih, stvari postaju zamršenije jer ovise o tome kako učitelj ocjenjuje i pruža povratne informacije.

Ako učitelji odluče pomno proučiti svaku bilježnicu, vježbenicu, radni udžbenik ili radove predane na papiru (ili i u e-obliku) te ako pritom odluče protumačiti svaki dio toga rada, kao smežurana proročica koja čita iz razasutih kostiju, tražeći vrlo precizno mjesta na kojima je učenik pogriješio ili krenuo u pogrešnome smjeru te što treba učiniti da bi ubuduće to izbjegao, takvi će učitelji zasigurno uložiti neizmjerno više vremena od onih koji promatraju rad razrednoga odjela kao cjelinu spoznajući kakve lekcije iz toga rada mogu naučiti.

Svaki se predmet može ocjenjivati na oba načina.

Katkad se učitelji tuže da njihov predmet podrazumijeva više ocjenjivanja zbog opsega pisanih radova koji su zastupljeni u konkretnom predmetu. Više riječi u vježbenicama i radnim udžbenicima podrazumijeva više ispravljanja i ocjenjivanja, zar ne?

Pa, možda, ovisno o tehnikama ispravljanja i ocjenjivanja koje se primjenjuju.

Ne postoje inherentna radna opterećenja za pojedine nastavne predmete

Bilo kako bilo, zaključci o radnom opterećenju u različitim nastavnim predmetima temelje se na dvjema diskutabilnim pretpostavkama. Prvo, da svatko tko poučava nastavni predmet koji i vi poučavate radi to na način na koji i vi radite; i drugo, da se u drugim nastavnim predmetima radi na potpuno različite načine.

U većini predmeta učenici mogu sjediti i zapisivati samo određeno vrijeme, ne više od toga. A moguće je u svakom predmetu nastavu provoditi i tako da se veći dio vremena usmjeri na rasprave i razgovore te da olovke jedva dotaknu papir.

Postoje i velike razlike kako se pristupa planiranju, bez obzira na predmet, zatim postoje različite uloge suradnika u nastavi koji mogu, ili i ne moraju, smanjiti učiteljsko opterećenje, a uzmimo pritom u obzir i centralizirano planiranje ili pak kupovanje planova i nastavnih sredstava za rad na drugim mjestima koja nude takve proizvode.

Riječ je o tome da radna opterećenja variraju u različitim školama, ovise i o različitim nastavnim pristupima pojedinih učitelja te zbog svega toga nisu svodiva na različitosti inherentnoga radnoga opterećenja u pojedinim nastavnim predmetima.

Ako ćemo govoriti otvoreno i istinito, jako malo znamo o tome koliko drugi ljudi rade pa je stoga teško donositi zaključke koliko više i jače radimo u usporedbi s njima. To postaje još zamršenijim ako nismo dovoljno razboriti da razlučimo razlike u radnim uvjetima u osnovnim i srednjim školama. Oni učitelji koji su radili u različitim nastavnim predmetima i s učenicima različite dobi mogu dati ponešto jasnije uvide u razlike, ali i njihovi uvidi proizlaze iz razlikâ koje su sami iskusili i koje su utjecale na stvaranje njihovih nastavnih okružja i načine na koje rade.

Ako i ima onih koji su pronašli načine kako smanjiti radno opterećenje, o tome – iz razumljivih razloga – šute.

Ima ljudi koji su pronašli načine kako bitno smanjiti radno opterećenje, ali dok neki od nas možda pišu knjigu o tome, većina želi takva otkrića zadržati za sebe strahujući da im se ne prilijepi naljepnica zabušanata i neradnika. Svi moramo nasjesti na kult predanoga teškoga rada ili ćemo biti označeni kao nemarni heretici.

Umjesto da vrijeme provodimo prepirući se tko radi najviše, ne bi li bilo bolje da se povežemo te proslijedimo svoje zahtjeve putem sindikata i stručnih tijela kako bismo utvrdili razumnu količinu vremena koju trebamo provoditi radeći te zatim dalje ustrajali na unaprjeđenju sustava i struktura kako bi tâ količina rada koju smo odredili postala dosežna i zaštićena?

Umjesto da količinu rada ističemo kao medalju časti kojom ponosno paradiramo u javnosti, ne bismo li ju trebali promatrati kao znak da stvari idu u lošem smjeru?

U svojih 19 godina rada u nastavi zatekao sam tek nekoliko učiteljica i učitelja koji nisu svaki svoj sat provodili u napornome radu, bez obzira na nastavni predmet i dob učenika koje su poučavali.

Iskreno, bilo bi mi drago da sam više vremena uložio učeći od tih ljudi.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je na mjestima prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene ■ Mark Enser, profesor i autor nekoliko knjiga o obrazovanju ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: Teaching it Real – mrežne stranice namijenjene obrazovnim temama ■ izvornik: teachreal.wordpress.com ■