Minule su tri godine otkad nas je napustio Ken Robinson, veliki poznavatelj obrazovanja, teoretičar i pronicatelj obrazovnih stvarnosti, autor i motivator. Zapravo, teško je pronaći preciznu odrednicu kojom bi se vjerodostojno opisao njegov rad jer tragovi koje je ostavljao u svijetu obrazovanja, ali i uopće, svagdje gdje bi se pojavio i kod svakoga koga bi svojim prisustvom dotaknuo, teško su svodivi na nekoliko uvodnih rečenica.

Prije tri godine i tri mjeseca, nakon što smo objavili vijest o njegovu odlasku, prisjetili smo ga se prijevodom njegova najpoznatijega govora, ujedno najgledanijega videozapisa na poznatoj platformi TED: Ubijaju li škole kreativnost?

Od veljače 2006., kada je objavljen na platformi TED, videozapis ima više od 76 milijuna pregleda, a objavljen je i na drugim platformama tako da se procjenjuje da je poznati govor o ulozi obrazovanja u suvremenu svijetu i ulozi kreativnosti u obrazovanju dosegnuo najmanje 380 milijuna ljudi u 160 država.

Dostupna je i vrhunski ostvarena animirana inačica koja do danas bilježi više od 17 milijuna pregleda.

Donosimo vam izabrane dijelove toga govora koji je uvijek iznova vrijedno čuti, a osobito podijeliti s onima koje je do sada zaobišao.

Cjelovit prijevod govora možete pronaći u članku Ubijaju li škole kreativnost? objavljenu 24. kolovoza 2020. na Školskome portalu.

Kreativnost je bitna koliko i pismenost

Ono o čemu smo se više-manje svi usuglasili odnosi se na izvanredne sposobnosti koje imaju djeca – na njihove sposobnosti u inovaciji.

Moja duboka spoznaja je sljedeća: Sva djeca imaju veličanstvene talente, a mi ih propustimo, i to prilično bezosjećajno.

Zato želim govoriti o obrazovanju, i želim govoriti o kreativnosti. Tvrdim da je kreativnost danas jednako bitna u obrazovanju kao i pismenost, i trebamo se prema njoj odnositi na istom stupnju vrijednosti.

Priča o djevojčici na satu likovne kulture

Nedavno sam čuo sjajnu priču – o djevojčici na satu likovne kulture.

Šestogodišnja djevojčica crtala je u dnu učionice. Njezina je učiteljica običavala govoriti da ta djevojčica u pravilu jedva obraća pozornost, ali na tom satu crtanja, itekako je obraćala pozornost.

Učiteljica je ostala  zatečena. Otišla je do djevojčice i upitala: „Što crtaš?“

Djevojčica je odgovorila: „Crtam sliku Boga.“

Učiteljica će na to: „Ali nitko ne zna kako Bog izgleda.“ 

Djevojčica joj odgovori: 

„Znat će. Za minutu.“

Priča o trima malenim kraljevima i njihovim darovima

Kad su mojemu sinu bile četiri godine, sudjelovao je u božićnom igrokazu. Dobio je ulogu Josipa, zbog čega smo bili jako uzbuđeni. Držali smo da će to biti jedna od glavnih uloga.

Znate dio u kojem ulaze tri kralja? 

Ulaze noseći darove: zlato, tamjan i miru [smirnu]. 

Dok smo ih gledali, učinilo nam se da su na trenutak izašli iz slijeda, stoga smo nakon predstave porazgovarali s jednim dječačićem i upitali ga: „Je li bilo sve u redu?“

„Da, zašto? Nešto je bilo krivo?“

A evo što je bilo.

Tri dječaka stupila su na pozornicu, četverogodišnjaci, s kuhinjskim krpama omotanima oko glave.

Spustili su svoje kutije na pod i prvi je dječak rekao:

„Donosim vam zlato.“

Drugi je dječak rekao:

„Donosim vam tamjan.“ 

A zatim je i treći dječak rekao:

„Mira vam je ovo poslala.“*

Ako stigmatizirate pogreške, zatirete kreativnost

Ono što svi ti događaji imaju zajedničko jest tô da će se djeca – usuditi. Ako ne znaju, napravit će po svom.

Jesam li u pravu? – Ne boje se pogriješiti.

Nije mi namjera reći da je biti u krivu isto što i biti kreativan.

No, ono što znamo je ovo: Ako niste spremni pogriješiti, ne možete nikad stvoriti nešto originalno.

A do trenutka kada odrastu, većina djece izgubi tu svoju sposobnost. Postanu uplašeni od toga da će pogriješiti.

I svoje tvrtke vodimo na isti način. Stigmatiziramo pogreške.

I sada vodimo nacionalni obrazovni sustav u kojem su pogreške najgora stvar koju možete učiniti. I rezultat je da odgajamo ljude koji ostaju izvan svojih stvaralačkih sposobnosti.

Picasso je jednom rekao da su sva djeca rođena kao umjetnici. Problem je ostati umjetnikom dok odrastamo. Strastveno vjerujem da mi ne odrastamo u kreativnost, nego rastemo iz nje i izlazimo izvan nje. 

Ili, drukčije, obrazujemo se izvan nje.

Pa zašto je tako?

Priča o tome tko sve ima oca…

Živio sam u Stratford-on-Avonu do prije, otprilike, pet godina. Zapravo, iz Stratforda smo se preselili u Los Angeles.  …

Zapravo, živjeli smo u mjestu imenom Snitterfield, u okolici Stratforda, gdje je rođen Shakespeareov otac. Je li vas uzdrmala ta misao? Mene jest. Jeste li ikad razmišljali da Shakespeare ima oca? Jeste li? Jer uglavnom nikad ne pomislimo ni da je Shakespeare bio dijete, zar ne? Shakespeare u dobi od sedam godina? Nikad o tome nisam razmišljao. Mislim, u nekom je trenutku imao sedam. Bio je učenik kod nekog učitelja na satu engleskoga, nije li?

Koliko je ometajuće to moralo biti?

„Moraš se više potruditi!“

Ili…

Otac ga šalje u krevet, Shakespearea… „Idi smjesta u krevet!“

„I odloži tu olovku već jednom!“

„I prestani se tako izražavati!“

„Sve zbunjuješ.” 

Što je kreativnost, a što inteligencija?

O inteligenciji znamo tri stvari. Prvo, ona je raznovrsna. O svijetu razmišljamo na sve one načine na koji ga i doživljujemo. Razmišljamo u slikama, razmišljamo u zvukovima, razmišljamo kinestetički. Razmišljamo u apstraktnim pojmovima, razmišljamo u pokretu.

Drugo, inteligencija je dinamična. Ako pogledate interakcije ljudskoga mozga, kako smo jučer čuli od brojnih predavača, inteligencija je prekrasno interaktivna. Mozak nije podijeljen u odjeljke. Zapravo, kreativnost – koju definiram kao proces zadobivanja izvornih ideja koje imaju vrijednost – više dolazi, negoli ne dolazi, u međudjelovanju različitih disciplinarnih načina na koje vidimo stvari.

Usput govoreći, postoji snop živčanih vlakana koji povezuje dvije polovice mozga, imenom corpus callosum. Deblji je kod žena. Slijedeći ono što je jučer govorila Helen, to je vjerojatno razlog zašto su žene bolje u višezadaćnosti. Jer jeste, niste li? Postoji niz istraživanja, ali znam to i iz osobnoga iskustva. Ako moja žena priprema obrok kod kuće, što nije često… srećom…

Ne, dobra je u nekim jelima.

Ali dok kuha, ona razgovara s ljudima telefonom, razgovara s djecom, boji strop –

…izvodi otvorenu operaciju srca tamo u kuhinji.

Ako ja kuham, vrata su zatvorena, djeca vani, slušalica na uređaju. Ako ona uđe u kuhinju, ja se uznemirim. Kažem: „Terry, molim te, nastojim ispržiti jaje ovdje…“

„Ostavi me na miru.“

Priča o tome kako se plesačica sastala sa svojim plesom…

I treća stvar vezana uz inteligenciju, inteligencija je iznimna. Trenutačno radim na novoj knjizi, zove se Epiphany [Objava, doslovce: Bogojavljenje; taj prvobitni, ovdje upravo spomenut naslov kasnije je, tijekom daljnjeg nastajanja knjige, promijenjen – nap.]**, a utemeljena je na nizu intervjua koje sam vodio s različitim ljudima o tome kako su otkrili svoj talent.

Bio sam zadivljen kako su ljudi dolazili do spoznaje o vlastitu talentu.

Osobito je poticajan razgovor koji sam imao sa sjajnom ženom za koju možda većina ljudi i nije čula, Gillian Lynne.

Jeste li čuli za nju? Neki jesu. Ona je koreografkinja i mnogima je ipak poznat njezin rad. Stvorila je Mačke i Fantoma iz opere. Veličanstvena je. 

Jednom smo Gillian i ja bili na ručku. Upitao sam:

„Kako je došlo do toga da si postala plesačica?“

Bilo je zanimljivo. U školi je slovila za izgubljen slučaj. Iz škole su, bilo je to u 30-ima, pisali njezinim roditeljima poručivši:

„Mislimo da Gillian ima poremećaj učenja.“

Nije se mogla usredotočiti, meškoljila se.

Mislim da bi danas rekli da ima ADHD. Ne biste li i vi? Ali to su bile 30-e godine 20. stoljeća, ADHD tada još nije izumljen. To stanje još nije bilo dostupno. Ljudi nisu bili svjesni da mogu to imati.

Uglavnom, posjetila je toga specijalista. I onda, ta soba, obložena hrastovinom, u koju je ušla sa svojom majkom, sjedila na svojoj stolici, sjedila na svojim rukama oko dvadeset minuta, dok je taj čovjek s majkom razgovarao o svim poteškoćama koje Gillian ima u školi, jer je uznemirivala ljude, njezine su domaće zadaće uvijek kasnile, i tako dalje. Malo dijete od osam godina.

Na kraju, liječnik joj je prišao i sjeo kraj nje te rekao:

„Čuo sam sve što mi je rekla tvoja mama. Moram s njom razgovarati nasamo. Pričekaj ovdje. Mi ćemo se vratiti. Nećemo jako dugo.“

I oni su otišli.

Ostala je sama u sobi.

… i plesala zauvijek

No, dok su napuštali sobu, liječnik je prišao svom radnom stolu i uključio radio.

A kada su izišli iz sobe, obratio se majci:

„Sada samo stanite i promatrajte.“

U trenutku kada su napustili sobu, Gillian je bila na svojim nogama i kretala se u skladu s  glazbom.

Gledali su nekoliko minuta, a zatim se liječnik okrenuo prema majci i rekao: 

„Gospođo Lynne, Gillian nije bolesna. Ona je plesačica. Odvedite je u plesnu školu.“

Morala se kretati da bi mislila

Upitao sam: „Što se dalje dogodilo?“

Odgovorila je: „Napravila je to. Ne mogu ti reći koliko je to bilo divno. Ušli smo u tu prostoriju, a ona je bila ispunjena ljudima poput mene – ljudima koji nisu mogli mirno sjediti, ljudima koji su se morali kretati da bi mislili.“

Koji su se morali kretati da bi mislili!

Plesali su balet, plesali su step, jazz; plesali su moderne plesove; plesali su suvremene.

S vremenom je stigla na audiciju za Kraljevsku baletnu školu. Postala je solistica; ostvarila je vrhunsku karijeru u Kraljevskom baletu. Diplomirala je na Kraljevskoj baletnoj školi,  pokrenula je svoj posao, osnovala Plesnu skupinu Gillian Lynne, upoznala Andrewa Lloyda Webbera. Zaslužna je za neke od najuspješnijih glazbeno-scenskih produkcija u povijesti, pružila je zadovoljstvo milijunima, a ona je multimilijunašica.

Netko drugi mogao joj je propisati lijekove i reći joj da se – smiri.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ bilješke uz prijevod: * zabuna u dječakovu govoru u izvorniku nije vezana uz miru, nego uz tamjan – frankincense – Frank sent this. [Frank je ovo poslao.]; **knjiga je objavljena 2009. godine pod naslovom The Element: How Finding Your Passion Changes Everything, u hrvatskome prijevodu objavljena 2011. pod naslovom: Element – kako se sve mijenja kada otkrijemo svoju strast ■ potpun zapis i prijevod govora možete pronaći u članku Ubijaju li škole kretivnost? objavljenu na Školskome portalu 24. kolovoza 2020. ■