Naravno, dio učiteljica i učitelja već na temelju prvoga dojma stečena čitanjem naslova članka, mogao bi uskliknuti da nije tako… jer ništa ne može i ne smije smijeniti osnove znanja koje su obuhvaćene upravo tzv. središnjim nastavnim predmetima.

Izvannastavna aktivnost tek je dodatak – reći će – a jezgreni obrazovni predmeti čine osnove, temelje, bez njih nema znanja.

Uz to, možemo s priličnom sigurnošću zamisliti da ćemo u žaru poneke rasprave čuti i opasku poput one kojom se tvrdi da ne može u školi sve biti lako i zabavno.

Bez obzira na naše osobne sklonosti i zapažanja, na čvrsta pa, moguće, za nas i neporeciva uvjerenja koja samo izgradili ili ih i dalje gradimo, možda bismo se na početku morali dogovoriti što je zapravo obrazovanje odnosno obrazovna moć te kakva bi trebala biti nastava koju bismo smatrali obrazovno moćnom.

Razmišljanja i zaključke koji su nastali na temelju istraživanja provedenoga na harvardskoj  Graduate School of Education možete pročitati u nastavku.

Članak Why the Periphery Is Often More Powerful Than the Core (Zašto je periferija često moćnija od srži) objavljen je na mrežnim stranicama časopisa Harvard Ed. Magazin.

Kada smo prije pet godina [s obzirom na godinu objavljivanja članka, sada već deset – nap.] počinjali istraživanje moćnoga učenja u srednjim školama, nismo razmišljali o izbornim nastavnim predmetima ili izvannastavnim aktivnostima kao onome što bi trebalo biti u našem fokusu.

No kako smo počeli posjećivati škole, uočili smo stalan uzorak: Često se događalo da su jezgreni nastavni predmeti, kao što su povijest ili prirodoslovni predmeti, u središtu imali učitelja, zadatci koje su nudili bili su suhoparni, a učenici su u pravilu bili ili pasivni ili su se dosađivali. Kada bismo ih upitali zašto uče to što uče, njihovi su odgovori bili bez imalo iskre: „Zato što nam to treba za fakultet.“ Ili: „Jer je profesorica tako rekla.“ 

Smisao, svrhovitost i životnost

Nasuprot tomu, kada samo se uputili u područja koja smo na samome početku potpuno izostavili iz istraživanja – u umjetničke predmete, na susrete debatnoga kluba, u stvaranje školskih novina ili u športske aktivnosti – isti tî učenici doimali su se i govorili potpuno drukčije. U spomenute su aktivnosti bili aktivno uključeni željno preuzimajući voditeljske uloge.

Uskoro smo preusmjerili dijelove istraživanja kako bismo mogli ispitati što je tê „periferne“ prostore činilo toliko moćnima te istražiti što nam sve to govori o disciplinama koje zovemo „središnjima“. 

Izvannastavne aktivnosti, kako pokazuje naš rad, razlikuju se od jezgrenih nastavnih predmeta po cijelom nizu bitnih odrednica: one su dragovoljne, a ne obvezne; otvaraju prostor načinima rada koji su ekipni, a ne pojedinačni; omogućuju vršnjačko vodstvo i međuvršnjačko pomaganje u učenju; uključuju dimenziju zaigranosti; povezane su s aktivnostima koje se cijene u sveobuhvatnijoj američkoj kulturi.

Kao ishod svega toga, izvannastavna područja učenja otvaraju prostor za osjećaje svrhovitosti, smisla te životnost koji često nedostaju u redovitoj nastavi.

„Igranje cjelokupne igre na mlađoj razini“ 

Izvannastavne aktivnosti u pravilu su dobro zamišljene kao okružja za aktivno učenje. U prvome redu, učenicima dopuštaju, a često od njih i zahtijevaju, ono što je profesor David Perkins nazvao „igranjem cjelokupne igre na mlađoj razini“. Primjerice, sudionici mjuzikla imaju mogućnost iskusiti proces od prvih zamisli do konačne izvedbe: uvodne pokuse čitanja, stvaranje prizora, razvitak scenografije, razmjenu ideja i provedbenih aktivnosti između redatelja i glumaca te, konačno, objedinjavanje svih tih sastavnica u konačan oblik predstave. Nasuprot tomu, jezgreni nastavni predmeti učenicima rijetko omogućuju neposredan uvid u područja na koja se odnose. Na primjer, učeći prirodoslovne nastavne predmete, učenici u pravilu ne vide kako se dolazi do novih znanstvenih spoznaja osim ako se u višim razredima srednje škole već nisu uključili u pripravničko stažiranje u pojedinim laboratorijima.

Dio razloga zašto su izvannastavne aktivnosti toliko moćne leži u tome što svoje uporište imaju u tradiciji naukovanja (šegrtovanja). Potpuno različito od većine redovitih nastavnih predmeta, za izvannastavne aktivnosti je uobičajeno da odrasli koji vode tê aktivnosti i sami se nastavljaju njima baviti radeći istodobno kao učitelji u školama – igraju u seniorskoj nogometnoj ligi, glume u lokalnom kazalištu. To im omogućuje produbljivanje razumijevanja i obveza vezanih uz to područje kao i zadržavanje svježine u pristupima i pogledima.

Povezivanje „hladnih“ i „toplih“ vrlina 

Konačno, izvannastavne aktivnosti povezuju suprotstavljene vrline koje su ključne da bi se ostvarilo dugotrajno i dubinsko učenje: strast – koja je prisutna zahvaljujući činjenici da su učenici sami odabrali borilište na kojem se žele dokazati i napredovati; te preciznost (izvještenost) – koja s javlja s obzirom na mnoštvo mogućnosti za vježbu kao i širok spektar povratnih informacija o uspješnosti.

Nakon što smo spoznali svijet izvannastavnih aktivnosti i počeli ga gledati novim očima, shvatili smo da i najmoćnije jezgrene discipline koje smo proučavali dijele mnoge od tih značajaka.

Učitelji i profesori koji u redovitoj nastavi poučavaju jezgrene nastavne predmete i koji nisu toliko zabrinuti za pokrivanje programskih sadržaja koliko im je bitno pomoći učenicima naučiti kako misliti u spektru discipline koju poučavaju, otjelovljuju „kognitivno naukovanje (šegrtovanje)“ koje odražava upravo ono što se događa i u izvannastavnim aktivnostima.

Jačaju učeničku uključenost i zaokupljenost gradeći proces učenja oko nastajanja nečega što je autentično i visokokvalitetno. Jednom kada učenici steknu osjećaj svrhovitosti, učitelji u poučavanje uvode i suhoparnije dijelove discipline; pisanje pisma gradskoj vijećnici da bi se naučilo kako sastaviti uvodni ulomak jednako je odlasku na košarkašku utakmicu kako bi se uživo vidjelo polaganje lopte u koš i stekla motivacija da se i sami u tome okušamo.

Takva redovita nastava također često uključuje stvarnu (iako ograničenu) sastavnicu izbornosti; učenici trebaju napisati pisani rad ili snimiti dokumentarni videozapis kojima će ostvariti određene obrazovne ciljeve, ali pritom sami mogu izabrati temu koja ih zanima.

Konačno, vjerojatno i ključno, ethos takve nastave vrlo je blizak onom koji postoji kod sportaša dok trenira ili kod glumca koji je na glumačkoj probi – a riječ je o ethosu koji kombinira zaigranost sa svrhovitošću, koji povezuje tople vrline strastvenosti i posvećenosti s ponešto hladnijim vrlinama intelektualne zahtjevnosti.

Mnoštvo je toga što možemo naučiti u „izvannastavnome“ području; ono rasvjetljuje mnoge od najutjecajnijih značajaka koje bitno određuju okružja moćnoga učenja i poučavanja.

Snažni učitelji već uključuju pojedine pristupe i načine u svoju nastavu; ako to postane pravilom umjesto iznimkom, možda bi učenici mogli biti oduševljeni onime što se događa tijekom redovite nastave u jednakoj mjeri u kojoj su oduševljeni onime što se događa nakon što školsko zvono zazvoni za kraj nastavnoga dana. 

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene ■ Jal Mehta – docentica na Graduate School of Education Sveučilišta Harvard; Sarah Fine – doktorandica na istom fakultetu ■ SAD: Harvard Ed. Magazin – glasilo Sveučilišta Harvard (Harvard – Graduate School of Education) s člancima iz područja obrazovanja, znanosti i školstva ■ izvornik: www.gse.harvard.edu ■