Čitajući razne članke o izumiranju jezika i dijalekata, a s njima i tradicije i kulture pojedinog naroda, ne mogu se oteti dojmu da i mi stojimo u tom redu. Kada tome dodamo još i popis stanovnika Republike Hrvatske iz 2021. godine, imamo razloga za takva razmišljanja, zato je jako važno njegovati svoj jezik i pokušati ga očuvati što duže možemo.

Nije nikakva tajna da djeca posljednjih godina dolaze u školu manje spremna nego prije. Zna se da je i Covid učinio svoje tijekom protekle dvije godine, i to se vidi. Učiteljima to ne predstavlja problem jer ih u pripremnom razdoblju, i u suradnji s roditeljima, nauče poštivati školska pravila, pripreme ih na novo okruženje i osvijeste im što se od njih očekuje u školi.

Međutim, osim navedenog, u hrvatskom se društvu javlja još jedan veći problem. Kod pojedinih se učenika, rođenih i odgojenih u Republici Hrvatskoj, događa da se teško koriste hrvatskim jezikom, dolaze u prvi razred bez znanja hrvatskog jezika, a ispada da je njihov materinski jezik engleski.

Zašto?

Jedan je od razloga taj što su roditelji prezauzeti svojim poslovima pa djeca najviše vremena provode uz Baby TV, mobitel, tablet i ostale spravice koje umiruju dijete govoreći im nešto na engleskom jeziku. Naravno, djeca se mogu koristiti navedenim uređajima 15 minuta, ali vrijeme brzo prođe pa se to pretvori u sat ili dva…pa tako redom, mjesec, dva, zatim i godina, dvije i eto predškolca koji slabo govori hrvatski jezik u školi. Drugi razlog počiva u činjenici da je danas moderno djecu upisivati u britanski, francuski ili španjolski vrtić, iako im roditelji ne rade u diplomaciji, Hrvati su, te će u Republici Hrvatskoj odgajati i obrazovati svoju djecu.

Nemam ništa protiv toga da djeca uče bilo koji strani jezik, ali kad za to dođe vrijeme. Njihov je materinski jezik hrvatski što znači da je to prvi jezik kojim trebaju progovoriti. Sasvim je dovoljno da počnu učiti strani jezik u prvom razredu. Događa nam se situacija da djeca u školama „rasturaju“ engleski, a s hrvatskim jedva „izlaze na kraj“, a to je tužno. Našim „malim Englezima“ najveći problem predstavlja sklonidba imenica u petom razredu, ali ne zato što nisu naučili padeže i pitanja koja idu uz njih, nego zato što jednostavno ne slušaju dovoljno hrvatski jezik i ne mogu po sluhu procijeniti kojim se padežom koristiti. Sve se navedeno ne odnosi na svu djecu, ali i nekoliko slučajeva nas upozorava da nešto moramo promijeniti da ih sutra ne bude još i više.

Većina djece u prvom razredu ne zna izgovoriti sintagmu engleski jezik, nego „englenski“ i potrebna je ponekad cijela godina da izbacimo još jedno „n“ iz navedene riječi. Ne želim docirati jer pišući ovaj tekst iz sobe mog sina uši mi paraju riječi: „addaj ga, friendaj ga, kickaj ga…“ Dakle, anglizmima se ne možemo oduprijeti u potpunosti, ali možemo ih odgoditi da ne budu sveprisutni u najranijoj dobi djeteta jer djeca tako imaju problem sa svojim jezikom tijekom života.

• 

• 

• 

Svake godine obilježavamo Međunarodni dan materinskog jezika koji se obilježava 21. veljače. Ove smo godine u tom periodu na praznicima pa smo ga obilježili tijekom tjedna prije praznika.  

U razredu smo pričali o jezicima i o tome koji bismo jezik željeli naučiti, naravno da je svaki zanimljiviji od hrvatskog (iako se prilikom obilježavanja 100. dana u razredu nisu svi uspjeli prisjetiti 100 hrvatskih riječi, ideja preuzeta iz grupe 100. dan škole). Učenici su na papirima u boji pisali koji jezik žele učiti i koje predmete vole. Trebali su napisati riječi onako kako misle da se pišu, a učiteljica ih je poslije ispravila. Na taj su način zaključili da, ustvari, još ne znaju dobro hrvatski jezik i da najprije trebaju naučiti svoj jezik, a onda ostale koje žele ili usporedno, ali od prvog razreda. Plakat smo stavili na vrata učionice da nas podsjeti kako smo tek počeli učiti hrvatski jezik i da imamo još dosta posla.

Također, u školu smo pozvali spisateljicu za djecu Natašu Jukić koja se na izvrstan način približila djeci. Kao što i sama kaže: „Moja je misija popraviti barem malo ovaj svijet nabolje. Priče su snažan alat. Ako se njima ispravno koristimo, vjerujem da smo djeci i sebi poklonili čuda u rukavu. Pomagala za život.“

Njezina priča Komadić neba u tebi tako je blaga i smirujuća da su ju djeca s pozornošću slušala dok im je priču čitala naglas. Ako imate živahne učenike, zaista preporučujem radionicu s Natašom. Vrlo je otvorena pa su ju djeca mogla pitati sve što su poželjela.  Naučili su kako nastaju priče, tko ih piše, što su ilustracije i tko je ilustrator.

Iz priče im je najdraži lik vila Zorja, ali im se svidio i Mjesec. Shvatili su poruku priče da je svatko od nas vrijedan pojedinac u društvu i zajednici u kojoj živi i da uvijek trebamo nositi komadić neba u sebi.

I za kraj, ostat ću entuzijast i živjeti u uvjerenju da zanimljivim pričama, ljudima i idejama djecu možemo zainteresirati za čitanje i učenje materinskog jezika.

■ Piše: Jelena Plejić Senjanin, učiteljica u trogirskoj OŠ Majstora Radovana | Majka sam jedanaestogodišnjeg dječaka. Uz njega, svoj grad, trogirsku cakavicu i svoje učenike ne nedostaje poticaja za uvijek nove odgojno–obrazovne projektne aktivnosti. ■