Prilike koje se svakodnevno mijenjaju traže čovjeka koji neprestano uči nešto novo da bi im mogao doskočiti. Činjenica je da učenici koji znaju učiti – vole učenje, a da ga oni koji nisu naučili učiti – ne vole, smatraju učenje nečim teškim i dosadnim pa prave probleme i sebi i učiteljima.

■ Kako učenike naučiti učiti? ■

Jedan od dobrih načina je da ih najprije ODUČIMO od sedam najčešćih pogrešaka lošega učenja. Koje su to pogreške, prikazano je na slici.

Što je alarmantno pogrešno u tih sedam najčešćih pogrešaka?

Prva, dakle, stvar koju učenike treba naučiti kad ih učimo učiti jest da je riječ o vještini koju SVATKO može naučiti i u kojoj svatko može biti USPJEŠAN.

To što trajno ODBIJAJU učenike od učenja, demotiviraju, kvare im percepciju onaj iskonski doživljaj učenja kao radosti otkrivanja svijeta i spoznavanja sebe. Rezultiraju obeshrabrujućim porukama tipa: to je dosadno, to je teško, nisi ti za to… ODUSTANI!

Svi poslovni i životni treneri uspjeha mašu istom zastavicom, zastavicom koja izgleda ovako:

Omjer na zastavici zovu Paretov princip.

Vilfredo PARETO bio je talijanski inženjer, ekonomist i sociolog iz 19. stoljeća. Iako se njegov omjer raspodjele prvotno odnosio na nešto specifično, danas ga teoretičari uspješnosti prihvaćaju kao univerzalno vrijedeći omjer između uloženoga napora i postignuća. U svemu čime se čovjek bavi.

Kad je riječ o učenju, to pravilo izgleda ovako: uložiš li 80 posto svoga truda i vremena u učenje i time ostvariš 20 posto rezultata – ne znaš učiti.

Onaj tko ZNA UČITI uložit će 20 posto vremena i napora da pokupi 80 posto onoga što treba naučiti. Paretov bi se princip u učenju mogao, dakle, sažeti savjetom: MANJE UČI, A VIŠE NAUČI, fokusiraj se na najvažnije.

I sad dolazimo do prvog koraka u učenju samostalnoga učenja: učenik mora naučiti odrediti što je bitno, a što nije. Svaki učitelj kojemu je stalo naučiti učenike samostalno učiti mora sam sebi iskreno odgovoriti na dva pitanja:

Može li moj učenik naučiti samostalno odrediti što je bitno, a što nije ako mu uvijek ja govorim što je bitno, nacrtam mu to na ploči, kažem mu što da podcrta u knjizi, upozorim ga što treba zapisati…?

■ Treba li moj učenik znati razlikovati bitno od nebitnog ako ga ja u usmenom i pisanom ispitivanju obasipam pitanjima o nebitnom?

Neopisivo je jednostavno učiti učenike uočavati što je bitno: prestanite im to govoriti.

Umjesto da im tumačite novo gradivo, neka na satu čitaju ulomak po ulomak iz udžbenika.

Ulomak je jedna ili više rečenica koje na okupu drži neka zajednička misao. Neka je otkriju.

Nakon svakog ulomka pitajte ih što je tu bitno, neka sažmu, kažu to svojim riječima. Ako sami nisu ulovili smisao i ono što je bitno – tad ste vi na redu da im to objasnite.

Ne PRIJE toga.

Drugi sjajan način da svoje učenike naučite otkrivati bitno jest – okrenuta učionica. Zadajte im da kod kuće prouče novu lekciju i izvuku bilješke, naprave šalabahter, priprema jednominutno predavanje… Kad na sljedećem satu čujete što su i kako su shvatili, onda se umiješajte nužnim objašnjenjima, primjerima, sintezama…

🔻 Ima jedna stara poslovica koja kaže da je put u pakao popločan dobrim namjerama 🔺

Sve što ja uradim umjesto svoga učenika (ili svoga djeteta) – ono NE MORA. A ako ne mora, ni neće.