I ove godine, kao i svake otkad ga je 1994. godine takvim proglasio UNESCO, 5. listopada stigao je Svjetski dan učitelja.

Pomislila sam da bilo bi dobrodošlo napisati ili prirediti članak povodom toga osobitoga dana koji, kao i drugi osobiti dani, s razlogom dolazi jednom godišnje. Porazmislila sam o tekstovima koje već imam u pripremi, o stranicama i autorima koje pratim, palo mi je na pamet da potražim kakav poseban tekst na nepreglednim pučinama internetskih objava, no nijedna od tih pomisli nije me osobito obradovala. Jednostavnije rečeno, ništa mi se od toga nije dalo, nije mi bilo do klikanja, otvaranja stranica, pretraživanja, skrolanja, nisam – iz nekih nejasnih razloga koje nisam stigla bistriti – osjećala nimalo povjerenja u internetske tražilice da će me navesti na dobar trag… Istodobno me obuzeo vrtlog vlastita sjećanja, najprije samo kao lahor, koji te škaklja i podsjeća na svoju prisutnost. Rekoh, hajde, idem u tome smjeru, možda se dogodi nešto vrijedno dijeljenja i objavljivanja… i to na taj osobit dan kojemu želim podariti nešto uistinu dostojanstveno i s određenom vrijednosti. Hoću li uspjeti, i jesam li uspjela, možete provjeriti u nastavku.

Dobrota i brižnost u prvim koracima

Moj prvi susret sa školom bila je mala škola. Utorkom popodne, nekoliko sati u prostoru kvartovskoga dječjega vrtića. Voljela sam malu školu i radovala se velikoj. Ondje su o nama skrbile dvije odgojiteljice: teta Ružica i teta Ivka.

Obje su bile dobre i brižne, i voljela sam ih jako te se s nestrpljenjem radovala utorcima popodne, ali osobito sam zavoljela tetu Ivku. Napravila sam joj malu čestitku od kolaž-papira na koju sam zalijepila jednu, također maljušnu, grančicu zimzelena koji sam toga snježnoga jutra ubrala na Medvednici (da, zaštićen je, to sam kasnije saznala, ali ne od tete Ivke, ona me je samo zagrlila).

U prvome razredu, onoga posebnoga i zauvijek zapamćenoga rujanskoga prijepodneva okupanoga toplim zlatnim pramenovima jesenskoga sunca, dočekala nas je učiteljica Slavica Mariani te nas je jednako brižno i odgovorno, podsjećajući me svojom toplinom i zauzetošću na minulu malu školu i dobru tetu Ivku – vodila do konca 4. razreda.

Učiteljica Slavica bila je moja prva učiteljica, i moja jedina prava učiteljica, koju sam poštivala, voljela i slušala, a volim ju i poštujem jednako i danas, uspomenu na nju i sve što je povezano s njom. Za mene je bila i ostala ideal učiteljice, i više nema načina da se to ikada promijeni. U mislima mogu čuti njezin glas i mogu zamisliti da ju i dan danas, mnogo, mnogo godina – i destljeća – kasnije, i dalje čujem. Prisjećajući se svoje učiteljice, na usne mi dolazi smiješak i osjećam da sam još uvijek ono dijete iz školske klupe i da se ništa bitno od tada nije u meni promijenilo ma koliko se promijenila naša fizionomija, naše znanje o nekim stvarima, bližnji i prijatelji, prostori u kojima živimo, olovke i računala kojima pišemo, i sve ono što se tijekom odrastanja i življenja nezaobilazno redovito mijenja.

Učiteljica Slavica stasom je bila krhka, glasom blaga, odnosima koje je gradila i znanjem koje nam je posredovala jednostavna, dosljedna, ugodna, pouzdana i vjerodostojna. Jako me je voljela i kada god je to mogla učiniti, pohvalila me je iako to nikad nije činila na način da mi daje prednost pred drugim učenicima, da me u bilo kakvu forsiranom ili pretjeranom obliku favorizira ili ističe kao vrjedniju od drugih. Ona je znala blago pohvaliti, da nikoga drugoga ne uvrijedi.

O svima je nama govorila i s nama postupala pedagoški osviješteno, iako nikad nikakvu pedagogiju nije spominjala, niti se ijednim svojim znanjem nametala, a kamoli razmetala, i, kada malo razmislim, ne mogu se sjetiti da je ikada kukala, ogovarala ili se žalila da joj je teško. A zasigurno joj nije bilo ni lako. I sasvim je moguće da je katkad i takve razgovore vodila, ali nikada ne s nama, niti pred nama.

Za nas je naša učiteljica bila veliko, snažno i toplo utočište. Konstanta koja nas je dočekivala u zagrljaju male učionice 1.a, 2.a, 3.a i 4.a., koja nas je vodila kroz cijeli niz znanja i vještina, kao i svih onih socijalnih, emocionalnih i drugih životnih prolaza i začkuljica na koje nailazimo u interakciji jednih s drugima, i s ostatkom svijeta koji povremeno uđe u prostor učionice i školskoga zdanja; uvijek pouzdano, mirno i staloženo, bez straha, bez drame i otpora.

Zvonar crkve Notre-Dame

Rano sam počela čitati, i strastveno zavoljela čitanje, tako da sam Kästnera, Lovraka, Matošeca, i druge tadašnjoj djeci omiljene pisce u cijelim dostupnim opusima pročitala u 1. i 2. razredu. Pred kraj drugoga počela sam čitati Mariju Jurić Zagorku. Bila sam jedna od onih koji doslovce gutaju knjige; kada bih krenula, ne bih mogla stati, kao što se netko tko voli primjerice jesti, ne može zaustaviti dok ne slisti sve što se nalazi na tanjuru, a katkad i okolnim tanjurima. Ja bih slistila knjigu do kraja, pa sljedeću, i sljedeću… prava velika nezasitna izjelica. Iako godinama još uvijek jednoznamenkasta, eventualno binarna. Mama je ulazila u našu sobu da bi me zatekla s baterijom pod pokrivačem. Vraćala bi se i po nekoliko puta tijekom iste večeri ili i noći, i svaki put sam rekla da ne ću više; i svaki put bih prekršila danu riječ. Mislim da bi na kraju mama prva odustala, a ja bih zatvorila knjigu, ili barem isključila svjetiljku, kad bi mi se oči počele ne sklapati, nego lijepiti pritisnute odgađanim snom.

U Zagorku sam se zaljubila već na prvoj stranici Tajne Krvavoga mosta. Oduševljavao me svijet kneginja, Trenkovih pandura, dvorskih dama, mudre, snažne i svojevoljne carice Marije Terezije, strahovala sam nad sudbinama osuđenih gričkih vještica, grčila se cijelom svojom dušom kada su neke od njih stradale na lomačama, ljutila se na spletkaroše, mutkaše i zlikovce. Moja je učiteljica znala što čitam i podupirala me u tome. Kada sam ju jednom pitala koju bih knjigu još mogla pročitati, predložila mi je Hugoova Zvonara crkve Notre-Dame.

Majka je otišla u knjižaru, i meni, trećašici, odmah kupila taj francuski klasik, u dva sveska, u izdanju Nakladnoga zavoda Matice hrvatske. Kad se sad toga prisjetim, sasvim je razvidno da je moja majka neupitno držala do mišljenja moje učiteljice, i nije sumnjala u njezino znanje o tome koju bi mi knjigu bilo dobro pružiti. Danas je takva nepodijeljena povjerenja sve manje; a i opravdanost u to komu dati svoje povjerenje u današnjem svijetu sve manje ima status neupitnosti. Još jedna zanimljivost vezana uz taj mali događaj: većinu sam knjiga koje bih čitala posuđivala u knjižnici, i to ne samo u školskoj knjižnici, nego i u jednoj koja je kao podružnica velike gradske knjižnice bila otvorena u našoj četvrti, koju ulicu dalje od mojega tadašnjega doma. Ondje su bila tek dva-tri velika ormara i jedna jednako stara i dojmljiva vitrina s knjigama, prava ormara s drvenim, a vitrina dijelom i ostakljenim vratima koje bi mi knjižničarka otvorila dok bih ja dugo, dugo stajala čitajući autore i naslove i birajući koje ću tri knjige toga tjedna posuditi. Knjižnica je radila jednom tjedno. Kao i mala škola, utorkom. (I dan danas volim utorak, ne znam zašto, možda zato što više nije ponedjeljak, a još uvijek je na početku novoga tjedna u kojem se mnogo toga lijepoga može dogoditi… uostalom, takvim bi povjerenjima početci i trebali služiti.)

Zašto pak Zvonara nisam posudila, nego sam ga  dobila zauvijek, uistinu danas ne znam odgovoriti, ali drago mi je zbog toga jer to dvoknjžje imam još i danas. I kao što je vidljivo iz redaka koje upravo pišem, ima posebnu ulogu u mojem sjećanju.

Pogrešna procjena ili vjetar u krila?

Knjigu sam otvorila s velikim iščekivanjem, no uslijedilo je razočaranje:  nisam uspjela stići dalje od – optimistično procjenjujem – desete stranice. Duge su to bile rečenice, jako duge, i – suhoparne, s nizom imena i toponima na francuskom koje nisam znala pročitati, a zatim ni pratiti i povezivati. Uz to, Hugoov izraz zasigurno se gubio i u prijevodu pa ako izvornik i jest fantastičan, ja ga nisam osjećala (možda je prijevod također bio jako dobar, kao što je i fabularni tijek, ali do mene nisu doprli ni jedan ni drugi). Toga sam ljeta pak uvelike čitala i Kumičića, i Janka Matka, i Zagorku (i dalje), pa čak i Nehajevljeve Vuke (u četvrom razredu), i svi odreda pisani su starijim rječnikom negoli je bio taj prijevod s francuskoga, no njih sam čitala s lakoćom i zanimanjem, nisam jezik osjećala ni suhoparnim ni neprobojnim. Baš zbog takva iskustva (i još nekih kasnijih, ali da ovdje ne širim temu), jedna sam od onih koji smatraju da tzv. stariju književnost (ili barem onu srednje staru) ne bismo smjeli olako proglašavati nepristupačnom i neprimjerenom iako se u današnjim uvjetima sam pojam književnosti često percipira kao nešto retro, ili i evolucijski nadvaladano. Upravo zbog svoje čitalačke povijesti, ali i kasnijih iskustava sa svojim učenicima, usprkos tim nemilim karakterizacijama i prognozama, moj je stav, da je riječ o teškoj zabludi koja će uskoro, uz – doduše – neoporavljive žrtve, ipak biti raskrinkana.

Baš kao svaka, pa i najcrnja spletka zločestih i himbenih dvorskih dama i ostalih spletkaroša i podmuklih varalica u Zagorkinim historičnim svjetovima.

Da vas obavijestim i o raspletu glavne teme ovoga odjeljka: Odustala sam od tužne zvonarove priče, ali nisam to spomenula svojoj učiteljici. Nisam joj nimalo zamjerila što me precijenila s obzirom na Hugoa. Naprotiv, njezina mi je preporuka dala svojevrsni vjetar u leđa, bila sam sretna što mi je namijenila tako zahtjevno štivo. I uživala sam, a i danas uživam, što te dvije knjige stoje u mojem domu na mojoj polici. Što su moje.

Metafora poput Zagorkine

U tom trećem razredu, u kojem se dogodila zgoda s Hugoom, pisali smo zadaću, moguće je to bila i školska zadaća (tzv. zadaćnica), i ja sam napisala ovu rečenicu: Zlatna kugla budi se na istoku. Nisam ni u kojem trenutku pomislila da je ta rečenica dobra, a kamoli da bi nekom bila jako dobra ili posebna. Nisam ju namjerno napisala, jednostavno se dogodila, i ja sam, napisavši ju, i zaboravila da postoji. – Ali moja ju je učiteljica pročitala pred cijelim razredom i zatim rekla: Vidi se da Snježana čita Zagorku. – Te su me njezine riječi udarile kao zvuk crkvenoga zvona kada si preblizu zvoniku (da ostanem slikom i zvukom u okružju Hugoova junaka); a moguće me drmnulo i kao samo crkveno zvono. Baš je sve oko mene i u meni zazvonilo. Na neugodan način. Na toliko neugodan da nisam znala kamo pogledati. Taj me je sram doslovce paralizirao. Gledajući iz današnje perspektive, nije to poželjan sram, djecu treba učiti kako primiti pohvalu i kako se radovati pohvali, kako razlučiti pravu pohvalu od lažne, i još mnogo toga vezanoga uz hvale i pohvale, ali mene očito nitko nije tomu poučio tako da sam se snalazila kako sam znala i umjela s tim svojim natovarenim osjećajem nelagode. I ne samo toga dana u trećem, nego još dugo kasnije.

Kada se sada osvrnem na te trenutke, vjerujem da dijelu razreda ta rečenica baš ništa nije značila, moguće da su ju neki i prečuli. Istina, bilo je djevojčica, među njima i mojih prijateljica, koje je dotaknula koja kap ljubomore (jednu je – rekla bih – stigao i plimni val, jer baš se jako mučila s ljubomorom u različitim oblicima, što je potpuno u redu, svi smo se mučili s nečim, to je dio priče), i one bi, mogu sada zamisliti, bile jako voljele da je učiteljica takvo što rekla i o njima. Mnogi, kako sam spomenula, nisu dobro ni čuli što je bilo rečeno, neki su pomislili: Ah, opet ta… štreberica…

Moja je učiteljica znala da je meni neugodno kada bi me hvalila pa me i zato nije osobito često hvalila. Preskočila je mnoge hvale. To je znala reći i mojoj majci kada bi došla u školu na razgovor. A meni je bilo jedino bitno da moja učiteljica razumije što sam napravila i zašto. Povjerenje u osobu koja nas nečemu poučava prvi je korak svakom imalo uspješnom poučavanju, i to sam mogla naučiti tada, u svojim prvim školskim koracima, a kasnije razmisliti i osvijestiti koliko je dobra takav odnos donosio. I naravno, bilo mi je jako stalo da znam i mogu napraviti ono što učiteljica od nas traži, imala sam tu veliku potrebu da ju ni u čemu ne iznevjerim ili ne rastužim… (Ta potreba također otvara novu veliku temu.)

Zar i učiteljica ima djecu?

Jednom je u razred dovela svoje dvoje djece, djevojčicu, otprilike naše dobi, i dječaka koji još nije išao u školu. Dječaku je bilo jako neugodno pa se skrivao iza majčine suknje. Bio je manji od nas, a izložen, iako sa svojom majkom, pred pločom, pred svima nama koji smo tada bili trećaši, a moguće i četvrtaši. Neke su se djevojčice iz razreda tomu ponešto nasmijale pa mu je zato bilo još neugodnije. Koliko se sjećam, moja učiteljica tim svojim činom nije imala nakanu privatizirati svoje radno mjesto, nikad k nama nije dovodila svoju djecu, to je bilo prvi put; nego je – kada danas na to gledam i kada prebirem po sjećanju kako se taj susret zapravo dogodio – s obzirom na to da je po nju došao muž s djecom, i da je došao nešto ranije negoli ga je očekivala, možda osjetila potrebu da na trenutak poveže svoja dva vrlo vrijedna i bitna svijeta. Mnogi učitelji i učiteljice požele povezati ta dva svijeta, jer su oba po nečemu istovjetna: u njima  se emitira i ostvaruje jako mnogo emocija. Onih najčišćih i najvećih emocija kakve se mogu dosegnuti samo u društvu čistih i iskrenih bića kakva su djeca. Pa nije čudno što ih učiteljice i učitelji požele barem na trenutak udružiti.

Moguće je učiteljica Slavica i zažalila što je to učinila, ne znam. Ali dobro se nosila sa situacijom koja nije potpuno  jednostavna: jer jedno je biti majka, a drugo učiteljica, iako bi mnogi pomislili da bi to moglo biti i slično. No, nije. Pozicije su i odnosi drugačiji.

Usjekli su mi se ti trenutci osobito u sjećanje. Duboko sam promatrala iz svoje klupe što se događa, nisam ništa komentirala kao neke (već spomenute) moje prijateljice i prijatelji iz razreda. Čim su dječica ušla, oni malo odvažniji među učenicima (i, recimo, malo bezobzirniji) zaustili su: Kako su slatki… A zatim: Joj, gledaj, srami se…

Nisam stigla komentirati i zato što sam, jako se dobro toga sjećam, bila duboko iznenađena, pa i osupnuta. Vjerojatno ste, osobito ako radite u školi i to ponajprije u nižim razredima, već doživjeli da vas netko od učenika pita gdje radite. Učiteljice, koji je vaš posao? Imate li vi posao? Ili kakvo slično pitanje. Ili ste barem čuli da je nekomu od kolegica i kolega bilo postavljeno takvo pitanje. Ja sam, zapravo, tu situaciju doživjela tada – kada je učiteljica svoju djecu uvela u učionicu i predstavila nam ih. Pomislila sam: Pa zar učiteljica ima djecu?! I muža? Zar je učiteljica isto svakodnevna žena kao i moja mama? Koja kuha ručak, priprema djeci čistu odjeću, ima obitelj i obiteljske prijatelje, slavi rođendane…?

Duboko me prožela ta spoznaja. Oduzela mi riječ. Uronila u misli. Nisam ju, jednostavno, očekivala. Za mene je moja učiteljica Slavica bila Učiteljica, ne majka ili pripremačica obroka za svoje najmilije.

Tada sam ju zavoljela još više.

Ne mogu se sjetiti da me ikada ukorila. Pa ni one zločeste dečke nije nikad s nekom ozbiljnom ljutnjom ili prijetnjama korila. Možda sam ju ukupno nekoliko puta vidjela da se uzrujala i glasnije govorila, a tada sam naravno bila na njezinoj strani jer su stvarno prevršili sve granice.

Mali princ i njegov šešir

Prošle su mnoge godine. Moje učiteljice više nema. Ostala je ondje gdje sam ju i ostavila, u OŠ Cvjetno naselje u Zagrebu.

U bivšoj se državi ta škola zvala OŠ Crveni oktobar. Nisam se u tim danima nikad sjetila zapitati zašto se škola zove tako, a ne nekako drukčije, takva pitanja imala su vremena doći kasnije. Ja sam povezano s upravo takvim imenom doživjela jedno malo osobno veselje. Dan škole je bio na moj rođendan – u studenom. Bila sam oduševljena da škola i ja slavimo rođendan na isti dan! A do te sam vrijedne spoznaje došla sasvim slučajno i to – u školi. U prvom ili drugom razredu u radnu smo bilježnicu iz Prirode i društva morali izrezati i zalijepiti određene datume. Među ostalim ključnim danima u kalendaru, bilo je napisano: Dan škole te Tvoj rođendan. I tako sam ja dvaput morala izrezati iste brojke. Označiti isti datum u godini.

Bila sam jako ponosna zbog takve posebne veze sa svojom školm pa sam to, kao nešto vrlo posebno i zanimljivo, tu i tamo ponekom poželjela spomenuti, malo se pohvaliti. No, ti su pokušaji uglavnom završavali onako kako su završavali i pokušaji Maloga princa kada je odraslima pokazivao sliku zmijskoga cara koji je progutao slona. Odrasli su svi odreda vidjeli šešir… i dobronamjerno mu savjetovali da se okani crtanja.

Naime, kada bih se komu na jedvite jade odlučila pohvaliti kako je Dan škole na isti dan kada i moj rođendan, upitali bi me kako mi se zove škola, a ja bih spremno i dično odgovorila: Crveni oktobar. – A kada ti je rođendan? – Rekla bih im datum, a tada bi se moji sugovornici redovito nasmijali: Ma ti si nešto pomiješala! Pa škola ti se zove Crveni oktobar, a tebi je rođendan u studenom! Kako su često bili stariji, pa i mnogo stariji od mene, pravi odrasli, ne bih ništa rekla iako sam znala da nisam ništa pomiješala: Kada se uzme u obzir julijanski kalendar, Listopadska se (ili Oktobarska) revolucija dogodila u tadašnjem listopadu, ali današnjem studenom. Nisam imala potrebu nikomu ništa dodatno objašnjavati i dokazivati, uostalom nisam ni smjela jer bi proizišlo da ja znam kada se ta revolucija dogodila, a oni, toliko stariji od mene i toliko odrasli, ne znaju… nisam se usudila dovesti ih u takvu, za njih vjerojatno neprimjernu i krajnje neprihvatljivu situaciju.

No u mislima sam imala još jedan, najosobniji i najveći adut: znala sam da moja učiteljica zna kada je bila Oktobarska revolucija, a znala sam i to da mi se ona nikad ne bi smijala, niti pomislila da sam nešto pomiješala, ili da sam pak pomalo i priglupa, djetinjasta, nedorasla, i što već odrasli znaju pomisliti o djeci. Zato im nisam ništa objašnjavala, nisu zapravo bili vrijedni mojega objašnjenja; iako daleko od toga da sam se ugodno osjećala kad bi me tako olako i neslavno ismijali. No na temelju takvih uzaludnih razgovora, kasnije sam u hipu shvatila Maloga princa… i što je to htio reći o odraslima svojom, sad već globalno poznatom, prispodobom o šeširu, odnosno o zmijskom caru.

Sve ima svoj tijek, i donosi neočekivane dobrobiti, prije ili kasnije.

Pokazala nam je kako se znanje cijeni i voli

Moja me učiteljica mnogo toga naučila. Onoga, osnovnoga znanja, kakvo se i treba učiti u osnovnoj školi. Naučila me pisati, čitala sam ponešto i prije polaska u školu, ali reći ću da me je naučila i dobro čitati. Cijenila je moju urednost i pažljivost pa sam mogla i dalje napredovati u tome smjeru, jer je postojao netko tko to prepoznaje i to je bilo dovoljno da te svoje osobine mogu dalje njegovati i razvijati. Ako djeca nisu dovoljno uredna, pažljiva, obzirna i dobronamjerna, uzmimo u obzir da je itekako moguće da im nitko nije pokazao kako se to može biti; a isto je tako moguće da nitko nije prepoznao kada su svojedobno takva bila pa su s vremenom odustala od svojih vrlina. Nisu bila prepoznata pa ni sama nisu mogla prepoznati da je riječ o vrijednosti.

Također, učiteljica me naučila osnovama pravopisa, gramatike, matematike, mnogim zanimljivostima i činjenicama iz prirode, povijesti, zemljopisa, likovne kulture. Voljela sam sve što smo s njom radili, a to nisu bile sitnice. Neke od spoznaja koje sam u tim prvim godinama školovanja stekla, itekako vrijede i danas.

Moja je učiteljica bila dobra, blaga i pedagoški upućena učiteljica; ali ona je raspolagala i istinskim znanjem u pojedinim predmetnim područjima, ona je poštivala to znanje, ustrajavala na tome da naučimo kako treba, a ne površno. Iako vrlo osjetljiva i pažljiva, nikada nam nije podilazila. Nisam nikad osjetila da je nekomu nanijela nepravdu, a meni ju uistinu nikad nije nanijela, nego, upravo suprotno, sada to kristalno jasno vidim, dijelila je sa mnom doživljaje i osjećaje, nas dvije smo u tom smislu bile vrlo bliske. Nakon toliko godina, razjasnilo mi se o čemu je zapravo bila riječ. Bilo joj je lako pratiti mene na mojem putu jer ga je i sama prepoznavala, kao što i mnogi od nas među učeničkim klupama  prepoznajemo u tančine putove svojih učenika i učenica. Ne moramo se potpuno poistovjećivati sa svojim učenicima, to ne bi bilo ni dobro, ali na temelju iskustva, vlastita, ili onoga kojemu smo neposredno duboko svjedočili, možemo imati razumijevanja za ono što prolaze naši učenici i učenice.

I još nešto iznimno bitno: pokazala nam je kako se znanje cijeni i voli. Nije sve to činila velikim riječima, nego cijelim svojim bićem. Ona je tako disala, živjela i djelovala. Drukčije nije ni mogla, ni znala.

Na kraju četvrtoga razreda napisala mi je u spomenar nekoliko oproštajnih rečenica.

Pronašla sam ih i prilažem ih uz ovaj tekst tako da možete, ako želite, pročitati. Osobno je i moje, ali mirna srca dijelim da bude i vaše, ako tako odlučite.

Posljednji susret

Radovala sam se i srednjoj školi, ali u srednjoj sam školi doživjela i prva prava razočaranja i određene dublje uvide u naš školski sustav koji daleko od toga da je uzoran i bajan. I u višim razredima osnovne škole bilo je boljih i manje dobrih profesora i učitelja, a u srednjoj se školi ta spoznaja dalje produbila i još više razbistrila.  

Iako se volim prisjetiti i srednjoškolskih dana, mogu reći da su me obveze u tome razdoblju doslovce mljele. Nisi smio stati da ne bi pao i ostao pregažen svime onim što ti već dahće za vratom, tako bih nekako opisala to razdoblje… Svoju učiteljicu u tome razdoblju nisam nijednom  susrela, niti sam navraćala u svoju osnovnu školu.

Međutim, susrela sam ju jednom za studijskih dana na tramvajskoj stanici. Zajedno smo išle dio puta i razgovarale, koliko smo stigle, onako, u hodu; sjećam se da smo zadnje rečenice ispucale na temu hrvatskoga pravopisa. Da imam priliku ponoviti taj susret, mislim da bih ju pitala nešto drugo, da se ne bih zaustavljala na ikakvom pravopisu… Osjetila sam također da se ponešto promijenila (a moguće je da smo se obje promijenile), da je umorna i pomalo potištena, ali možda je bio samo takav dan.

Nakon toga prošle su još mnoge godine. Uvijek sam ju čuvala u najljepšem sjećanju. Već sam i sama počela raditi u školi, pa i dosta toga proživjela i doživjela, kada sam jednoga dana, boraveći u svojem starom kvartu, pomislila: Pa baš bih željela posjetiti svoju učiteljicu, vidjeti kako je. Kako se moglo dogoditi da to već nisam prije učinila? – Obratila sam se ravnateljici, koja je u doba mojega školovanja također radila u toj školi kao profesorica u predmetnoj nastavi. Pitala sam ju za svoju učiteljicu. Rekla mi je: Žao nam je svima, Snježana, ali učiteljica Mariani preminula je prošle godine, dvije godine nakon što je otišla u mirovinu.

Teško mi je bilo čuti te riječi, jako teško. Zaboljelo me. Osjetila sam bol jednaku  fizičkoj, kao kada protrneš pri udarcu u lakat ili koji prst na stopalu, jer bezrazložno juriš prostorom pa ne odmjeriš dovoljnu udaljenost od ruba stola, ormara, ili gdje već lakati ili stopalo u takvim trenutcima znaju zapeti. I nema natrag. Tresnuo si, protrnuo si, sada to proživi. To su trenutci koji ne pružaju mogućnost oporavka ili poništenja, moraš kroz njih proći. Zakasnila sam. Više ne mogu pronaći svoju prvu učiteljicu u dobro poznatoj školi, ni igdje drugdje. Više joj ne mogu reći hvala. Ne mogu joj uputiti: Bili ste učiteljica kakvu bi svatko mogao samo poželjeti, označili ste moj život.

Najdraži učitelji, kao i najljepše uspomene, žive zauvijek

Ostavim li po strani svoje osobne želje, postoji još jedna velika istina: sve učiteljice i učitelji zaslužuju dugu i lijepu mirovinu nakon svih scila i haribda, svih suza i smjehova kojima su svjedočili i u kojima su i sami sudjelovali. Zaslužuju dane u kojima će moći prebirati po tim nebrojenim pretincima sjećanja, sagledavati ih i boraviti u njima ako im se bude htjelo; ili doživjeti neke sasvim nove doživljaje, iskusiti nešto što su duge godine prije toga odgađali ili morali odgađati – također ako im se bude htjelo. Moja je učiteljica to zaslužila, a i ja sam poželjela zaslužiti da ju nakon toliko vremena ponovno vidim i čujem, da pogledam u njezine bistre oči, vidim njezin veliki osmijeh.

No, još se nešto dogodilo u meni, već tijekom toga razgovora: kao da vijest o njezinu konačnom odlasku iz ovih materijalnih dimenzija nisam uzela potpuno zbiljno; nisam to shvatila za ozbiljno. Možda bolje reći, nisam znala shvatiti za ozbiljno.

Moja učiteljica Slavica – minula? Pre-minula? To se mene nije moglo dohvatiti. Osjećala sam da se u meni ništa nije promijenilo. Moja učiteljica nikad nije mogla i nikad ne može umrijeti.

Kako kaže citat američke pjesnikinje Edne St. Vincent Millay: Djetinjstvo je kraljevstvo u kojem nitko ne umire. Barem ne nitko bitan.

I zato, nisam ju mogla zamisliti, niti ju sada mogu zamisliti, igdje drugdje ni ikakvu drugačiju, nego nasmijanu, brižnu, marljivu, našu, tamo, u našoj učionici u prizemlju, jednostavnu, toplu, blagu, krhku a snažnu i veliku kao sunce – moju učiteljicu Slavicu Mariani.

Učiteljski tragovi nemaju kraja

Ako ste uspjeli doći do ovoga mjesta, uočljivo je da sam pišući  o svojoj učiteljici, znatnim dijelom pisala i o sebi… jer drukčije i ne mogu. Kada bih izdvojila samo ono što se odnosi izravno na moju prvu učiteljicu, to je nekoliko sličica koje sam uspjela utkati (a mogla bih reći i ugurati) u ovakav format. Vrlo tanko i trošno spram onoga što živi u meni, a što zasigurno živi i u svakome od vas na vaš način, kao i u svakoj odrasloj osobi koja je išla u školu, ali sasvim sigurno i u onoj koja nije išla u školu – ljudi tijekom života susreću svoje učitelje bez obzira na školsku zgradu, a kad smo već dovoljno sretni da živimo u dijelu svijeta koji ima školske zgrade (ne uvijek idealne, ali ih ipak ima) te smo u određenoj dobi upućeni u tu zgradu i ondje dostojanstveno dočekani da bismo učili, rasli, družili se i upoznavali svijet, tada imamo i tu veliku i vrijednu prigodu da pamtimo svoje prve, kao i sve svoje velike i neizbrisive, učiteljice i učitelje, profesorice i profesore.

Tragovi koje su učitelji ostavili i koje upravo ostavljaju nemaju kraja.

Kao što ni najljepša sjećanja i ljubav koja u nama prebiva također nema kraja. To je ta ljudska (ali i nebeska, svemirska… kako god ju zamislili i nazvali) dimenzija koju nijedan drugi princip ili ustroj ne može ni zamijeniti, ni nadoknaditi. Ikada.

Čuvajmo spomen na svoje učitelje, a vi dragi učitelji i učiteljice, živite svoje učiteljstvo onako kako vam duša, srce, um i cijelo biće nalažu.

Učiteljska uloga je neizmjerna i nezamjenjiva

Djeca svoje učiteljce i učitelje vide velikima i bitnima. Ima i onih koji se razočaraju, spoznaju vrlo rano da tomu nije tako, i takvi gorki doživljaji također ostavljaju duboke tragove; ali sva djeca, a osobito ona koja su već razočarana ili rastužena, uvijek imaju potrebu svoje učiteljice i učitelje vidjeti velikima, sretnima, snažnima i bitnima. Kao i cjelokupan svijet odraslih, uostalom. Glavni prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob, uz roditelje i one najbliže ukućane, u odrastanju mladoga bića čine upravo učiteljice i učitelji. Učiteljska je uloga stoga neizmjerna i nezamjenjiva.

Ona nije samo stručna, ona je uvijek i ljudska. I zato i obrazovanje nikad nije samo pitanje stručnosti (iako je to bitno pitanje), nego i pitanje ljudskosti, razumijevanja, dostojanstva i emocionalne inteligencije prije negoli ijedne druge.

Da je tomu tako, znamo i po tome što nitko iz djetinjstva ne pamti nastavne programe, metodičke strategije i ministre obrazovanja; barem ne srcem. Ali prve učitelje te, kasnije, najposebnije profesore i učitelje pamti zauvijek. I ne isključivo umom, nego ponajprije srcem.

Na kraju, uz uspomenu na prve učiteljice i učitelje svi zauvijek ostajemo djeca. – A kud ćeš većega blaga i blagodati?

■ piše: Snježana Mostarkić ■