S druge strane, mnogi ljudi reagiraju tako na stvari koje im zapravo ne mogu nauditi. Na primjer, rješavanje testa ili čak odlazak na neku zabavu. I te situacije mogu izazvati stresnu reakciju jednako stvarnu kao i one izazvane susretom s opasnom životinjom. Štoviše, neki ljudi mogu doživjeti takve reakcije i samo razmišljajući o neprijetećim događajima.

Nelagoda koju osjećamo dok razmišljamo, anticipiramo ili planiramo neprijeteće događaje zove se tjeskoba. Svatko je doživljava.

Savršeno je normalno osjetiti „leptiriće“ u trbuhu prije nego ustanete pred cijelim razredom. Ipak, nekim ljudima tjeskoba može postati toliko intenzivna da počnu izostajati iz škole ili prestanu izlaziti s prijateljima. Mogu se čak i fizički razboljeti.

Dobra je vijest da su stručnjaci za tjeskobu razvili niz tehnika koje pomažu ljudima kontrolirati te osjećaje. Štoviše, novo istraživanje pokazuje da gledanje na stres kao na korisnu emociju može smanjiti tjeskobu, ali i pomoći da poboljšamo svoj učinak u zahtjevnim zadatcima.

Zašto se brinemo?

Tjeskoba je povezana sa strahom. Strah je emocija koju osjećamo kada smo suočeni s nečim opasnim, bilo stvarno ili ne bilo. Informacije iz bilo kojih od pet osjetila – ili čak samo naše mašte – mogu izazvati strah, objašnjava Debra Hope, psihologinja sa Sveučilišta Nebraska.

Strah je održao naše pretke na životu u trenutku opasnosti. Bez straha ne bismo danas bili ovdje. Čim detektira opasnost, naš mozak pokreće cijeli niz kemijskih reakcija, objašnjava Debra Hope. Živčane stanice, neuroni, počinju slati signale jedne drugima. Mozak otpušta hormone – kemikalije koje reguliraju tjelesne aktivnosti. Ti hormoni pripremaju tijelo za borbu ili bježanje. To je evolucijska svrha reakcije na stres. Ta reakcija borba ili bijeg način je na koji se tijelo priprema odgovoriti na neposrednu prijetnju.

Ponekad ne znamo je li prijetnja stvarna. Bez obzira na to, naše tijelo ne riskira. Dovoljno je pametno da se pripremi na suočavanje s prijetnjom ili pobjegne, umjesto da pretpostavi kako je sve u redu i ne čini ništa. Naši predci preživjeli su upravo zato što su reagirali, čak i kada se prijetnja pokazala lažnom. Kao rezultat toga, evolucija nas je pripremila da budemo hiperosjetljivi na određene situacije. Reakcija na njih znači da naša tijela obavljaju svoj posao. To je dobro.

S druge strane, osjećamo strah čak i kada se nemamo čega bojati. Zapravo, to se često zbiva prije nego se ono što izaziva strah uopće dogodi. To se naziva tjeskoba. O strahu možemo misliti kao o reakciji na nešto dok se ono događa. Tjeskoba, s druge strane, dolazi s pretpostavkom nečega što se može, ali se i ne mora dogoditi.

Bili mi u strahu ili tjeskobni, tijelo reagira slično. Postajemo budniji. Naši mišići se stisnu. a puls se ubrzava. U stvarnim prijetećim situacijama bježimo ili se ostajemo boriti. Tjeskoba se, s druge strane, svodi na anticipaciju. U tjeskobi nema prave borbe ili bježanja koji bi nas oslobodili tog čudnog osjećaja.

Dakle, hormoni i neurotransmiteri koje naše tijelo otpušta ne nestaju u slučaju tjeskobe.

Produljeno stanje tjeskobe može dovesti do vrtoglavice, jer je mozgu uskraćen kisik koji je tijelo poslalo u mišiće. Te reakcije često vode i do boli u želucu, jer se hrana koju smo pojeli ne probavlja. Neke tjeskobe mogu dovesti i do paralizirajuće nesposobnosti suočavanja sa stresom.

Izvor:

https://student.societyforscience.org/article/stress-success