„Dijete treba biti strojovođa svojega vlaka, dopustite mu inicijativu u slobodnoj igri“, na takvu bi se misao mogao svesti tekst autorice Amande Morgan, koji je upravo pred vama.

U njemu ćete saznati o nezamjenjivim i nenadoknadivim ulogama igre, dokolice i slobodne igre u zdravom odrastanju te kako upravo te najstarije, u osnovi spontano generirane aktivnosti utječu na dječje samopouzdanje, procese donošenja odluka i preuzimanja odgovornosti; kao i na sreću, zadovoljstvo i ukupnu dobrobit.

STROJOVOĐE ILI PUTNICI?

Ravnateljica dječjega vrtića podijelila je sa mnom jedno svoje zapažanje na koje ju je potaknuo prizor u lokalnome sportskome centru. Vidjela je kako majka svoje dijete doslovce izvlači iz bazena, brzo ga briše, zatim odijeva – odmah tamo, na tribini, i nakon toga, nekoliko minuta kasnije, isporučuje na trening karatea.

Ravnateljica se zapitala koliko je pasivna dječakova uloga u toj izmjeni mjestâ i događaja, s obzirom na to da je dijete očito samo putnik na ultrabrzom vlaku vlastita života.

Taj se scenarij ponavlja iznova i iznova, u mnogim oblicima, povremeno iskačući iz medijskih naslova kakav je ovaj: Je li vaše dijete preopterećeno aktivnostima? Djeci je potrebno vrijeme dokolice, ili ovaj: Jesu li djeca potištena jer se više ne igraju?

Postoje i oni koji zastupaju tezu da je preopterećeno dijete samo mit, odnosno da struktura i iskustvo brojnih, strogo raspoređenih aktivnosti donose djeci mnoge dobrobiti. Zapravo, argument koji mnogi roditelji daju u prilog takvu postupanju u našoj današnjoj kulturi, tvrdi da je jedina alternativa djetetovu odlasku na brojne aktivnosti, boravak pred ekranom.

Dr. Delaney Ruston, autorica filmova, s bogatim iskustvom proučavanja utjecaja digitalnih medija na djecu i mlade podijeljenim i u filmu Screenagers(Ekranogodišnjaci), izražava žaljenje što je „vrijeme dokolice postalo vrijeme pred zaslonom“.

Dok se kod nekih ustaljuje opravdanje da jednostavno biraju „manje od dva zla“, sve se jasnije razabire da ista opasnost povezuje obje spomenute opcije.

IMA LI DIJETE AKTIVNU ULOGU U SVOJEM ŽIVOTU?

Današnja kultura djetinjstva djeluje narušenom sveopće zastupljenim trpnim odnosom, koji dijete postavlja u položaj putnika s točno određenim rasporedom, pri čemu je taj putnik kontroliran, usmjeravan i primiren idućom ponudom, sa zamamnom porukom „najbolje za tebe“ iz nekog svijetlećeg uređaja.

Ako prihvatimo mišljenje da djeca imaju samo dvije opcije: ili će biti lansirana s jedne aktivnosti na drugu, ili zalijepljena za ekran, zapitajmo se: Na kojoj točki dolazimo do toga da ona imaju aktivnu ulogu u svojim životima?

Književnica i majka Andrea Orr priznaje u članku u Washington Postu da bi igra mogla biti rješenje za taj problem dodajući da „iako se model čiste igre čini mnogo iskonskijim i idiličnijim za odrastanje, taj je brod uglavnom već otplovio“.

PUSTI ME – SAMA ĆU!

Naravno, povratak iz sveprožimajuće pasivnosti, kojom su zahvaćena brojna djetinjstva, zahtijeva određen početni napor, ali on je zasigurno vrijedan onoga što dolazi.

Ako rasporedi i ekrani nastave djecu nositi kroz njihova djetinjstva kao pasivne putnike, ona će propustiti ključan dio svojega razvoja: samostalnost.

Samostalnost (neovisnost, autonomija) moćan je razvojni pokretač. Djetetova želja izražena riječima Pusti me – sam ću! (koliko god u nekom trenutku bila izvor frustracije) ima ključnu ulogu u poticanju djeteta na učenje i rast. Unutarnja urođena želja za samostalnošću i upravljanjem razlog je zašto dijete nauči vezati vezice na cipelama, čitati knjige i, s vremenom, osamostaliti se i zarađivati vlastiti novac.

SLOBODNA IGRA    

Igra kojom upravljaju djeca osnažuje taj unutarnji pokretač te daje djetetu osjećaj nadležnosti, poticaja i stvaralačke snage.

Razmislite o svim mogućim izborima koje dijete čini dok se slobodno igra.

✿ Hoću li slikati?

✿ Hoću li se preodjenuti?

✿ Hoću li slagati kocke?

✿ S kim ću se igrati?

✿ Koja ćemo pravila igre postaviti?

✿ Koliko ćemo se dugo igrati; i gdje?

Dok svako od tih pitanja pruža drukčije iskustvo i mogućnost za razvoj, proces samousmjeravanja bitno je razvojno iskustvo.

Moguće je da je ta povezanost između igre i samostalnosti ono što objašnjava činjenicu da se zabilježeni pad slobodne igre u djetinjstvu poklapa s porastom dječje psihopatologije. Za mnoge poteškoće s duševnim zdravljem, osobito za anksioznost i depresiju, koje su među djecom u najvećem porastu u povijesti, smatra se da imaju vezu s niskim osjećajem kontrole. Kao dodatak tomu, taj osjećaj da je centar odlučivanja i nadzora izvan nas samih, također je kontraproduktivan s obzirom na samomotivaciju te zdravo postizanje ciljeva.

BROD ZASIGURNO JOŠ NIJE OTPLOVIO

Neuropsiholog dr. William Stixruda i suautor Ned Johnson u knjizi The Self-Driven Child (Samopokrenuto dijete) objašnjavaju:

Poduzimanje je jedan od središnjih faktora u ljudskoj sreći i dobrobiti.

U ranome djetinjstvu jedan od razvojno najprikladnijih načina da se uvježba poduzimanje i samostalnost jest igra. U igri su djeci pružene brojne mogućnosti: da donose odluke, vode igru te da primjenjuju nadzor nad sobom, kao i da grade svoje samoodređenje.

Ta iskustva pridonose jačanju unutarnjega centra za kontrolu koji je povezan s ponašanjima vezanima uz postizanje cijeva, s osjećajem sreće, a može utjecati i na samopouzdanje. Zanimljivo, nedostatak unutarnjega centra za kontrolu povezan je sa stresom, anksioznošću i depresijom. Možda jest uobičajeno da u današnjoj kulturi djecu držimo u pasivnim položajima, ali s obzirom na igru, brod zasigurno još nije otplovio.

Igra nije samo neka idilična fantazija, nego je središnji dio zdravoga razvoja. Kada im osiguramo vrijeme za slobodnu igru, stavljamo ih u moćne uloge, uloge koje podupiru njihovu samostalnost, pokreću učenje, izgrađuju upravljanje samim sobom i promiču sreću.

To je vrijedno truda. I zato se igramo.

ŽELITE LI PROČITATI I DRUGE TEKSTOVE O RANOME RAZVOJU DJECE, UPUTITE SE NA POVEZNICE:

■ Djetinjstvu treba vremena

■ Švicarski psiholog i američko pitanje

■ Zašto je u ranome obrazovanju bitna umjetnost

■ Paradoks mirnoga sjedenja u predškolskoj dobi

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ autorica američkoga teksta: Amanda MORGAN magistra obrazovanja u ranom i primarnom obrazovanju (predškolska dob i razredna nastava), autorica, predavačica te savjetnica za rani odgoj i cjelovit odgoj djeteta; majka četvorice sinova i velika zagovornica dobrobiti igre i umjetnosti u ranom obrazovanju ■ SAD: Not Just Cute with Amanda Morgan mrežne su stranice koje je  Amanda Morgan pokrenula 2008. godine ■ izvornik: www.notjustcute.com ■ photo by Shutterstock  ■