Neizmjerna je važnost čitanja djetetu još od njegove najranije dobi, kao i snažna emocionalna povezanost djece i roditelja koja se razvija tijekom čitanja i slušanja priča u obitelji. Brojne su i raznolike aktivnosti usmjerene na daljnje razvijanje ljubavi prema čitanju i slušanju priča te razvijanju ove vještine tijekom početnih godina školovanja.

Prvo se čitanje događa u obitelji. Nikad nije prerano početi djetetu čitati priče, bilo za laku noć, prije poslijepodnevnog odmora ili u nekoj drugoj prilici.
Takvim čitanjem započinje odgoj budućeg čitatelja. Prvo čitanje, čitanje u obitelji od posebne je važnosti za dijete. To je puno više od čitanja.

Vrijeme provedeno u čitanju djetetu je prilika za stvaranje i razvijanje odnosa punog ljubavi i privrženosti. To je najkvalitetnije vrijeme koje odrasli članovi obitelji, najčešće roditelji, provode sa svojom djecom.

Isprva dijete sluša, kad malo poraste, čita zajedno s roditeljem, razgovara o priči… Krajnji je cilj odgojiti dijete koje će samo posezati za knjigom i čitati, a samim tim se razviti u osobu s bogatim rječnikom koja se zna kvalitetno govorno i pisano izraziti. Ispočetka je možda dovoljno listati slikovnicu, prvu djetetovu knjigu. Na taj se način stvara povezanost sa svijetom čitanja.

Važno je ne izgubiti kontinuitet ove dragocjene aktivnosti. Bilo bi idealno da to svakodnevno zajedničko vrijeme druženja uz slikovnicu i knjigu postane mali obiteljski ritual. Uvijek je važno davati osobni primjer druženja s knjigom kako bi dijete vidjelo i slijedilo vas u tome.

Polaskom djeteta u vrtić, a potom i u školu događa se da institucija preuzme ulogu koju je imala obitelj i to u mnogočemu pa tako i čitanju. Tete i učiteljice/učitelji postaju oni koji čitaju, s kojima se razgovara o knjigama ili slikovnicama.

Uslijed sve užurbanije svakodnevice današnjih obitelji, djeci se sve manje čita.

Današnja djeca puno vremena provode pred TV ekranima, na mobilnim uređajima, računalu i tabletu što u konačnici često rezultira oskudnim rječnikom pa na pitanja daju kratke odgovore i teško formuliraju rečenice.

Tako nam u školu često dolaze djeca skromnog rječnika koji je potrebno neprestano razvijati.

Preuzimanjem nove generacije prvašića u početnim mjesecima školovanja odmah sam uočila probleme u govornom izražavanju. Poteškoća je bila izreći rečenicu, da ne spominjem situaciju u kojoj treba opisati sličicu ili prikazanu aktivnost. Oskudan rječnik, nemogućnost izgovora suvisle rečenice ili nekoliko njih koje treba povezati u smislenu cjelinu.

Bili su šarolika skupina, različitih sposobnosti i bilo je puno prostora za rad upravo na razvijanju i poticanju govornog izražavanja.

U razgovoru o njihovim najdražim pričama shvatila sam kako djeca pojam priče/bajke uglavnom povezuju s crtanim filmom koji su gledali na mobilnom uređaju ili u sklopu dječjeg programa. Spoznala sam kako im se malo ili gotovo uopće ne čitaju priče kod kuće  i kako druženja sa slikovnicama uglavnom nema.

Smatrajući kako je moja dužnost i odgovornost mijenjati situaciju i pomoći djeci da zavole priče, pripovijedanje i čitanje, okupila sam njihove roditelje u učionici, iznijela problem i plan kako ćemo mijenjati postojeće stanje.

„Najdraže priče našeg djetinjstva“

Nije bilo roditeljskog otpora ni u jednom trenutku. Dobila sam suradnike i pomagače za provedbu projekta koji sam nazvala „Najdraže priče našeg djetinjstva“.

Cilj je projekta bio upoznavanje najdražih priča iz ranog djetinjstva učenika, razvijanje interesa prema pričanju i čitanju priča iz djetinjstva te poticanje na stvaranje vlastitih priča, razvijanje govornog izražavanja te bogaćenje rječnika.

Prva aktivnost, koja je bila sastavni dio projekta, bilo je malo istraživanje. Djeca su istražila i zabilježila najdraže priče članova svoje obitelji. Nekima je bilo neobično to što su bake i djedovi te roditelji jednom bili maleni poput njih i voljeli čitati i slušati priče.

Pronašli su popriličan broj zajedničkih priča koje su svevremenske i uvijek se pričaju djeci prenoseći se s generacije na generaciju .

„Priča za dobro jutro / dobar dan“

Iduća aktivnost koju sam im pripremila bila je „Priča za dobro jutro / dobar dan“.

Svako je dijete izdvojilo svoju najdražu priču, mahom bajku.

Na početku dana sjeli bismo u krug pri dnu učionice, a dijete, koje je toga dana bilo na redu, pričalo nam je priču.

Bilo je vidljivo da je pojedinoj djeci aktivnost pričanja zahtjevna, ali su se trudili. Ukoliko bi u pričanju zastali ili „izgubili nit“, pomoć je brzo stizala od učiteljice ili prijatelja.

Uz pripremu kod kuće svi su bili u stanju ispričati priču, kronološkim redom iznijeti događaje i na kraju reći čemu ih je priča poučila i zašto im se sviđa.

Pljesak suučenika i diploma za uspješno pričanje priče bili su odlična motivacija. Kroz neko se vrijeme moglo uočiti kako su djeca opuštenija, a priče sve kvalitetnije ispričane i sadržajno bogatije u odnosu na one koje su se pričale na samom početku naše akcije.

Osmišljavanje kratke priče prema njihovu izboru

S obzirom na to da je veći dio djece bio uključen u dodatni rad iz hrvatskog jezika, iduća je aktivnost namijenjena djeci bila osmišljavanje kratke priče prema njihovu izboru.

Iz priče su izdvojili događaje i prema njima osmislili i napravili te ilustrirali svoju prvu slikovnicu na koju su svi redom bili jako ponosni.

Pričanje priče u obitelji

Nakon te aktivnosti, koju sam s učenicima provela u školi, u dogovoru s roditeljima proveli smo aktivnost pričanja priče u obitelji.

Roditelji su se odazvali i pričali priču, a djeca su sve bilježila i uživala u zajednički provedenom vremenu pričanja, odnosno slušanja priče.

Priča na zadanu temu

Potom je uslijedio još jedan zadatak za roditelje. Trebali su zajedno sa svojim djetetom osmisliti priču na zadanu temu. Trebala je to biti priča o proljetnom kišobranu.

Imala sam 16 učenika u razrednom odjelu, ovoj se aktivnosti odazvalo 12 obitelji (osam mama i četiri tate autora) pa sam na mail dobila 12 priča.

U suradnji i dogovoru sa svakim roditeljem određeni su događaji u priči te radionica u učionici tijekom koje su djeca i roditelji izradili i ilustrirali autorske slikovnice.

Slikovnice su bile najčitanije štivo u našem razrednom odjelu, ponosni su ih autori međusobno razmjenjivali i čitali s užitkom.

Na kraju, kako bismo bili ne samo pisci, već i pravi kreativci, na red su došli i pravi kišobrani.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Zadatak je bio kaširati stari kišobran i potom ga oslikati po želji kako bi dobio novo ruho i postao ukras u našem školskom atriju.

Ova je aktivnost doista imala odličan krajnji ishod.

Projekt, koji je započeo u veljači i trajao do lipnja, donio je puno lijepoga u naš razredni odjel.

Prvenstveno je u potpunosti ostvaren cilj projekta, donio nam je mnogo druženja i zajedničkog vremena sa stvarnom oznakom „vremena kvalitete“. Probudio je neke skrivene ili potisnute talente, potaknuo djecu i roditelje na stvaralaštvo, čitanje, pisanje, obogatio rječnik i razvio samopouzdanje malenih prvašića.

Naš smo projekt predstavili svim roditeljima, bakama i djedovima na zadnjem roditeljskom sastanku, ali i svima u školi te pokazali kako se malim koracima ide naprijed i kako nema nerješivih prepreka kad nešto voliš i želiš napraviti.

Iako traže dodatni napor, reakcije su roditelja pokazale da su željni ovakvih i sličnih aktivnosti zato što još više oplemenjuju. Dio je roditelja priznao kako su se uključili samo da ne odbiju molbu učiteljice i slično.

Cijenila sam njihovu iskrenost i pokušala sagledavati stvari iz pozicije roditelja. Doista nije uvijek bilo jednostavno sve uskladiti, ali kad roditelj prepozna značaj i dobrobit onoga što radi za svoje dijete i drugu djecu, pola je posla napravljeno.

Naša je komunikacija bila na tjednoj bazi, ponekad i na dnevnoj. Uvijek sam bodrila i ponavljala ono bitno i očito je to doprlo do roditelja koji su doista bili suradnici vrijedni svakog poštovanja. Razvili smo jedan kvalitetan odnos koji smo prenosili i na našu djecu tako da smo svi zajedno postali kompaktna cjelina.

Kao učiteljica sam doista uživala u onome što sam u suradnji s drugima radila, svjesna da radim nešto dobro i korisno, na dobrobit djece koja su mi povjerena i za koje imam odgovornost.

Velikim uspjehom smatram to što sam svojim učenicima barem malo odškrinula vrata u svijet čitanja, pričanja i stvaralaštva.

Tijekom zajedničke četiri godine realizirali smo više projekata usmjerenih na razvijanje ljubavi za čitanje i pisanje.

Redovito smo sudjelovali u nacionalnom projektu za poticanje čitanja Čitajmo zajedno, čitajmo naglas: zaboravljene knjige. Uvijek je bilo izazovno pronaći jednu „zaboravljenu knjigu“ te osmisliti kako je prezentirati drugoj djeci i potaknuti ih da baš nju pročitaju.

Svake smo godine sudjelovali na gradsko-općinskim i županijskim smotrama dječjeg stvaralaštva LIDRANO. Gostovali smo u vrtićima i glumili kamo god su nas zvali.

Sve je krenulo od našeg prvog zajedničkog projekta u kojem su se pronašli neki novi pisci i kreativci.

Djeca, koja su bila dionici ovog projekta, danas su učenici šestog razreda. Dobar dio njih pravi su kreativci, slušam o njima lijepe stvari od nastavnika predmetne nastave: pišu, stvaraju, slikaju… Sada znam da smo svi zajedno radili nešto dobro.

■ Piše: Ljiljana SLUNJSKI, mag. prim. educ., mentor | OŠ Budaševo-Topolovac-Gušće ■ Radim kao učiteljica u razrednoj nastavi 25 godina. Mentor sam kolegama pripravnicima te studentima. Vodim dramsku skupinu u školi dugi niz godina. Suradnica sam Školske knjige za koju pišem i izrađujem radne materijale. Od 2010. vodim Udrugu za brigu o djeci i mladima „Radost“ ■