„I izvan posla nisam sklona telefonskim razgovorima, no upućivanje telefonskih poziva roditeljima mojih učenika za mene je najgore što mi se može dogoditi.“

Tako piše jedna učiteljica o osjećaju koji se javlja u trenutcima kada treba nazvati roditelje svojih učenika.

U nastavku možete pročitati odgovor kako procesuirati osjećaje straha, nelagode, tjeskobe ili anksioznosti. Odgovor na to pitanje nije lak, i svatko – nakon svih savjeta, uputa i vođenja – mora pronaći svoj put. Učiteljica, autorica i predavačica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta San Diego u Kaliforniji Elizabeth Pappas ponudila je svoj.

Članak Help! I Get So Anxious Before Calling Parents That I Can’t Speak objavljen je na portalu WeAreTeachers.

U našoj grupi za učitelje primili smo sljedeće pismo:

„Dragi urednici i suradnici WeAreTeachers!

U nastavi sam otprilike tri godine te premda istinski uživam u radu s djecom, jedan dio našega posla predstavlja za mene izvor velikoga straha i nelagode: telefoniranje roditeljima.

I izvan posla nisam sklona telefonskim razgovorima, no upućivanje telefonskih poziva roditeljima mojih učenika za mene je najgore što mi se može dogoditi.

Nakon što odaberem njihov broj i u slušalici čujem zvuk uspostavljanja veze, često se molim da ne odgovore na poziv, a kada odgovore, stegne me u prsima i jedva govorim.

Kako svladati anksioznost u razgovorima s roditeljima?

Hvala na odgovoru.

Uz pozdrave,

Molim-ne-odgovarajte-na-poziv “

Evo i našega odgovora:

Poštovana Molim-ne-odgovarajte-na-poziv!

Kada bismo proveli anketu među učiteljima, sigurna sam da bi velik broj ispitanika posvjedočio da se suočio s nečim zastrašujućim u svojemu poslu.

Mnogi učitelji, baš kao i vi, osjete tjeskobnost u društvenim odnosima koja može dovesti do različitih oblika straha te izbjegavanja telefonskih razgovora.

Telefobija je stvarna pojava. Telefonski pozivi zahtijevaju usredotočenost te obvezu odgovaranja na pravilan način. A izostanak konteksta – koji, među ostalim, čine i pokreti ruku, kontakt očima te izrazi lica – može pojačati nelagodne osjećaje.

Sigurna sam da ste čuli izreku: „Jedino od čega trebamo strahovati jest sam strah.“

Postoji niz tehnika i oblika potpore koji vam mogu pomoći kanalizirati strah i anksioznost. Strah je osjećaj koji se javlja kada doživljavamo prijetnju. Anksioznost se razvija kada je strah kao odgovor na određenu situaciju pretjeran (dugotrajan).

Osjećaj nelagode zbog zvonjave telefona nije nova pojava

Hvala vam što ste u središte postavili temu koja je mnogima od nas bliska. Niste sami, to je siguro. U istraživanju provedenome u Ujedinjenome Kraljevstvu pokazalo se da 76 % milenijalaca (pripadnika naraštaja rođenih između 1981. i 1996.) osjeti anksioznost kada se začuje zvuk telefonskoga poziva dok se jednako osjeća oko 40 % naraštaja baby boomera (rođenih između 1946. i 1964.). Istraživanje je također pokazalo da 61 % milenijalaca te 42 % baby boomera potpuno izbjegava telefonske pozive.

Kada ljudi osjećaju tjeskobu povezanu s uporabom telefona, u pravilu se to reflektira na njihovo emocionalno i fizičko stanje. Opisujete stezanje u prsima. Pojedine osobe osjećaju gubljenje daha, plitko disanje te pojačane otkucaje srca kao i opterećenost time što treba reći.

Obratite pozornost na to kako se osjećate i nježno se podsjetite da vozite, da je upravljač u vašim rukama, a strah neka se smjesti na stražnje sjedalo, ili – još bolje – u prtljažnik!

Moguće zamjene za telefonski razgovor

Mnogo je načina kako si možete pomoći kada osjetite težinu pri pomisli da morate nazvati roditelje svojih učenika.

Osim što ih možete pozvati na kraći razgovor licem u lice, razmotrite možete li im uputiti tekstovnu poruku umjesto telefonskoga poziva. Struktura poruke omogućuje pauziranje kao i sažet i intencionalan način govora što može umanjiti osjećaje anksioznosti.

Možda bi se kao rješenje mogao razmotriti i poziv na Zoomu ili kojoj drugoj platforimi s obzirom na mogućnost povezivanja na neverbalnoj razini. Ta bitna odrednica razgovora u telefonskom razgovoru redovito izostaje što može otežati komunikaciju.

Naravno, umjesto traženja zamjena, koje mogu biti prihvatljivije ili manje prihvatljive, na prvi pogled možda teži, ali i dalekosežniji način jest – suočavanje sa strahom i njegovo procesuiranje.

Strah i ja smo jako dobri prijatelji…

Književnica Elizabeth Gilbert odlično je izrazila srž takva suočavanja:

„Strah i ja smo jako jako stari prijatelji. Hodamo jedno uz drugo gotovo cijeli moj život. Zapravo, nikada nismo proveli dulje vrijeme odvojeni jedno od drugoga pa bi se moglo reći da sam prilično dobro upoznala strah, naučila s njim surađivati i biti mu bliska.“

Često i sebi i drugima govorimo Nemoj se bojati! – međutim, Elizabeth Gilbert ohrabruje nas da se suočimo sa strahom tako da mu pristupimo srcem ispunjenim suosjećajnošću. Njezina djela, kao i meditacija, pomogli su mi stvoriti zdravije odnose sa strahovima koje osjećam.

Vjerujem da bi se takav pristup mogao proširiti poput domino-efekta i stići i do vas.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene ■ Elizabeth Pappas – nakon gotovo tri desetljeća nastavnoga rada u školi te autorstva tekstova o obrazovanju, danas radi kao predavačica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u San Diegu u Kaliforniji ■ SAD: WeAreTeachers – portal koji se bavi temama iz školstva i obrazovanja ■ izvornik: www.weareteachers.com ■