✿ Danas objavljujemo 250. kolumnu ✿ Sandre VUK na stranicama Školskog portala ✿

Povratak u školske klupe svako malo donese smijeh u naš razred. Često, kao da su prvašići, hodaju za mnom i prate me. Ako krenem prema vratima, barem dvoje ili troje uvijek me pita: Kamo idete? Ako me ni to ne zaustavi, sljedeće pitanje je: Kada se vraćate?

Osim situacija gdje im je jako važno da me ne izgube iz „vida“, smiješne su svima nama i situacije kada prvi put vide nešto potpisano njihovim imenom.

Pričamo tako o basni – koje basne su čitali, što je to pouka… U jednome trenutku kažem im da sam ponosna  kako su dobro napisali igrokaze dok smo radili na daljinu i kako sam ponosna što su i bez učionice shvatili kako izgleda basna pisana kao igrokaz. Većina kima glavom, ali jedan dječak glasno govori: Ja se toga ne sjećam! Dvoje-troje skriva pogled, jedan ne govori ništa, a svjesna sam da ne zna o čemu pričam.

Ponosno otvorim našu elektroničnu knjigu (e-knjiga) i pokažem im njihove radove.

Doslovce muk.

Dvije djevojčice potvrđuju da se sjećaju, jedna čak i objašnjava da joj nije bilo dovoljno prostora da napiše sve što je htjela.

Onaj glasni dječak kaže:

 „Učiteljice, ja to nikada vidio nisam, ali mama stvarno zaslužuje peticu za to što je napisala.“

Svi tada prasnemo u smijeh, jer nema povratka, nema mogućnosti korekcije, jednostavno tako je kako je bilo – završeno vrijeme.

Naša e-knjiga > IGROKAZI U OBLIKU BASNE

Situacija druga: redovito sam na razredne stranice postavljala sadržaj za vježbanje i sate Tjelesne i zdravstvene kulture. U nekom periodu tražila sam da roditelj snimi kako učenik vježba uz određeni video i da mi to pošalje. Neki to nisu napravili, a kako nisam htjela biti u tim trenutcima ona koja nešto „strogo zahtijeva“, prošla sam preko toga.

Od kad smo se vratili u učionicu, sat TZK provodimo na školskome dvorištu. Imamo samo svoje lopte (koje sam kupila za razred) i veliko igralište. Krenemo se tako razgibavati (sve na propisanoj udaljenosti), a jedan dječak kaže: „Učiteljice, sva sam videa odgledao, ali nisam pojma imao da je tako teško to isto vježbati.“ (Vježbali smo možda pet minuta.)

Jednostavno sam im morala dati odmor za predah – nakon samo pet minuta vježbanja – jer jedno je ondje na videu dok se gleda, a drugo je kako to izgleda na dvorištu.

Zadnja priča iz učionice nosi naziv Zapetljano otpetljano.

Svakoga dana redovito ponavljamo prevenciju, mjere zaštite i kako moraju paziti na načine komunikacije i udaljenost, da ne posuđuju međusobno pribor itd. Već napamet mi ponavljaju o kihanju u lakat i „špricanju“ koje se svako malo događa.

I tako, ponavljajući isti tekst, jedan dječak rezignirano  je uzdahnuo: „Sve je to tako zapetljano, da ne znam tko će to otpetljati, pa opet, učiteljice, ti si normalna u svemu tome.“

I baš to – da oni misle kako u toj cijeloj zapetljanoj situaciji njihova djetinjstva gdje je sve izvan običnih okvira, gdje moju pojavu doživljavaju kao čvrsto sidro – potaknulo nas je na radionicu gdje sve zapetljano ima izlaz. Kao što postoje četiri strane svijeta – samo što u ovome slučaju na svakoj od četiriju strana postoji netko tko te čeka i tvoja se priča nastavlja. Tako je i nastao naš mozaik povezanosti – naše male slike koje su kao jedinke gotovo bez vrijednosti, ali u zajednici čine prekrasnu sliku.

Zapravo, osjećam se kao da mi vrijeme curi kroz prste jer nekako taj 3. razred prebrzo se bliži kraju, a toliko priča nije ispričano…

Piše: Sandra VUK | OŠ SVETA NEDELJA, SVETA NEDELJA ■  Moj web ■  Razredna stranica 3. B  ■  Webučionica web alati za rad u nastavi ■