Škole i vrtići u protekle su dvije godine pokazali svoju nezamjenjivu snagu pa kako to da ih se, u pojedinim društvima, i dalje zanemaruje?

Današnji tekst prvi je put na portalu WeAreTeachers objavljen u jesen 2020., nakon iskustva prvoga zatvaranja društva u proljeće iste godine, a kojim su zatvaranjem bile obuhvaćene i škole i dječji vrtići te je dio nastave bio organiziran daljinski na internetu, a dio preuzimanjem materijala za rad kod kuće (za mlađe dobne skupine). Pri prvom otvaranju društva koncem travnja i početkom svibnja 2020. najprije je uspostavljen rad upravo u dječjim vrtićima i razrednoj nastavi u osnovnim školama, a sami djelatnici u tim ustanovama isticali su da njihova uloga nije samo obrazovna, nego da u takvim trenutcima netko treba skrbiti za najmlađe kako bi se roditelji mogli vratiti svojim poslovima i kako bi društvo ponovno počelo funkcionirati. (Jedno takvo svjedočanstvo možete pročitati i ovdje.)

Učitelji u društvima u kojima se ranom, primarnom i sekundarnom obrazovanju posvećuje primjerena pozornost te se ulažu odgovarajuća financijska sredstva u kvalitetno i dobro postavljeno školstvo, nisu imali ni najmanjih poteškoća prihvatiti činjenicu da u određenim okolnostima mogu biti i oni koji čuvaju djecu dok roditelji rade i u izvanrednim okolnostima pridonose normalnom funkcioniranju društva. Uloga čuvalica nimalo ih nije osupnula, niti je učinila da se osjećaju manje učiteljima i stručnjacima u svojim poljima. S druge strane, u zemljama u kojima je spomenuto obrazovanje uvijek na rubu, prema osjećaju učiteljske populacije, ali i opće javnosti – zanemareno, potplaćeno i u problemima – pomisao na takvu učiteljsku ulogu izazvala je reakcije među zaposlenima u obrazovanju u kojima su se vidjeli osjećaji povrijeđenosti pa i uvrijeđenosti.

Nakon gotovo dvogodišnjega iskustva nastave u otežanim uvjetima, ponajprije zbog nagomilanih, katkad i proturječnih ili pak nedosljedno provođenih, zdravstvenih mjera te brojnih izostanaka zbog izolacija ili obolijevanja, isprekidanoga rada u učionicama i na daljinu te vođenja dvostruke nastave (istodobno s učenicima u učionici i s onima mrežno povezanima pred računalima), članak je objavljen ponovno, u veljači 2022., no pri ponovnom objavljivanju kao da se sve promijenilo: prvobitno duboko proživljeno iskustvo i snažni, poticajni dojmovi – kojima su ljudi u obrazovanju, ali i šira javnost, bili obuzeti nakon prve obustave nastave – istrošili su se te se cjelokupan odnos prema školstvu ponovno uljuljkao u malodušnost i letargiju. Nakon početnoga stresnoga iskustva, i zatim njegova „razvlačenja“ na razdoblje od gotovo dvije godine, čime je došlo do zasićenja izvanrednim situacijama i doživaljajima te svojevrsne oguglanosti i utrnulosti na stres prouzročen njima, danas vjerojatno više nego ikada nedostaju snažni i zdravi poticaji da se na temelju iskustva globalne zdravstvene krize i velike, nenadoknadive uloge škola i dječjih vrtića, a osobito učitelja, odgajatelja i suradnika u nastavi u tome razdoblju, u obrazovnome sustavu uistinu nešto bitno i korisno i promijeni.

Na tome su tragu i pojedini komentari na ponovno objavljen članak. Jedna je američka učiteljica ovako komentirala:

„Financiranje i poštovanje spram učitelja neće se promijeniti – učitelji predugo trpe ne poduzimajući ništa osim što se žale dok ih ljudi na položajima moći ignoriraju. Mi smo za njih poput plačljive djece – zanemari i prestat će! Nema promjene dok sami ne promijenimo svoj odnos.“

Članak My Hopes for School in a Post-COVID World (Moja nadanja za školu u postkovidskom svijetu) s podnaslovom: It’s time to make some changes (Vrijeme je za promjene), koji možete pročitati u nastavku, objavljen je na portalu WeAreTeachers u rujnu 2020. te ponovno u veljači 2022.

Ako je američka javnost u predkovidskom vremenu podcjenjivala obrazovni sustav, sada je velika uloga školâ u društvu neosporna. Dok prolazimo kroz pandemiju, bilo virtualno ili u kombiniranoj nastavi (istodobno u učionici i mrežno), ne možemo ostati zaglavljenima u mentalnome sklopu preživljavanja i oskudice. Gledanje na svijet s onu stranu pandemije ključno je kako bismo mogli ići dalje. Stoga evo mojih nadanja vezanih uz američki sustav javnoga obrazovanja u vremenu nakon Covida.

Nadam se da će financiranje škola biti prioritet

Škole su mnogo više od mjestâ na kojima se uči nastavni program. Često, škola je mjesto na kojem se učeniku pruža jedina socijalno-emocionalna potpora koju on u tome trenutku može primiti. Škola nudi obrok, u mnogim slučajevima i dva obroka, koji čine razliku između zadovoljnog trbuščića i gladi. Škole su mjesta koja pružaju sigurnost našoj djeci dok roditelji rade. Naš je obrazovni sustav temelj našega društva.

A neusklađenosti u toj stvarnosti slamaju ti srce.

Ako nastavimo financirati škole prema poštanskom broju kojemu pojedina škola pripada, sustavne nepravde s kojima se suočavaju naši učenici nastavit će se. Porez na imovinu ne bi smio biti osnova koliko će novca škola primati. Obrazovanje je ključni lijek za boljke ovoga naroda – financirajte ga onako kako biste financirali sigurnosnu krizu od najvišega nacionalnoga značenja.

Nadam se da će oronula zdanja naših škola dobiti primjerenu pozornost

Možemo li si priuštiti minutu i razmisliti zašto, u najimućnijoj zemlji na svijetu, šaljemo učenike u zgrade u kojima nema primjerene ventilacije, i u vremenima kada nema pandemije? U postkovidskom svijetu primjerena kakvoća zraka nije predviđena za nekoliko odabranih, nego za mnoštvo. Kao minimum minimuma, svima bi nam trebalo biti zajamčeno pravo na disanje.

Nadam se da će socijalno-emocionalno utemeljeno učenje biti na prvome mjestu

U postkovidskom svijetu, ne smiju se na prvo mjesto postavljati samo obrazovna dostignuća, već i emocionalna dobrobit naših učenika. Nećemo više poučavati za ispit jer razumijemo da, kada nevolja navali, ne razmišljaš nužno o trigonometriji koju si učio na nastavi. Ono što ti treba životne su vještine koje ti pomažu nositi se sa stresom koji prevrtljivost života nužno donosi. Imajte na umu, tek ćemo se susresti s dugoročnim fizičkim, emocionalnim i društvenim utjecajima koje pandemija ostavlja na našoj naciji… u godinama koje dolaze.

Vještine društveno-emocionalnoga suočavanja sa stvarnošću danas su od većega značenja no ikada s obzirom na to da kolektivno prolazimo povišenu anksioznost i depresiju. U postkovidskom svijetu izvori mentalnoga zdravlja lako su dostupni učenicima kao i odraslima koji skrbe o njima.

Znači li to da je u postkovidskom svijetu akademsko znanje suvišno? Apsolutno ne!

No kao učitelji i vođe u svojem polju djelovanja, možemo li se suglasiti da je gubitak znanja tijekom školskih praznika u ovo vrijeme kovidski gubitak te da svoje planove i programe trebamo pisati s obzirom na takve okolnosti? Ako se učenici ne osjećaju dobro, neće biti sposobni učiti. Ljubav, potpora i skrb za naše učenike treba biti na prvome mjestu tijekom pandemije i dalje.

Nadam se da će zastarjeli nastavni programi biti odbačeni

Naši učenici mogu pristupiti informacijama i sredstvima javnoga priopićivanja u opsegu koji, bez obzira na maštovitost i svjesnost, teško možemo zamisliti. Konstantno su bombardirani medijskim informacijama, a predloženi nastavni programi trebali bi ponuditi ono što će ih zaokupiti.

Jesu li im potrebne vještine kritičkoga čitanja, pisanja i govorenja? Potpuno. Hoćemo li ih do toga dovesti otrajcanim udžbeničkim sadržajima? Ne. Osobito kada učenik ne vidi ikakav smisao u tom sadržaju.

I kao što djecu poučavamo temeljnim znanjima, osigurajmo da imaju pristupa financijskoj pismenosti, raspravi, audionovinarstvu i poduzetničkim naucima. Oni se kreću u smjeru aktivnoga i promjenjivoga tržišta rada na kojem su inovativne vještine nužne da bi se opstalo. Više nije stvar luksuza hoćeš li biti kreativan. Pa zar zaista želimo nastaviti raditi u sustavu koji zatire kreativnost kao nešto sporedno?

Nadam se da će učitelji imati poštovanje i vrednovanje koje im pripada

U proljeće 2020. učitelji su bili slavljeni kao pojedinci koji su nastavili obrazovati djecu i mlade ljude, onoliko uspješno koliko je to bilo moguće. To je trajalo do prvoga otvaranja društva. Odjednom, učitelje se prozivalo kao one koji su sebični i koji su zabrinuti isključivo za vlastite živote i živote svojih ukućana. U postkovidskom svijetu učitelji neće morati štrajkati za bolje plaće i radne uvjete. Društvo će se prema njima odnositi s poštovanjem, a ne s obezvrjeđivanjem. Ljudi će imati na umu da smo skrbili za djecu i prije pandemije.

Kao društvo, moramo shvatiti da je osoba s druge strane ekrana uložila neizmjeran rad da bi njezin nastavni sat funkcionirao na internetu. I, imajte na umu, i učitelji su ljudi. Mnogi bi također mogli osjetiti nemir prije prijenosa nastave uživo na Zoomu. Pouka: Učiteljima se to stalno događa. Probijaju se kroz vlastite nemire i strahove da bi radili ono što vole – poučavali. Učitelji razastiru svoja srca u poslovima koji su često nezahvalni. U postkovdiskom svijetu američki će učitelji biti bolje plaćeni, naše će škole imati veću materijalnu potporu, a naši će učenici osjetiti skrb i ljubav.

Uostalom, osim obrazovanja, što bi drugo najimućnija zemlja na svijetu trebala postaviti kao svoj prioritet, s obzirom na to da je obrazovanje žila kucavica američke nacije?

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Ahlam Yassin – profesorica sociologije u srednjoj školi u New Jerseyu ■ SAD: WeAreTeachers – portal namijenjen obrazovnim temama ■ izvornik: WeAreTeachers ■