Događaj je, uz dopuštenje dječakove majke, objavljen na društvenoj mreži te se brzo proširio, a uskoro je o njemu izvijestila i televizijska kuća CNN. Prilog je objavljen i na mrežnom portalu WeAreTeachers te je izazvao brojne reakcije i komentare.

I na Školskome portalu bilo je već riječi o ravnopravnosti i pravičnosti u vremenu nastave na daljinu. Ravnopravnost je dobra, ali nije dovoljna. Primjerice, svi učenici mogu imati na raspolaganju digitalne uređaje, mnoge su škole u razvijenijim zemljama osigurale takvu dostupnost i po toj opskrbljenosti tabletom ili prijenosnim računalom sva su djeca ravnopravna, no to nije jamstvo da će dijete zasigurno moći pristupiti nastavi na daljinu. Neka djeca nemaju osiguranu internetsku vezu, i to će ih spriječiti, druga moraju preuzeti obveze u obitelji, čuvati mlađu braću i sestre, i to će ih spriječiti, pojedina nemaju mirnih uvjeta u svojemu domu… razloga je mnogo i učitelji bi morali sve takve mogućnosti uzeti u obzir.

NEMOJMO ZABORAVITI ZAŠTO SMO TU

Nemojmo ikada pomisliti da je ijedna učenica, ili učenik, „zločesta“ sama po sebi i da „ne želi raditi“ i „odbija poslušnost“ iz puke zlobe, pakosti, lijenosti ili nekoga sličnog nemilog stanja. Pa i tada kada postoje očitovanja zlobe ili pakosti, u toj su dobi one još uvijek u začetku i zasigurno imaju svoje neposredne uzroke. Nemojmo se izravno obračunavati sa zlobom, prkosom i neposluhom, a još manje s djetetom ili njegovim roditeljima i srbnicima na osobnoj razini; stvorimo bolje uvjete, uputimo na bolje izbore, pobrinimo se da otklonimo ili umanjimo uzroke koji ih pokreću u takvu ponašanju, ponudimo nove opcije zbog kojih će ti uzroci ostati u dalekoj sjeni, barem dok djeca borave u školi, ako ne i drugdje.

Upravo iz takvih razloga, a ne samo iz uskoobrazovnih, obrazovanje jest bitno, a formativna dob ključna.

Učitelji su profesionalci koji imaju ulogu naučiti svoje učenike znanja i vještine u područjima za koja su nadležni. Ali istodobno je njihova velika uloga i učeničkom odrastanju i formiranju. Sve to u razdoblju u kojem nastaju budući odrasli ljudi koji će svojim životima, odlukama i izborima posredno ili neposredno sudjelovati i u našem životu i u životima naših bližnjih. Nemojmo to zaboraviti preopterećeni svakojakim dnevnim banalnostima i zabrinutostima koje kradu pozornost od onoga bitnoga. Učitelji su tu s razlogom i ne bi trebali smetnuti s uma velike ciljeve prema kojima su upravljeni u odgovornom poslu poučavanja mladih ljudi, koji su odabrali.

PANDEMIJA OTKRIVA SVE NEJEDNAKOSTI I DRUGE KRITIČNE TOČKE U DRUŠTVU

Dječak iz „priče“, koja se dogodila u američkoj državi New Mexico, privukao je toliku pozornost jer se, iako jedva desetogodišnjak, pobrinuo da nađe načina pristupiti internetu i ispuniti svoje školske obveze. Majka mu je ostala bez posla, a nakon što se ponovno zaposlila, nije imala financijskih mogućnosti da u njihovu domu osigura internetsku vezu. I njezin je sin s velikim zadovoljstvom otišao na školsko dvorište kako bi ondje „uhvatio signal“.

Jedan od komentara na spomentu portalu kaže:

„Ova je pandemija iznijela na svjetlo dana sva pitanja koja je društvo prepustilo zaposlenima u obrazovanju da riješe kada ih samo nije sposobno riješiti.“

(Cherrys Parrott, učiteljica povijesti u srednjoj školi u Texasu, SAD)

Objava o dječaku koji sjedi pred školom i obavlja nastavne zadatke ponajprije je otvorila pitanje ravnopravne dostupnosti interneta za sve obitelji s djecom školske dobi, ali to nije jedino pitanje koje je otvorila. Razgovor se širi i u razmatranje stupnja samostalnosti djece u određenoj dobi, njihovih prava i obveza, kao i prava i obveza njihovih roditelja i skrbnika. Primjerice, raspravlja se i o tome smiju li djeca u određenoj dobi samostalno (bez pratnje) otići do prodavaonice namirnica ili školskoga dvorišta.

NAUČITI PREŽIVJETI U SUVREMENU SVIJETU

Vezano uz dostupnost interneta, u nekim američkim državama osiguran je tzv. internet na kotačima, o čemu smo također već izvijestili. Ta sa mjera spominje i među komentarima: „Poslali smo autobuse koji odašilju ili pojačavaju internetski signala u područja u kojima ga nema, a u autobusu je i osoba zadužena za tehnološku potporu. Djeca također u bilo koje doba mogu doći u školu, ondje ažurirati aplikacije i računalne postavke na uređajima koje su preuzeli u svojim školama.“ (Sarah Brennan, učiteljica u američkoj državi Washington)

U nastavku istoga komentara slijedi: „Kao odrasla osoba koja često putuje mogu reći da je pronalaženje internetskoga signala velika vještina preživljavanja u današnjem svijetu. Stoga je taj dječak samo napravio ono što bi svaki borac za opstanak jednako tako napravio. Je li to tužno? Ne, u mojoj sredini četvrtaši su prilično veliki da bi bili razvažani naokolo. Nema ovdje mnogo prebrižnih roditelja (roditelja-helikoptera).“

Piše i ovo: „Mnoga djeca trebaju veću potporu u radničkim obiteljima u kojima su oba roditelja zaposlena. Već u trećem razredu odlaze u prodavaonice namirnicama kako bi kupili ono što je potrebno za večeru, ako su im roditelji tako naložili.“

„Četvrtaš ne bi trebao biti opterećen pitanjima preživljavanja kako bi mogao dovršiti svoju školsku zadaću“, uključuje se komentarom Chelsea Fleury, učiteljica iz gradića Bakersfield u državi Vermont.

Sarah Brennan na to odgovara: „Istina. Ali mnogi od njih jesu, pa i u najboljim predpandemijskim vremenima. I ja sam bila jedna od njih i zato sam i postala učiteljicom.“

PRIČA O JONATHONU

U izvještaju objavljenom na CNN-u o događaju koji je pokrenuo cijelu raspravu piše:

Učenik četvrtoga razreda iz grada Roswell u državi New Mexico uputio se pješice do svoje zatvorene osnovne škole kako bi se ondje priključio na internet i obavio školske zadatke s obzirom na to da u svojemu domu nije imao omogućen pristup internetu. Zbog pandemije, škole u Nezavisnom školskom okrugu Roswell nastavu održavaju na daljinu.

Dječakova majka Angel Endecott kaže kako će njezin sin Jonathon idućega mjeseca navršiti deset godina i kako je vrlo neovisno dijete. Žive u blizini škole i Jonathon je i prošle godine, dok se još održavala redovita nastava, sâm pješice odlazio u školu i vraćao se kući. Majka radi kao kućna njegovateljica, ali je nedavno, iz razloga uzrokovanih pandemijom, izgubila oba posla koja je radila. Nedavno se vratila na jedan od tih poslova, ali nije u mogućnosti plaćati internet za svoje domaćinstvo.

Kaže da je njezin sin bio sretan kada mu je rekla neka ode do škole i ondje se priključi na školsku internetsku mrežu.   

„Na licu mu se moglo pročitati: »O da, moram samo otići do školskoga dvorišta i ponovno ću biti kao i svako drugo dijete!«“, govori Jonathonova majka. „Već sâmo približavanje školskoj zgradi pružilo je Jonathonu onaj osjećaj: »Hej, ja sam u školi!« iako oko njega nije bilo njegovih školskih kolega i učitelja.“

Majka još dodaje da se njihova kuća nalazi nasuprot školskom posjedu tako da su ona i njezin muž osjećali sigurnost kada je Jonathon odlučio ondje provesti dio dana.

„Ravnatelj, tajnica i nekoliko učitelja dolazili su do njega pitajući ga je li mu što potrebno.“

Učiteljica zaposlena u tom školskom okrugu izjavila je da joj se srce slomilo kada je toga dana ugledala Jonathona ispred škole. Podijelila je sliku s prijateljicom, a prijateljica ju je, nakon što je dobila dopuštenje Jonathonove majke, objavila na društvenoj mreži.

Objava se munjevito proširila virtualnim prostorom, a netko je ponudio obitelji Endecott i plaćanje godišnje internetske pristojbe. Učiteljičina prijateljica, koja je objavila Jonathonovu sliku na internetu, napravila je račun pod imenom GoFundMe (Pruži mi potporu) namijenjen prikupljanju novca za sve one obitelji koje ne mogu djeci školske dobi osigurati internetsku vezu kod kuće.

Jonathon je izjavio za CNN da je sada u mogućnosti razgovarati s prijateljima i školskim kolegama na mreži, kao i to da je odlazak do školske zgrade sličniji odlasku u školu. Njegov omiljen nastavni predmet je Znanost (prirodoslovlje, prirodne znanosti).

Njegova majka kaže da je Jonathonu bilo po volji prošetati se do škole i tako napraviti odmak  od boravka kod kuće i od svoje obitelji. Kaže da bi i nadalje volio otići do školskoga dvorišta, pa i sada kada obitelj ima pristup internetu, ali školske su vlasti upozorile da to ne smije bez pratnje roditelja.

OSJEĆAJ PRIPADANJA

Odlazi li Jonathon do školske zgrade samo radi signala za svoj digitalni uređaj?

Ili zato što se kod kuće osjeća usamljenim pa mu prostor školskoga dvorišta ne pruža samo signal za pristupanje mreži, nego i sasvim drukčiju – međuljudsku – mrežu: osjećaj povezanosti i normalnosti; osjećaj pripadanja, samopoštovanja i mogućnosti istraživanja granica, a sve se to počelo gubiti ili i preko noći izgubilo – zatvaranjem škola…

Jedno od središnjih pitanja u vremenu pandemije pitanje je psihičkoga zdravlja. Osuđeni na dug boravak u svojim domovima, zatvoreni i osamljeni, učenici počinju patiti za prijateljima, druženjima i povezivanjima. Njima njihovi domovi katkad nisu dovoljni.

Nedavno objavljen tekst Vrijeme kada dan nije imao kraja dotiče pitanje djetetova preuzimanja odgovornosti za svoje zadatke dana i dnevne rasporede. U priči o Jonathonu upravo to dolazi u prvi plan; ne samo internetska veza i njezina dostupnost, nego i pitanje koliko dječak od 10 godina može i smije upravljati svojim danom, što mu preostaje raditi kada ispuni sve obveze za računalom koje su mu uputili njegovi učitelji…

Vjerojatno komentirajući riječi Jonathonove majke koja bi – po svemu rečenomu – dopustila da se njezin sin i ubuduće može prošetati do školskoga dvorišta pa i boraviti ondje neko vrijeme, jedna je učiteljica u svojem komentaru napisala: „Znala sam da smo mi samo servis za čuvanje djece!“

Držim da ne bismo trebali biti tako strogi u tim pitanjima. Istina je da ima i toga, da se pojedini roditelji doslovce žele „riješiti“ djece na neko vrijeme te je škola zapravo „zgodno“ mjesto da ih netko „pričuva“.

No u okolnostima pandemije i držanja fizičke udaljenosti, zatvaranjem škola, djeca su – osobito ako nemaju braće i sestara u vlastitu kućanstvu – uistinu prepuštena osamljenosti i usamljenosti. A to nije nimalo dobro za njihovo psihičko zdravlje i ukupnu dobrobit.

„TAJ MOMAK ĆE USPJETI U ŽIVOTU“

Chris Ferris iz Indianopolisa, država Indiana, komentira: „Bravo za njega! U međuvremenu, moji učenici sa svim sredstvima i pristupima na svijetu, ne rade baš ništa. Taj će ih momak prestići u svemu u vrlo skoroj budućnosti.“

Uslijedili su i odgovori:

„Chris, kladim se da ste u pravu. Bit će vrlo uspješan.“ (Elaine Barnes)

„Istina, Chris, moji učenici imaju svu tehnologiju i pristupe, ali ne i zadaće. Svaka čast tom djetetu.“ (Gladys Soriano Martinez, učiteljica iz Teksasa)

Očito je da pitanje motivacije podjednako muči učitelje diljem svijeta.

Priča o dječaku iz Teksasa još jednom potvrđuje da – gdje ima volje, ima i načina. Jedno od ključnih pitanja u suvremenu svijetu opskrbljenom tehnologijom i drugim blagodatima jest kako sačuvati volju i motivaciju.

Nepravičnost i neravnopravnost, na koje su djeca – osobito mlađe dobi – jako osjetljiva,  zasigurno mogu umanjiti želju za trudom i nastojanjem iako se mogu naći i primjeri da nepravda izazove afirmativan i progresivan otpor koji će uroditi nečim vrijednim i utemeljenim na naporu i stvaranju. Doduše, svjedoci smo da je ulaganja napora u kakav vrijedan pothvat sve manje i da današnja djeca češće zapadaju u malodušnost, pa i depresiju, negoli u zanos, poduzetnost i ushićenje. Zato Jonathonov primjer i jest odjeknuo kao vijest vrijedna pozornosti.

Čitajući izvještaj o događaju, može se nedvosmisleno razbrati da je Jonathon našao zadovoljstvo u šetnji do školskoga dvorišta kao i u boravku ondje, ali ta mu opcija više nije dostupna. Zauzimanjem pojedinaca koji mu žele pomoći, dobio je internet u vlastitu domu, ali ostaju ova pitanja: Je li priča o Jonathonu isključivo priča o dostupnom ili nedostupnom internetu, ili je nešto veća od toga? Je li Jonathon izdvojeni rijedak primjer ili je pošast programiranja djetetova života – od trenutka kada ustane iz postelje pa sve do onoga kada joj se na kraju dana ponovno vraća – široko rasprostranjena pojava? Ako je sve unaprijed zadano, kako će dijete spoznati svoje granice i u neposrednom iskustvu prepoznati što znače odgovornost i samokontrola?

Ta pitanja čekaju svoje odgovore.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■  izvori: edition.cnn.com ■ www.facebook.com/WeAreTeachers  ■