Imaju li učitelji dovoljno znanja, opreme, izvora, pristupa i načina da bi ostvarili kvalitetnu nastavu na daljinu? Jesu li broj učenika za koje su nadležni i opseg obrazovnih postignuća primjereni za poučavanje na daljinu? Bi li – s takvim brojem učenika, opsegom programskih sadržaja i ograničenim vremenom koje im je na raspolaganju – kvalitetnu nastavu uspjeli ostvariti profesionalni predavači i voditelji internetskih edukacija, koji se tim poslom pomno bave već godinama te im je on glavno područje rada i interesa?

Traži li se od učitelja i škola nemoguće? Tko uopće [i gdje] službeno i relevantno razgovara o tome?

Nastava na daljinu, u obliku pristupa internetskim platformama, u razrednoj se nastavi od samih početaka ne preporučuje. Tijekom prvoga zatvaranja škola, od ožujka do lipnja o. g., škole u različitim europskim zemljama s najmlađim su učenicima komunicirale na način da su im njihovi učitelji pripremali tiskane materijale koji bi se slali na kućnu adresu ili bi ih roditelji i skrbnici preuzimali u školama. Nitko nije zahtijevao od djece te dobi da sudjeluju u videokonferencijama i šalju svojim učiteljima digitalne sadržaje.

U Hrvatskoj su se vezano uz razrednu nastavu primjenjivale različite prakse; djeca su pristupala internetskoj nastavi, a ministarstvo nije izrijekom osudilo ili zabranilo takvo poučavanje, ali je uporno upućivalo na televizijski program [Školu na Trećem] kao na glavni izvor obrazovanja za učenike te dobi. Učiteljice i učitelji nisu bili potpuno zadovoljni takvim rješenjem dajući do znanja da nastavni program prema kojemu nastaje televijski program ne odgovara njihovu provedbenom nastavnom programu. Također, željeli su ostati u kontaktu sa svojim učenicima i dalje ih svakodnevno poučavati. Stoga su se, da bi djeca mogla pristupiti internetu i sudjelovati u nastavi posredovanoj digitalnim uređajima, morali uključiti i roditelji ili skrbnici, svakodnevno pomažući djeci u njihovim zadaćama i obvezama.

Za učenike u predmetnoj nastavi, kao i u srednjoj školi, do izražaja je došao stupanj opterećenosti koji je i uobičajeno prisutan s obzirom na činjenicu da u svojim rasporedima imaju i po sedam različitih nastavnih predmeta dnevno.

Ako, primjerice, gimnazijalac ima 16 ili 17 nastavnih predmeta, njegovo je opterećenje i u uobičajenim uvjetima veliko, a na daljinu se dodatno povećava. Uostalom, možete li zamisliti da odjednom upišete 16 različitih internetskih tečajeva? Koliko biste bili uspješni u svakome od njih? Ili, samo u jednome u njih, dok se istodobno upućujete i ispunjavate zadatke u preostalih petnaest?

Ovisno o razvoju situacije u zemlji, moguće je da će doći do još jedne veće obnove rada na daljinu. Za sada se zatvaraju pojedine škole u nekim dijelovima zemlje, ali u većini se škola i dalje provodi neposredna nastava u učionicama. Među učiteljima je dominantno zastupljena želja da do potpunoga zatvaranja nikada i ne dođe, no kako je takva opcija ipak neizvjesna, nije naodmet podsjetiti se što su preduvjeti da bi nastava na daljinu bila barem prihvatljiva, ako već nije optimalna.

U nastavku možete pročitati što znači postići ravnopravnost i pravičnost u obrazovanju, imaju li sva djeca i mladi ljudi jednake izglede te kako učitelji svojim utjecajem mogu pripomoći da se stvari po tome pitanju mijenjaju na bolje. Također, kojih je sedam potreba bitno namiriti da bi se postigla svima jednako dostupna i dovoljno učinkovita nastava na daljinu.

Riječ je o tekstu urednice, savjetnice i nekadašnje učiteljice, profesorice engleskoga jezika Julie MASON koji je upravo objavljen na portalu WeAreTeachers. Donosimo ga u djelomice dorađenoj inačici.

Mnogo je toga što možemo ostvariti pri učenju na daljinu. Uistinu je nevjerojatno gledati na koje su sve načine učitelji uspjeli doprijeti do svojih učenika poučavajući ih putem ekrana. Mnogo je, međutim, i toga što ne možemo kontrolirati. Kada učenici imaju nastavu u svojim školama, u fizičkim učionicama, u pravilu možemo osigurati da svi imaju jednaku mogućnost pristupa sadržajima i izvorima učenja.

Teže je stvoriti podjednake uvjete rada kada su u svojim domovima. To je razlog zašto je iskustvo učenja na daljinu u kojem će sudjelovati svi učenici toliko bitno promisliti i unaprijed kreirati.

Pa kako znamo odakle početi?

Odgovore smo potražili kod naših prijateljica i prijatelja učitelja te stručnjaka pri tvrtki koja se bavi interaktivnim i mrežnim poučavanjem Houghton Mifflin Harcourt [i koja surađuju sa školskim okruzima u svih 50 američkih država] te smo dobili 7 savjeta kako postići istinsku ravnopravnost pri učenju na daljinu.

1.] UČENICIMA SU POTREBNA SREDSTVA ZA RAD I MOGUĆNOST PRISTUPA

Prije svega, osvijestimo u obrazovanju razliku između pravičnosti [engl. equity], kada smo – s obzirom na ulogu koju u određenoj organizaciji, sustavu ili zajednici imamo i iz koje možemo djelovati – pravedni, i ravnopravnosti [engl. equality], kada smo jednaki pred određenim zahtjevom, postupkom ili mogućnošću.

To što se usredotočujemo na ravnopravnost, nije loše, ali neće pridonijeti pojedinačnim osobitostima i posebnim potrebama zajednice.

Kada svakog učenika i učenicu opskrbimo računalom, znači da su s obzirom na računala svi ravnopravni, ali ako ta djeca kod kuće nemaju pristup inernetskom signalu, cjelokupna situacija nije pravična.

Želim reći: Čak da su i ravnopravni, neki će učenici ipak doživjeti velike izazove koji će njihovo učenje na daljinu učiniti otežanim, možda i nemogućim. Učenicima su potrebna sredstva [računala i tableti] jednako koliko i mogućnost pristupa [pouzdana internetska veza]. Razmislite o opcijama posudbe uređaja i o osiguravanju dostupnosti internetskoga signala. Jedno od rješenja je opremiti autobuse internetskim signalom i parkirati ih u blizini kuća koje nemaju internet. Izvrsno je što program W.O.W. [Wireless on Wheels – „Bežična mreža na kotačima“] ostvaruje da bi u državi Virginiji internet postao dostupniji.

DIGRESIJA O PRILIKAMA U HRVATSKOJ

Imali smo i primjere nastavnika koji u vrijeme prvoga zatvaranja škola nisu imali primjerenu internetsku vezu; u nekim primjerima zbog tehničkih poteškoća, a u drugima zato što nisu plaćali dovoljno visoku pristojbu te su morali povećati, i to znatno, novčani iznos za pristup internetu kako bi mogli obaviti sav posao koji je zahtijevala nastava na daljinu.

U Hrvatskoj, prije negoli se krenulo raditi na daljinu, profesori i učitelji morali su u svojim školama potpisati potvrdu [dokument] kojom se izjašnjavaju da imaju „sve uvjete za rad od kuće“. Bilo je onih koji i nisu imali „sve uvjete“, ali su potvrdu ipak potpisali jer se nisu željeli o tome očitovati i – zbog atmosfere u kojoj nema dovoljno diskrecije i drugih kvalitetnih odnosa – na taj način ponižavati činjenicom da ih u 21. stoljeću, iz različitih razloga, nemaju; bilo je i onih koji su opterećeni financijskim poteškoćama morali pronaći načina da dodatno plate trošak internetskoga prometa, a neki i da nabave novo računalo. Iako su škole formalno jamčile dostupnost računala, to nije bilo uistinu tako [dostupno] u svim školama. Rečeno je također da u slučaju da učitelji nemaju uvjete rada kod kuće, „mogu doći u školu“, no istina je da u školama, i to mnogim školama, također nema kvalitetnih radnih uvjeta – uostalom, zato učitelji i u uvjetima „bez korone“, odnosno u uobičajenim uvjetima, posao nose i najvećim dijelom obavljaju kod kuće.

Licemjerno je reći: Dođi u školu pa ondje radi. 

Za takav posao nije dovoljan bilo koji stol i bilo koje računalo, često smješten u nekom, izrazito „prometnom“ prostoru, kakav je primjerice zbornica, jer drugoga prostora u školi često nema.

Doduše, kako je nastava bila obustavljena, može se lako zamisliti da je mirnih mjesta bilo u izobilju, no ni tu ne staje obrazloženje što znači imati uvjete za rad. Najjednostavnije rečeno, treba imati određeni „vlastiti“ prostor, nije opcija „sletjeti“ baš u bilo koji; taj prostor podrazumijeva da si opskrbljen priručnicima, knjigama, papirima, printerom, vlastitim računalom, slušalicama, i još koječim [nastavite niz prema vlastitim izborima], ali i određenim „vlastitim redom“ [ili i „neredom“, svejedno]; i tada se može reći da imaš „svoj prostor za rad“. Zato je u ožujku, „sekundu“ prije potpunoga zatvaranja društva,  stigao iz nadležnoga ministarstva takav dokument koji su ravnatelji i ravnateljice dali na potpis zaposlenicima u školama zaduženima za nastavni rad s učenicima. Na taj su način, najbanalnije rečeno, svi nadležni „oprali ruke“, a kako će se pojedinac „snaći“ i što će ostvariti u takvim uvjetima, ostalo je na njegovim vlastitim snagama i prosudbama. Vrlo nelagodna, pa i bezosjećajna, situacija prema učiteljima i nastavnicima i svima koji su time bili dotaknuti. I prema učenicima su se primjenjivale različite prakse usprkos tomu što je na formalnoj razini „sve besprijekorno funkcioniralo“, dovoljno informatički opremljeno, s osiguranim pristupom internetu, preuzetim platformama, zvučnicima koji rade, itd.

Je li sada situacija bolja? – Teško je reći jer sve je više-manje prekriveno velom šutnje. Možda jedini prozor u toj tišini i izmaglici – u kojoj ponajprije nije razvidno s kojim se uspjehom nastava u različitim uvjetima provodi – otvara najava nacionalnih ispita, koji će, budu li provedeni, donijeti konkretne podatke o tome što hrvatski učenici znaju, a što ne znaju, nakon svega što ih je snašlo u protekloj i ovoj školskoj godini.

2.] UČENICIMA SU POTREBNE SINKRONE I ASINKRONE OPCIJE POUČAVANJA

Za mnoge zajednice, sinkrono poučavanje nije primjenjivo, ni pravično ako se učenici ne uspiju pojaviti na takvoj nastavi. Neka djeca obavljaju različite poslove kako bi pomogla svojim obiteljima. Neka nemaju odgovarajuću internetsku vezu.

Lauren Occhipinti, nastavnica u srednjoj školi u Bronxu, svjesna je da mnogi njezini učenici imaju velikih poteškoća dok pokušavaju pomiriti školske obveze i situaciju u obitelji. „Mnogi moji učenici imaju obvezu skrbiti za mlađu braću i sestre. Vrlo je vjerojatno da će pritom propustiti moju nastavu na daljinu koja se zbiva uživo.“ Stoga je postavila fleksibilne rokove te uključila poveznice i videozapise u svoje asinkrone materijale namijenjene učenju kod kuće kako bi učenici koji su propustili nastavu uživo, mogli sami uspješno proučiti sadržaj lekcije. 

3.] UČENICIMA SU POTREBNI ODNOSI I POVEZANOST S UČITELJIMA I DRUGIM UČENICIMA

Udaljenost je uvijek izazov, kako za odnos, tako i za ostvarivanje ispunjene povezanosti s osobom koja više nije fizički dostupna. Naši učenici pokušavaju zadržati kontinuitet učenja u jeku globalne pandemije. Ako ne mogu pristupiti svojim učiteljima i razrednim kolegama, sve manje su uključeni, a vrlo vjerojatno gube i motivaciju. Pravično poučavanje na daljinu u prvi plan stavlja mogućnost prijavljivanja na nastavu i aktivnoga povezivanja. Mrežno sinkrono poučavanje uživo dobar je način da učenici ostanu u vezi, i sa svojim profesorom, i s drugim učenicima, no postoji mogućnost da se svi učenici tomu neće moći odazvati. Napravite što možete da ostanete u vezi i s onim učenicima koji izostanu sa zajedničkih sastanaka.

Imajmo na umu da se u njihovim domovima događa život na koji ne možemo utjecati; nemojmo biti prebrzi u prosudbama i ocjenama zašto nisu pristupili sastanku na mreži.  

4.] UČENICIMA SU POTREBNE RAZLIČITE MOGUĆNOSTI, NE ZAHTJEVI

Za mnoge naše učenike učenje na daljinu donosi prepreke na koje ne mogu utjecati. Kada su učenici u školi, ne moraju razmišljati o tome da imaju tiho mjesto za rad, niti o tome koju će odraslu osobu zamoliti da im pomogne. Znaju da su na sigurnom i da će dobiti svoj obrok. S obzirom na to da nismo s učenicima u njihovim domovima, potrebno je spustiti zahtjeve i na prvo mjesto staviti njihovo tjelesno i psihičko zdravlje [Maslovljeva ljestvica potreba odličan je podsjetnik]. Kada određujete vrijeme sinkronoga poučavanja [nastave uživo], neka to bude ono vrijeme koje smatrate optimalnim za sve učenike [ako nije zadano školskim rasporedom]. Kada im dajete da naprave samostalne radove i riješe opsežnije zadatke, ali i neke manje zadatke – ako je internetska veza slaba ili postoje neke druge otegotne okolnosti, neka to ne bude od danas do sutra, dajte im kakav dulji rok, primjerice do konca tjedna ili početka idućega. Odredite sat u tjednu, ili više njih, za  „uredovno vrijeme“ namijenjeno učenicima te ih ohrabrite da vam se jave kako biste im mogli dati dodatna pojašnjenja i upute, ali i provjeriti odazivaju li se k nastavi i imaju li kakvih poteškoća s mogućnostima pristupa.

5.] OSIM ZADATAKA VEZANIH UZ RAČUNALO I INTERNET, DAJTE SVOJIM UČENICIMA I POTPUNO „NEUMREŽENE“ ZADATKE

Učenje na daljinu koje je vezano uz internet nikako ne znači da učenici ne smiju ili ne mogu učiti iz knjiga, bilježnica, udžbenika, i drugih izvora, ali i u kuhinji, vrtu, podrumu, na tavanu, u radionici, dok uređuju svoje ormare i pretince, dok pomažu u nekim poslovima; uglavnom, potpuno izvan virtualnoga svijeta. S obzirom na spomenuto, jasno je da se takvo učenje ne mora nužno svesti na paket radnih listova. Potpuno neinternetske aktivnosti kao što su „lov na odbačene stvari“, zadatci stvaralačkoga mišljenja, čitanje s roditeljima, skrbnicima, braćom i sestrama, pisanje pisma prijatelju ili rođaku – omogućuju učenicima sudjelovanje u zadatcima izvan interneta [nije potreban ni printer].

Popis takvih zadataka roditelji i skrbnici mogu pričvrstiti na hladnjak ili neki drugi „oglasni stup“ u kući, a aktivnosti s popisa mogu poslužiti da bi se obogatilo i zajedničko druženje, razvile dodatne aktivnosti ako su potrebne te napravila stanka u nekom drugom poslu.

6.] NASTAVNE LEKCIJE SVOJIM SADRŽAJEM I PRISTUPOM MORAJU BITI DOSTUPNE SVIM UČENICIMA

Ova je godina prva godina potpuno različitoga poučavanja s obzirom na sve dosadašnje [kalendarske] godine; i pritom nema nikakve veze jeste li učitelj ili ravnatelj, imate li deset dana radnoga iskustva ili desetljeće, dva, tri… Moramo se otvoriti novim idejama i stvoriti odgovarajuće pristupe te biti dovoljno osjetljivi da naša nastava bude dostupna i razumljiva svim našim učenicima. Ravnateljica Centra za obrazovno planiranje i analizu pri tvrtki HMH [Houghton Mifflin Harocurt ], dr. Amanda Patterson, vjeruje da je veću ulogu potrebno dati eksperimentiranju.

„Ne moram uvijek raditi ono što sam dosad radila samo zato što to znam“, kaže. „Moram napraviti nešto potpuno neiskušano. Bit će pritom spoticanja. I to je u redu.“

Mogli biste se poslužiti okvirom koji pruža Univerzalno dizajniranje za učenje [Universal Designing for Learning] kako biste stvorili zadaće i zadatke s viševrsnim načinima uključivanja, predstavljanja, rada i izražavanja koji će zbog toga biti dostupni svim učenicima.

7.] UČENICI TREBAJU VAS, DA IH POUČAVATE I ZAGOVARATE

Zbog okolnosti koje nisu pod našim nadzorom, poučavanje na daljinu može nam izgledati kao da nam je nametnuto. No možemo ga promatrati kao izazov na koji ćemo odgovoriti optimizmom tražeći načine da stvorimo ravnopravne i pravične okolnosti za sve učenike. Dr. Patterson vjeruje da je učinkovit način povećavanja pravičnosti u uvjetima učenja na daljinu taj da učitelji ne odustaju od svojih učenika, da zagovaraju njihove potrebe, kao i potrebe zajednice. 

„Na ovu krizu možemo gledati kao na mogućnost da uredimo teren za sve naše učenike, umjesto da podignemo još veće barijere.“

Nitko te mlade ljude ne može znati bolje od vas, i od njihovih roditelja i skrbnika. Uočite nepravedne uvjete i progovorite o njima. Poslužite se ugledom koji imate da biste pomogli otkloniti prepreke u dostupnosti obrazovanja, kako bi ono bilo usklađeno sa svim potrebama i svima jednako dostupno.

Ne samo ravnopravno, nego i pravično.

Ako želite saznati više kako povećati pravičnost u obrazovanju, uputite se na ovu poveznicu. [na engleskome jeziku]

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana MOSTARKIĆ ■ autorica američkoga teksta: Julie mason, urednica pri portalu WeAreTeachers, profesorica engleskoga jezika u osnovnoj i  srednjoj školi te savjetnica u obrazovanju ■ SAD: WeAreTeachers – mrežna zajednica učitelja i poučavatelja sa svrhom pružanja dodatnoga poticaja i pomoći dijeljenjem ideja primjenjivih u učionici ■ izvornik: www.weareteachers.com  ■