Teme
DANAŠNJE DJETINJSTVO SUTRAŠNJA JE ZRELOST
Vrijeme kada dan nije imao kraja
objavljeno: 23. listopada 2020.

Život je, jednostavno, takav. Odvede te onamo kamo ne bi pomislio da možeš stići. Sjajno je kada su to neki nezaboravno lijepi i nadahnjujući trenutci. Zanimljivo je, međutim, da, kada nisi u otporu, mogu se i neke, na prvi pogled ne osobito ugodne, ni dobrodošle peripetije i događaji – pretvoriti u velike prilike i nezaboravna iskustva.

Život plete nezamislive niti i vodi vlak svojim tračnicama.

Nepredvidljivo i – usprkos svemu – vrijedno putovanja.

VESELIMO SE ŠKOLSKOJ ZGRADI VIŠE NO IKADA PRIJE

Živimo u vremenu kada ostajemo više od uobičajenoga u svojim domovima ili, ako i ne ostajemo, ne možemo pristupiti prostorima u koje smo još donedavno dolazili bez razmišljanja o tomu smijemo li onamo kročiti ili ne.

Jedan od tih prostora je i škola.

Učenici se proteklih tjedana vesele školi i učiteljima više no ikad prije, zaželjeli su se škoske zgrade, profesorica, učitelja, školskoga osoblja, o prijateljicama i prijateljima i drugim učenicima, da i ne govorimo; zaželjeli su se školskoga žamora, krede, užine, školskih hodnika, očiju koje ih poznaju, osmijeha koji ih dočekuje i ispraća, nestašluka i ozbiljnih razgovora.

Ostajući u svojim domovima u završnim mjesecima prošle nastavne godine, dodatno su osvijestili što im školska zgrada zapravo znači i ta spoznaja nikad u toj mjeri i snazi ne bi doprla do njih da nije bilo izvanrednih okolnosti koje su im onemogućile uobičajen, za neke donedavno i nevoljan, odlazak u školu.

No, tanka koprena neizvjesnosti da bi se sve to ponovno moglo na neko vrijeme obustaviti, i dalje ostaje.

U nekim je razrednim odjelima, pa i cijelim školama, već došlo do novih obustava nastave i boravka u školi.

Ako djeca ostaju u svojim domovima, nastava se mora nastaviti, obrazovanje nema alternativu – jednoglasno odjekuje diljem svijeta. Obrazovanje je na novoj kušnji i više no ikada prije u njemu je potrebno iskazati suosjećanje, ravnopravnost i pravičnost.

Omogućiti da svima ostane jednako dostupno.

Tehnologija se u nekoliko zadnjih desetljeća razvila do oblika koji su još na koncu prošloga stoljeća većini ljudi bili teško zamislivi. Iako se o tome nije osobito ni razmišljalo, dogodilo se u hodu, stupnjevito, bivajući prigrljeno kako je dolazilo.

I sada su tu, s nama, svakodnevno, i – sve više – doslovce na svakome mjestu na kojem se i mi nalazimo. Prate nas u stopu. Sve smijemo i možemo zaboraviti, izgubiti i zametnuti, samo taj malen i moćan pravokutni predmet baš nikako ne smijemo ni zaboraviti, ni zametnuti. U njega spremamo srce, dušu, um, pamet, sjećanja, ljude, obveze, razonode, tuge, sreće, sve.

SVJETLUCAVI, RAZNOBOJNI, PRIVLAČNI, SJAJNI, GLATKI K’O LED U LEDENOJ DVORANI, UŽARENI OD PORUKA I DOJMOVA, NAJVJERNIJI PRATITELJI…

Ekrani.

Još donedavno mnogi su roditelji i učitelji imali otpor spram ekrana. Imaju ga, lako je zamisliti, u većoj ili manjoj mjeri i danas, iako su i najveći protivnici pristajali ili bili primorani pristati na njih tijekom nastave na daljinu.

Bez obzira na završnicu nastave u prošloj školskoj godini, i dalje je teško pomiriti zahtjev da učenici, ako su već osuđeni na neodlazak u školu i neki oblik nastave koja se zove nastavom na daljinu, iznimno mnogo vremena provode pred svojim zaslonima, i na to se i upućuje od strane struke (ministarstva, škola i drugih obrazovnih institucija) kao na nešto nedvojbeno nužno i potrebno.

Ekran se ne može usporediti ni s jednim živim doživljajem i iskustvom, a i ne treba ih međusobno uspoređivati.

On možda i jest u nekim situacijama neizostavna nužnost, no prisjetimo se kako smo uspjeli tako dugo živjeti bez njih i ne pomišljajući što ćemo, u ne osobito udaljenoj  budućnosti, svi zajedno doživjeti.

Jesmo li zadovoljni što smo upravo na ovome mjestu?

Zapravo, imamo zbog čega biti zadovoljni, mogli bismo slaviti što imamo određene mogućnosti koje prije nismo imali, a sada su jednostavne i otvaraju nove, dodatne mogućnosti, u nesagledivim razmjerima, kao otvoren, beskonačan niz.

Pritom se primjena informacijsko-komunikacijske tehnologije i svega što ona pruža ne svodi samo na jedno područje života, nego je ispreplela cjelokupan život, pojedinca i zajednice.

KAKO ŠTEDIMO VRIJEME ZA „KORISNIJE STVARI“?

U prigodi smo poslužiti se tehnologijom da stvari obavimo brže, budemo učinkovitiji, postupamo funkcionalnije. Primjenjujemo ih u širokome spektru od nečega potpuno banalnoga, kakvo je plaćanje računa iz udobnosti vlastite sobe dok vani pljušti najveći pljusak ikad, pa sve do traženja podataka o toj kiši, ili svakoj kapi te kiše, ili molekuli te kapi, ili atomima u toj molekuli… Možemo zamijeniti hod do poštanskoga ureda uštedom vremena koje ćemo preusmjeriti da potražimo podatke o molekuli vode, ako nas upravo to zanima, a kišu koja vani pada izostavit ćemo taj put iz životne slagalice.

Međutim, tu često dolazi do zamke u koju malo tko ne upadne: sve ono vrijeme koje se tobože uštedi, začas se i potroši. Na što? Na neke slike, snimke, tekstove – koji uopće, ali baš uopće u tome trenutku nisu potrebni. Koji su poiskakali odasvud i preusmjerili pozornost s onoga za čim idemo prema nečemu potpuno sporednom, i vjerojatno nikad zapaženom, još manje traženom, nikad viđenom i evidentiranom da u tome trenutku nije samo od sebe iskočilo u našem vidokrugu. Dok ste došli do podataka o kiši, molekuli i atomima, već ste bili prepuni informacija o svemu i svačemu… sad vam je već dosta svega toga, razmišljate, „najbolje da pogledam kakav film“…

A možda bi ipak bolje bilo da ste izišli na onu kišu?

KRADLJIVCI VREMENA

Ukratko: ekrani su veliki kradljivci vremena. Neizmjerno i nezasitno veliki.

A što ostavljaju iza sebe?

Često – pustoš. Prazninu, nezadovoljstvo, nemir.

Nikad se nakon doživljaja na ekranu ne osjećamo onako ispunjeno kao nakon živih životnih doživljaja. Tehnologija smije biti prstohvat soli u moćnoj juhi, kada život gledamo u njegovoj sveobuhvatnosti; ali mi život pretvaramo u kamione soli u kojoj se juha više i ne nazire.

Nikad se nakon ekrana ne osjećamo čak ni na onoj razini ispunjenosti na kojoj funkcioira filmsko platno.

Jednostavno, ekrani – u takvu poretku stvari – mnogo uzimaju, a premalo pritom daju.

Oni zavađaju, ugađaju i zatim, uskoro, dominiraju, preuzimaju i upravljaju.

Upravo zbog takve njihove moći, nisu za svaku dob.

I nisu za pretjeranu uporabu.

Ali mi smo velik dio svih potreba vezali uz njih; ni sat nam više ne treba, i ne, ne zato što se opet orijentiramo prema suncu… Na okupu je i sat, i budilica, i dnevnik, i imenik, i fotografski album zajedno s fotografskim aparatom, videokamerom i videovrpcama, i walkman, i videorekorder, i zvučnici, i radiouređaj, i poštanski ured, i bankovni ured, i diktafon, i adresar, i telefonska slušalica, i cijeli pribor za pisanje, s omotnicama i poštanskim markama, a evo i „osobe“ koja te pita (kad otvoriš određenu aplikaciju): Kako si, (dodajte svoje ime)? Što ima novo? Želiš li nešto podijeliti s nama?

Ta sjajna stakalca imaju svoje posljedice, fizičke i psihičke. Stvaraju veze i aspiracije koje nisu uvijek stvarne. Udaljavaju nas od veza i prilika koje bi mogle biti itekako stvarne.

Oni su dobri ako se njima služimo umjereno i usmjereno.

Oni su jako loši ako se njima služimo neumjereno i u ovisnosti. Ako zagospodare umjesto da služe.

Ako zbog njih propuštamo stvarnost.

Ako su život i njegove istinske mogućnosti neodgodivo na pauzi.

ISPUNJENI DANI U KOJIMA SU PLANOVI NASTAJALI NEPLANIRANO

Ne tako davno, živjeli smo u vremenu kada djeci nije netko drugi planirao raspored dana. Planirala su ga, najvećim dijelom – sama. Ili se dan sâm od sebe planirao, odnosno prolazio bi vrlo ispunjen i sadržajan bez osobita plana

Svaki taj dan trajao bi vječno, a kada bi se jednom ipak upalile ulične svjetiljke i označile da je vrijeme povratka kući, srca su bila prepuna doživljaja i velikih avantura i svi smo jedva čekali da se ujutro probudimo i – nastavimo gdje smo stali. Da se opet nađemo i krenemo dalje, bez plana, jer planovi su nastajali i kreirali se spontano, a opet, cijelim smo svojim bićem sudjelovali u njima, učili smo ih izložiti, založiti se za njih, argumentirati, lobirati, provesti ih u djelo, braniti, reklamirati, procijeniti, ocijeniti, dopuniti, preusmjeriti, razraditi, produljiti, skratiti… ajme, što smo sve učili o našim planovim i našim projektima koji eto, na prvi pogled, nisu ni postojali.

Radovali smo se životu, radovali smo se toliko da se sada ne mogu sjetiti gdje smo tu radost i u kojem trenutku napustili i zaboravili…

A danas? Zašto su današnja djeca blijeda i umorna i nije im ni do čega? Nije im ni do sna iako su često nenaspavana…

Sigurna sam da svatko tko ovo čita, ima barem nekoliko odgovora; ili jedan veliki. I svi donose određenu tugu, sjetu i zabrinutost.

Jasno da sve to već znate; ali – zapravo – svi šutimo o tome. Odnosno, ako i progovaramo, opet na neki način šutimo – jer ništa se ne mijenja; smatramo da smo kao pojedinci preslabi za vjetrove koji nas valjaju.

Ali ipak možemo nešto učiniti. Svatko može iz dana u dan. Dovoljno je shvatiti što je uistinu potrebno. A nije potrebno ni mnogo, ni nemoguće.

NAJVEĆI DOKAZ LJUBAVI

Ponajprije bi u onu „moćnu juhu“ trebalo unijeti jedan jednako moćan sastojak. Zovu ga i „najvećim dokazom ljubavi“.

Iako, kad taj „dokaz“ postoji, tada ljubavi i ne treba dokaza…

Pa koji je to adut koji potvrđuje peti element i njegov uvijek dvojben i propitivan opstanak na ovome svijetu?

Strah nije. Nije ona briga i bojazan koju osoba osjeća za nekoga koga voli. Koga misli da voli. Naprotiv. Njegujući i ohrabrujući osjećaje straha, brige, strepnje, zabrinutosti, nemira i nesigurnosti, natovarujemo i sebi i toj osobi koju volimo terete koje je teško nositi. Ne možemo narediti strahu i brizi da odu, ali možemo ih osvijestiti i zamijeniti nečim drugim, vrjednijim jutarnjega ustajanja i življenja uopće. To se ne može dogoditi odjednom, ali lakše je kad se napravi prvi korak, odnosno kad se shvati da ga je potrebno napraviti.

Najveći dokaz ljubavi je povjerenje.

Najmanje što svojemu djetetu možemo pružiti, a ujedno i najviše – iskreno je, potpuno, sigurno i spokojno – povjerenje.

Mnogi odrasli to svojoj djeci i svojim učenicima ne mogu pružiti. Zato što žive u neprestanu strahu od pogreške, od propusta, od nečega lošega što vreba, od toga da dijete nešto ne može ili da ne može bez njihove pomoći, preuzeli su ulogu da su upravo oni jedini koji to dijete ili toga učenika ili učenicu trebaju iz sve snage od svega toga nevoljnoga – štititi. Potrebni su im pritom i digitalni uređaji kako bi neprestance bili u kontaktu sa svojim na daljinu nadziranim „štićenikom“ ili „štićenicom“. A tom superzaštitničkom ulogom udaljuju se od ikakve mogućnosti da iskažu povjerenje, kao što ujedno priječe djetetu dobiti mogućnost da – od osobe od koje u toj dobi upravo to najviše treba – primi i doživi povjerenje.

Da bi netko mogao iskazati drugomu povjerenje, mora imati barem zrnce povjerenja u sebe; da bi imao povjerenja u sebe, morao ga je i sam doživjeti, u formativnoj dobi spoznati da se smije vjerovati ovomu svijetu, zaljubiti se u njega, ma kakav bio; jer uvijek postoji barem neki komadić u koji bismo se mogli i smjeli (nanovo) zaljubiti, i od toga krenuti. To bi bilo dovoljno.

KAKO SPASITI ČUDESNI SVIJET KOJI IŠČEZAVA

Kako uspostaviti povezanost s učenicima ako dođe do zatvaranja škola u većem opsegu? Što nam istinski preostaje kao temelj da uspostavimo vezu i održimo povezanost?

Kada ne bismo živjeli u ovom dobu, nego u tom nekom drugom, od prije, recimo, trideset ili pedeset godina, ne bi nam mnogo toga preostalo za uspostavljanje te veze, no ipak bi djeca dobila određeni oblik dnevnoga rasporeda i zadataka dana. Možda je tadašnjoj djeci, a i odraslima, bilo lakše, jer se nije podrazumijevalo da im drugi planiraju i nude dnevne aktivnosti; za mnogo su se toga pobrinuli i sami, bez utjecaja odraslih. Jedino što su znali i morali poštivati je to da valja biti oprezan, paziti na sebe i druge, da ne smiješ ozlijediti ni sebe ni drugoga, da znaš procijeniti i snage i granice, da starijima valja reći dobar dan i pomoći im ako im je pomoć potrebna; da budeš kod kuće kad se upale ulične svjetiljke. Ili, i prije, na ručak, ako je tako dogovoreno.

I to je ukratko to, bez tehnologija i umreživanja.

Umreživanje je postojalo u srcu, umu, odgovornost je bila umrežena, svijest o tome što ti je činiti da uspješno privedeš dan kraju i sutra sretno kreneš u drugi.

Danas takav svijet pomalo iščezava ili je možda ponegdje i potpuno utihnuo. Danas ne računamo na to da će dijete išta naučiti ako ga osobno ne poučimo.

Pa ako pandemija navali u škole i druge javne ustanove te rastjera učenike u njihove domove, vrtove i sigurnije oaze, mi ih ondje ne prepuštamo samostalnim izborima, niti smo više sigurni da bi ih oni znali stvoriti. Idemo za njima. Učiteljice i učitelji, katkad  potpomognuti i roditeljima, u stopu prate svoje učenike dajući im rasporede učenja i stvarajući svakodnevnu rutinu njihova dana.

ZAŠTITE SVRHU I SMISAO

Svemu tomu, da bi bilo uspješno i od barem minimalne koristi, dodatno otežava broj nastavnih predmeta u predmetnoj nastavi i srednjim školama, kao i opseg sadržaja (ili, ako hoćete, brojnost ishoda). Nastava na daljinu, bila ona u obliku plaćenoga internetskoga tečaja, ili u obliku na mrežu prenesene „besplatne“ redovite nastave, nije predviđena za toliku količinu sadržaja i obrazovnih ciljeva, niti za takav raspored. Ako ostanete pri svojoj nastavnoj shemi iz fizičke učionice, te ako i svi vaši kolege i kolegice također ostanu pri svojim shemama, učenici će krenuti u jednom jedinom smjeru – k prepisivanju, varanju i izmicanju pred takvom preopterećenošću, a donekle, ili i uvelike, i besmislenošću… jer teško je na daljinu posredovati smisao, ako je teret toliki i toliko odvojen i nepovezan, da se sve skupa pretvara u nešto za što ne znaš odakle bi počeo i što bi s tim zapravo trebao napraviti. Kada gubiš volju, znači da si već izgubio svrhu i smisao.

Isto je i u redovitoj nastavi, i ondje je pitanje motivacije središnje pitanje, svagda i zauvijek.

Stoga, ako ne dođe do jasnih službenih uputa, učiteljima i profesorima preostaje da procijene sami. Da znaju odrediti mjeru, i za sebe, i za učenike. Da ostane u svemu tome dašak slobodnoga zraka i slobode uopće. Ne potpuna praznina; ali da mjera bude dobro postavljena. Da se s horizonta ne izgube prioriteti, a to znači vrijednosti. Želite li da učenik na daljinu radi i istražuje ili da vara i podmeće? Ima ih koji ta podmetanja zovu i „snalaženjem“, koje pak poistovjećuju s inteligencijom. Varati i lagati nije inteligentno, ni na kratke, a kamoli na duge staze. Tomu svoje učenike ne bismo trebali učiti ni na blizinu ni na daljinu.

GRADITE ODNOSE NA POVJERENJU

Tako na kraju još jednom dolazimo do onoga ključnoga, onoga što laž doslovce ne trpi, odnosno potpuno ju isključuje, a bez čega nema nastave, ni fizičke, ni virtualne, ni kvalitetnoga odnosa igdje… – do povjerenja. Radimo tako da ne zaboravimo imati povjerenja u te mlade ljude koji stasaju u samostalne i, željeli bismo, sretne osobe.

Ako glavnina skrbi počiva na osjećajima strepnje i straha, to nikako ne može biti dobro.

Povjerenje je ključ razvoja u sretne i ispunjene pojedince, koji znaju što učiniti s vlastitim životom.

Povjerenje je djetetu, a i svakomu čovjeku, kao voda, zemlja i svjetlost biljci. Ne može se narediti, ali može se osjetiti. Jednom kada je doživljeno, nikada se ne zaboravlja i iz njega rastu neočekivani plodovi.

Također – jednom, kada je skršeno, teško ga je ponovno uspostaviti, ili i nemoguće. Uspoređuju to s glatkim i zgužvanim papirom…

Lijepo je vjerovati i osjećati da ti vjeruju, idite za tim.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ slikovni prilozi: učenički radovi Rasplesana jesen3. a, OŠ Blato, Blato; voditeljica: Miljana Đolanga