Vrijede li iskrenost i poštenje? Pa dobro, mogli bismo se zapitati, u kakvu mi to svijetu živimo da uopće postavljamo takva pitanja! Zar smo do toga došli?

Cinici bi se mogli slavodobitno nasmijati: Dobro jutro! ili Kasno pališ! Tek sad ti se upalila lampica? Pa gdje ti živiš? S koje si kruške pao? Iz kojeg ti paralelnog svemira dolaziš?

Ma mogli biste dobiti tuš još mnogo neugodnijih zapažanja i primjedaba od upravo spomenutih, ali da ne idemo baš tako daleko, dovoljno je i to što je upravo rečeno.

Pa ipak, učiteljice i učitelji, profesorice i profesori, bilo tko tko je u sustavu obrazovanja, ne bi trebali posezati za ciničnim i grubim sarkastičnim komentarima. Ne kažem da ne smiju, jer – eto – nisu krivi, tako im dođe i – kako uopće procjenjivati je li netko primjereno ironičan ili neprihvatiljivo grubo sarkastičan… mnogo je nijansa i odrednica u svakoj pojedinoj situaciji [na tu temu možete pročitati i ovdje] – nego da bi bilo dobro da ih uopće ne bude ili da ih bude što manje u obrazovnim redovima, osobito u ustanovama namijenjenima djeci i mladima. Cinizam je otrovan, nepoticajan i, ukratko, ubojit. On nije globalno zabranjen, ali mogli bismo razmisliti da bude zabranjen u učionicama… Samo, kako to zabraniti a da se ne zabrani pravo na osjećanje i razmišljanje na stanovit način…? Tom bismo zabranom vjerojatno učinili više štete no koristi, kako zabrane često i čine. Stoga, bolje je porazgovarati, osvijestiti…

Osuda i podsmijeh zatiru volju

Cinik ima tendenciju povrijediti. Možda ne uvijek namjerno, ili uopće ne namjerno, ali to čini. Svojim sarkastičnim i ciničnim primjedbama cilja (i pogađa) dobru namjeru, dobro činjenje odnosno ono što netko u najboljoj namjeri napravi, a to – jer život je takav – ne mora uvijek završiti uspješno.

Koliko je takvih primjera svakodnevno u školama… jako mnogo. Neizbrojivo. I čovjek, a pogotovo mlad čovjek, odustaje kada umjesto na razumijevanje i potporu (ma kako nešto, što je učinjeno iz dobre namjere, završilo), naiđe na osudu i na podsmijeh. Onih koji sve znaju. A to sve u pravilu znači da znaju kako je svijet opako i ružno mjesto. Pa hajde da to još dodatno zabetoniramo vlastitim podsmijehom i ciničnom primjedbom spram nekoga tko je nešto učinio iz najbolje namjere…

Sve da uspjeh i nije izostao, otrovni komentator imat će dozu obezvrjeđivanja: Što joj/njemu to treba? Imao/imala je sreće… Zar je to naš posao?? – I slično.

E pa, bez obzira na podsmješljive i njihove podsmijehe, danas progovaramo o poštenju.

Kao i uvijek vezano uz ovakve objave na Školskome portalu, tekst koji slijedi nije konačan pravorijek. Pa – kao i uvijek (!) – pozvani ste komentirati i podijelite svoja razmišljanja i iskustva.

Rad u učionici nadrasta udžbeničke definicije

Rad u učionici podrazumijeva poučavanje djece i mladih različitim disciplinama, pristupima i znanjima u pojedinim područjima ljudskih djelatnosti. No, rad u učionici uvijek nadrasta konkretna znanja, udžbeničke definicije te teorije, postupke i primjene koje smo studirali, koje smo polagali na ispitima, kojima smo svjedočili u eksperimetnima i u praksama i za koje smo ovjereno nadležni.

Svaki put kada smo u učionici svjedočimo mnogo više od onoga što smo studirali i za što smo svojedobno dobili diplomu. Mi smo u učionici cijelim svojim bićem, ne samo profesori ili inženjeri u pojedinim područjima ljudskih znanja, nego osobe koje svjedoče (ili ne svjedoče) određene vrijednosti.

Ne riječima, ne citatima i priopćenjima, predavanjima i zahtjevima. Živim postupanjima, osjećajima i djelima. Namjerama i djelovanjima. Tako svjedočimo. U učionici je to osobito vidljivo, jer je prostor ograničen, postojan i povezan jednom te istom skupinom osoba koje su svakodnevno upućene jedna na drugu;  i sve je istaknuto, naglašeno i uočljivo; i stoga vrlo zarazno, prenosi se na sve strane, nezaustavljivo.

I zato su pitanja kakvo je današnje od velika značenja.

Donosimo dva članka zaredom, a oba govore o poštenju.

Članak How Honest Are You? Your Students? : And Are We More Honest When People Are Looking?  [Koliko ste pošteni? A vaši učenici? : I jesmo li pošteniji kada netko gleda?] te članak Why Teachers Need to Be Honest With Students [Zašto učitelji trebaju biti pošteni sa svojim učenicima?] objavljeni su na portalu EducationWeek.

Koliko možemo vjerovati svojim učenicima?

I jesmo li pošteniji dok nas netko gleda?

Znanstvenici su se zapitali jesu li ljudi jednako pošteni dok ih nitko ne gleda pa su ponudili pametan test. Evo što sam na tu temu napisala za Character Lab kao Savjet tjedna:

Dok sam bila dijete, moj otac je pronašao novčanik s velikim iznosom novca.

„Što si napravio s njim?“ pitala sam.

 „Dosta sam dugo pogledom tražio vlasnika, no nitko se takav nije pojavio na vidiku. Pa sam ga odnio u službu Izgubljeno i nađeno.“

„No možda će ljudi u Izgubljenom i nađenom uzeti novac“, zaključila sam. „Možda si, da si zadržao novac umjesto što si vratio novčanik, mogao tim novcem učiniti nešto dobro.“

Bila sam tada u nižim razredima osnovne škole, no već sam naučila kako izreći malenu laž kako bih se izvukla iz nevolje. Dobro sam pamtila kako sam se jednom došuljala do majčina novčanika i bez dopuštenja uzela novačanicu od 20 dolara. I sjećam se kako sam lako došla do obrazloženja zašto je, samo taj put, potpuno u redu ne reći istinu.

„Pa, možda si u pravu“, odgovorio je moj otac. „Ali tada to ne bih bio ja. Ja radim onako kako je dobro.“

Jeste li se ikad zapitali koliko bi ljudi postupilo poput mojega oca? 

Da bi odgovorili na to pitanje, znanstvenici su napravili jedan pokus. Složili su 17 tisuća istovjetnih plastičnih novčanika u kojima je bila posjetnica i određena količina novca, zatim su zamolili članove istraživačkoga tima u 40 zemalja da ih odnesu na pult hotelske recepcije, u poštanske urede i druge javne ustanove, da ih ondje predaju službenicima uz riječi: „Netko je izgubio novčanik. Molim vas, možete li se pobrinuti da se vrati vlasniku, ja sam u velikoj žurbi.“ 

Ako ljudi postupaju pošteno, potrudit će se doći do posjetnice koja se nalazi u novčaniku i na kojoj je vidljiv broj telefona i e-adresa.

Znanstvenici su zaključili da ima i jednoga i drugoga u svim zemljama u kojima su istraživanje provodili, da je poštenje varijabilno. No općenito gledajući, što je više novca bilo u novčaniku, više bi se novčanik vraćao vlasniku, što sugerira da – kao i moj otac – ljudi imaju potrebu postupiti ispravno.

Zašto učitelji trebaju biti pošteni sa svojim učenicima?

Jer su to temelji ljudskoga povezivanja!

Tisućama godina poštenje se smatralo bitnom karakternom crtom u različitim filozofskim tradicijama, religijskim sustavima i širom različitih kultura. Drugi, praktičniji, razlog zašto bi nam trebalo biti stalo do poštenja jest taj da u svijetu želimo nešto stvoriti, nešto napraviti, a to možemo kada stvaramo odnose povjerenja. Ljudi moraju biti u mogućnosti prihvatiti ono što govorimo kao vrijednost. To znači stvaranje dobrih partnerskih odnosa, dobrih brakova, sudjelovanje u društvu na aktivan i uspješan način. Sve to upućuje na to da izbor jesmo li pošteni ili nepošteni ima stvarne posljedice.

Treći razlog je naša žudnja za poštenjem. Moji kolege i ja prije nekoliko smo godina u okviru jednoga istraživanja ispitanicima postavili pitanje koju značajku ljudskoga karaktera najviše cijenite, koja vam je ključna? Najčešći izbor bilo je poštenje. I druge su značajke bitne, kao što su suosjećajnost i pravednost. No poštenje je bilo na vrhu te ljestvice.

Ako svi smatraju da je poštenje bitno, zašto je toliko teško ostati pošten?

Zanimljivo, zar ne? Poštenje je određeno situacijama u kojima, u pojedinim slučajevima, ljudi lažu zato što postoji napetost vezana uz neko drugo postupanje koje se također čini moralnim. Primjerice, kada učenicima govorite o njihovu uspjehu na ispitu, želite biti iskreni, jer inače neće učiti ubuduće. No istodobno želite biti pažljivi s obzirom na njihovo samopouzdanje pa vas to potiče da budete ljubazni i suosjećajni. Želite naći finu mjeru s obzirom na dobronamjernost i poštenje.

Postoji poznat filozofski primjer pod nazivom nacist pred vratima. Zamislite da skrivate ljude pred zločincima, a vojnici koji ih žele odvesti kucaju na vaša vrata. „Skrivate li ljude?“ pitaju. Kako ćete odgovoriti? Ako lažete znači da lažete. Kako razriješiti takav paradoks iako se upravo spomenuti s moralne i ljudske strane čini lako razrješivim. Jednostavno, postoje situacije kada govoriti pošteno, onako kako kako jest, nije dobro rješenje.

Svi vidimo na različitim platformama i portalima kako poznate osobe varaju svoje partnere ili kako lažu. Kada ljudi čitaju takve priče, mogu zaključiti da – ako poznati lažu i varaju – ne možemo imati povjerenja u ljude. I takvo uvjerenje može trajno nagrizati vašu mogućnost vjerovanja u ljude. No, ako hodate ovim svijetom misleći kako većina ljudi nije iskrena i odana, nemate povjerenja. To će vas sprječavati u uspostavljanju odnosa s drugim ljudima, u stvarnom međuljudskom povezivanju.

Većina ljudi je poštena

Naša istraživanja pokazuju da je većina ljudi poštena u svojim svakidašnjim životima i odnosima.

Skeptici bi mogli reći da istraživanja tako pokazuju jer se ljudi ne izjašnjavaju kako jest, nego daju uljepšanu sliku sebe.

U našem nedavnom istraživanju upotrijebili smo metode prikupljanja uzoraka – koje omogućuju da ispitanicima postavimo pitanje koliko su u ovome trenutku pošteni. Također, postoje određene okolnosti u kojima su ljudi spremniji govoriti istinu te priznati da su bili nepošteni. Smatram da je to uistinu sjajno jer pokazuje da ljudi zapravo imaju potrebu priznati kako su povremeno uključeni u nešto što bi se moglo smatrati nemoralnim.

Primjerice, ako pitate ljude jesu li u proteklih sat ili nešto više od toga bili u situaciji u kojoj su morali priopćiti nešto neugodno ili izbjeći nešto što nisu željeli napraviti… kada im postavite takva pitanja, pojedini će biti sretni što mogu iskreno odgovoriti: „Da, bio sam u takvoj situaciji, i ne, nisam govorio istinu.“ No istraživanja također kazuju da, za većinu, vrijedi da je poštena sa svojim partnerima. Da smo pošteni sa svojim prijateljima.

Ako želimo s učenicima stvarati čvrste odnose, valja nam i s njima biti poštenima i iskrenima; naravno, ovisno o dobi i emocionalnim i psihološkim odrednicama naših učenika, govorit ćemo im na način koji je primjeren zadanim okolnostima.

Kakvo je vaše iskustvo po pitanju iskrenosti i poštenja? Kakav pristup njegujete prema svojim učenicima? Osjećate li da dijelite iskrenost i povjerenje? Svoje doživljaje, razmišljanja i iskustva možete podijeliti ispod objave ovoga članka na stranicama Školskoga portala na Facebooku.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekstovi su mjestimice prilagođeni, a poveznice na izvorne članke nalaze se na kraju ove napomene ■ Angela Duckworth  – stručnjakinja u području bihevioralnih znanosti, piše savjete za učitelje nudeći popularne tekstove na temelju provednih znanstvenih istraživanja ■ Eranda Jayawickreme  – sveučilišna profesorica psihologije ■ SAD: Education Week – publikacija ustanovljena 1981. godine, smatra se jednim od najdugotrajnijih i najstručnijih izvora pomoći i potpore učiteljima u ranom, osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju u Sjedinjenim Američkim Državama ■ izvornik: www.edweek.org ■ www.edweek.org ■