Kada se govori o pisanju rukom, nije riječ samo o činu fizičke aktivnosti. Kako stručnjakinja za pisanje rukom Jo Atkinson, u članku koji slijedi, kaže: „… nije riječ samo o fizičkome treningu, kako bi se ojačalo mišićje oko palca. Riječ je o tome hoće li biti u stanju usredotočiti se na zadatke u učionici i hoće li biti u mogućnosti sjediti i prionuti uz pisanje.“

O tome kakva je uloga pisanja rukom u zdravom razvoju, osobito u određenoj dobi, te što u vezi s tim svaki učitelj može učiniti, mogli ste pročitati i u članku U novu školsku godinu s olovkom u ruci…, kao i što omogućiti djetetu kojemu želite da u školi zna mirno i usredotočeno pratiti nastavu, u članku Paradoks mirnoga sjedenja u predškolskoj dobi.

U vremenu globalne zdravstvene krize i obustave redovite nastave, kada se sve više i više učenja i poučavanja posreduje računalom, uzmak pisanja rukom pred onim za tipkovnicom –  postaje još izraženijim, kaže se u članku. Mogu li učitelji obratiti pozornost na taj aspekt poučavanja na daljinu i djelovati u smjeru veće zastupljenosti zadataka pisanja rukom jer – ako se vrijeme dodatne vježbe pisanja rukom učenicima ne nadoknadi – posljedice mogu biti dugoročne.

A opet, o nadoknadama je također objavljeno nekoliko članaka na Školskome portalu – Može li se vrijeme učenja nadoknaditi?

Istraživanja tijekom pandemije pokazala su da postoje i neki optimistični znakovi promjena vezanih uz omjer pisanja rukom i upotrebe računala.

Više možete pročitati u nastavku.

Tekst Što se dogodilo pisanju rukom tijekom zaključavanja društva? objavljen je na obrazovnome portalu TES.

Mnogo je toga više, što bi se moralo povezivati uz pisanje, od čina uređivanja proznoga teksta kako bi „bolje izgledao“.

Studije pokazuju da redovito vježbanje rukopisa (u značenju: pisanja rukom; ne u značenju: lijepoga izgleda slova, nap.) ne samo da pomaže postizanju viših razina pismenosti, nego pridonosi i stvaranju originalnih ideja kao i zadržavanju informacija (dugoročnom pamćenju).

Naime, već godinama uloga poučavanja pisanja rukom doživljava uzmak pred naglo rastućom premoći računala u dječjim životima. U ovoj globalnoj zdravstvenoj krizi, kada se sve više i više učenja i poučavanja posreduje mrežno, to postaje još izraženijim.

Dodijelivši pandemijskoj nastavi značajku „na daljinu“, učiteljima je teže no ikada osigurati da njihovi učenici redovito pišu i razvijaju svoje pisalačke vještine.

Utjecaj nastave na daljinu na pisanje rukom

Prema izvještaju Ofsteda (Ureda za standarde u obrazovanju čiji je osnivač Parlament Ujedinjenoga Kraljevstva) iz listopada 2020., u kojem se nalaze detalji zapažanja tijekom nedavnih posjeta školama, voditelji malih škola (u UK su male škole uključene u osnovno obrazovanje) i razredne nastave komentiraju da, po pitanju pisanja rukom, „pojedini učenici imaju poteškoća, uključujući pisanje nešto duljih tekstova, sricanje slova i pravilno pisanje riječi, gramatiku, izlaganja, rečenične znakove i rukopis“.

Izvještaj iz studenoga koji je podnijela nadzorna služba dodaje da su voditelji u osnovnom obrazovanju zapazili da na standarde pisanja rukom „utječe duljina učeničkoga izbivanja iz učionica“.

Pa znači li to da su učenici izgubili svoju rukopisnu postojanost?

I može li to utjecati ne samo na njihovu pismenost, nego i na sposobnost pisanja onoliko dugo koliko je potrebno za polaganje pisanih ispita?

Ima učenika koji nemaju radni stol, nego 6-7 sati dnevno provode savijene kralježnice na svojoj postelji

Jo Atkinson, stručnjakinja za pisanje rukom i radna terapeutkinja na Fakultetu zdravstvenih znanosti na Sveučilištu u Bradfordu, kaže da naglo raste broj podataka o mogućim utjecajima obustave redovite nastave na pisanje rukom u djece.

„Moja najveća zabrinutost vezana je uz njihove temeljne vještine pokreta“, kaže. „Velik broj djece imao je jako malo mogućnosti tjelovježbe u proteklih deset mjeseci, a nemaju svi ni radni stol za kojim bi radili. Neki možda sjede na svojoj postelji šest ili sedam sati dnevno, s potisnutim plućima i zakrivljenom kralježnicom. Hoće li oni imati dovoljno stabilnosti u kukovima da bi mogli sjediti u klupi i pisati?“

Sve to, u kombinaciji s izostavljanjem vježbâ pisanja može dovesti do općega gubitka umijeća i izdržljivosti pisanja rukom, kaže također Atkinson.

„Moj je stav da bi djeca, ako nisu bila revna u pisanju kod kuće, morala imati omogućeno razdoblje vježbanja te vještine“, nastavlja.

„I tu nije samo riječ o fizičkome treningu, kako bi se ojačalo mišićje oko palca. Riječ je o tome hoće li biti u stanju usredotočiti se na zadatke u učionici i hoće li biti u mogućnosti sjediti i prionuti uz pisanje.“

Vremena ima, ali ne baš zauvijek

Dobra je vijest, kaže Jo Atkinson, da nema razloga da nastava, koja bi omogućila dodatne vježbe pisanja za one kod kojih je uočeno nazadovanje, ne bi bila učinkovita.

„Prihvaćeno je mišljenje da je zlatno vrijeme za razvitak kinestetičke izoštrenosti i osviještenosti – mogućnosti spoznaje uloge zglobova – u dobi početnih razreda osnovne škole, do otprilike 11. godine života“, kaže.

„Međutim, radila sam i s odraslima koji su imali poteškoće u pisanju, s onima koji su doživjeli ozljede mozga primjerice, i oni su uspjeli ponovno razviti i usavršiti te vještine. Nekako, neuronske se mreže povežu, i nađu put kako to ostvariti. Polažem nade u to da, uz odlučnu primjenu, škole mogu biti u stanju naći rješenja vezana uz probleme s pisanjem.“

Razlozi za optimizam

Jo Atkinson također upućuje na razloge za optimizam vezan uz vještine pisanja rukom, koje pronalazi u istraživanju koje je u lipnju 2020. provela Nacionalna zaklada za pismenost, dobrotvorna ustanova sa sjedištem u Londonu. Zaklada je ispitala više od četiri tisuće djece i mladih u dobi od 8 do 18 godina tijekom prvoga zaključavanja društva, i gotovo 60 tisuća u tri mjeseca koja su tomu prethodila.

Više od petine ispitanika izjasnilo se da tijekom prisilnoga ostanka kod kuće tijekom zatvaranja mnogo češće piše rukom; dok 27 % njih kaže da u većoj mjeri vodi dnevnik ili neki drugi oblik osobnih zapisa tijekom toga razdoblja.

„Smatram da postoje znakovi nade vezani uz utjecaj zatvaranja društva na rukopisne vještine“, kaže Jo Atkinson. „No izrazito sam zabrinuta zbog ukupnoga zdravlja i dobrobiti djece i mladih, a to je ono što je djetetu potrebno kako bi uopće moglo biti u mogućnosti nešto napisati.“

„Da, potrebna im je izdržljivost, potrebno je da znaju oblikovati slova, ali također im je potrebna vještina lučenja osjetilnih informacija iz okoline – moraju biti u dobrom stanju duha i uma. Moja najveća zabrinutost usmjerena je na to kakav će utjecaj zatvaranje društva i izoliranje od okoline imati na taj dio njihova razvitka.“

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ autor članka: Chris Parr, slobodni novinar ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, pokrenuta 1910., a od 1997.godine dostupna i na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■