Ako uistinu želite uspješno poučavati, vjerujem da to već uvelike i činite. Bez obzira na to imate li dvojbe o pojedinim postupcima i jeste li katkad nesigurni treba li ovako ili onako, vi ste tu stranicu – ma i ne samo stranicu, nego i cijelu knjigu – već otvorili. Kako znam? Pa tako što ste postavili to pitanje, ili zatražili na njega odgovor, po tome što ste posegnuli za još jednim člankom o poučavanju i radu u nastavi, uostalom!

Pitanja koja izviru iz potrebe za propitivanjem i potrebe za stjecanjem osjećaja sigurnosti –  normalne su pojave na putu rasta i razvoja onih učitelja koji žele i nastoje dobro i uspješno poučavati te su se – već samim postavljanjem takvih pitanja – uputili u smjeru sigurnosti, samopouzdanja, istine, najboljih izbora i – znanja! – ubirući jako brzo, pa i neočekivano brzo,  prve slatke plodove svojih nastojanja.

U planini vidim učionicu, a u učionici planinu

Volim poučavanje. Još mnogo toga volim u životu, a jedno od tih voljenja pripada hodanju po planinama.

Kad sam u planini, pa kad put nije osobito zahtjevan, nego dođe vrijeme da mogu odlutati mislima, često mi glavom prolazi učionica i sve ono što se događa u njoj i oko nje. Dolazi mi često na tom lijepom čistom prostranstvu zelenila i u obilju svježega, kisikom obilućega  zraka ono najljepše iz učionice; pa se smiješim dok grabim snažnim korakom dalje, prema domu, skloništu, ili koji mi je već cilje te male velike avanture.

Piše: Snježana MOSTARKIĆ, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, stalna suradnica Školskoga portala

Dođu mi, osobito ako su snažni pa ostavljaju trajnije ožiljke, i oni teži trenutci vezani uz školu i poučavanje, ali tu, u toj ljepoti kojom si okružen i snazi koju osjećaš u svome tijelu dok klizi tom veličanstvenošću i beskrajnošću koja se pruža dokle ti pogled seže, te se poteškoće, ma kako sumorne i brigama bremenite bile, više ne čine baš tako velikima, a nisu više ni nerješive! Koliko mi je puta upravo u planini pao cijeli niz rješenja na pamet…Cijele su se nove lekcije rodile ondje; novi postupci, novi pristupi, novi odgovori. Ma sve da i nisu bili potpuno novi, meni su bili novi, najnoviji; upravo istekli iz onoga a-ha trenutka.

Tako je s planinom.

A kako je s učionicom?

Isto tako. Dok radim s učenicima, dok ih vodim, dok zajedno lutamo ili se pak držimo čvrste staze, toliko puta mi prolete slike planina, krajolika, staza i putokaza kojima sam kročila i koje sam doživjela. Katkad onim blistavim znatiželjnim očima i ispričam nešto od toga, a oni bi onda još. Pa ispričam još mrvicu, ali tu stanem (ako ne i prije) da se ne bi pretvorilo da pričam radi priče. Jer ne pričam radi priče, nego radi prispodobe, da nam ovaj trenutak bude jasniji. Naravno, s obzirom na vrstu predmeta, katkad pričamo i radi priče, tada kada nam je upravo priča u središtu pozornosti, a to i nije potpuno rijetko.

I često mi padaju na pamet usporedbe tih dviju „aktivnosti“ (prepojednostavljeno ih je nazvati tek aktivnostima, stoga navodnici; ali ako ih nazovem ljubavima, to bi pak bilo predramatično / prepatetično, iako – uistinu – riječ je i o ljubavima, i to samo takvim!).

Izbacivanje suvišnoga

Kada ste početnik u obilaženju planinskih vrhova, izaberete obuću, odjeću, naprtnjaču; kupite sve novo, ako imate mogućnosti, ili prekopate ormare i uzmete ono što je naprikladnije, katkad možda ponešto i posudite; pročitate koji članak ili i knjigu, ako su vam dostupni, uputite se u tajne planine koju namjeravate osvojiti, a čitate i upute o planinarenju, različita iskustva, želite se uputiti u spoznaje o mogućim zaprekama na putu, eventualnim opasnostima, na što treba osobito usmjeriti pozornost.

U naprtnjaču stavite sve što su vam rekli da je potrebno, a i nešto od onoga što sami smatrate potrebnim. Dovoljno vode, hranu, baterijsku svjetiljku, nožić, možda i vreću za spavanje, rezervnu odjeću, kabanicu, vodootpornu navlaku za ruksak, možda i dereze i gamašne (ovisno o godišnjem dobu i zemljopisnoj određenosti), dodate još koju energetsku pločicu ili čokoladicu, neka se nađe – ako uspon bude osobito težak pa izgubite snagu; posebno pozorno upakirate svoj fotografski aparat, i mali dnevnik, da nešto zapišete. Olovku, naravno. U posebnu vrećicu stavite mali ručnik, spremate i četkicu za zube, kremu za lice, mast za usnice, koju tabletu protiv bolova, zlu ne trebalo, svakako flaster i zavoj. Još jednom povjerite jeste li uzeli dovoljno vode pa dodate još jednu bočicu. Spremate i dokumente u sigurnu torbicu. Možda dodate i meke papuče ili one najlakše tenisice za večer u domu. Svakako šal, kapu i rukavice, pa makar se radilo i o ljetnim mjesecima, osobito ako su u pitanju Alpe. I tako se taj ruksak puni i puni, kada ga konačno zatvorite i iskušate staviti na leđa, shvatite da je jako težak i da vas zanosi već sada, po stanu, a kamoli neće onda po planini.

Sad kreće izbacivanje suvišnoga. Možda vam ipak ne treba ona bočica s vodom koju ste naknadno dodali… a opet… tko zna hoće li biti dovoljno vode po putu. Bočicu ćete dakle ipak ostaviti. Pa dobro, izbacite jabuku, ostavite dvije. Kasnije izostavite još jednu; ostala je dakle jedna. Ne trebaju vam četiri energetske pločice… ali one su lagane! – I tako dakle traje taj, često prilično dug proces prebiranja, izostavljanja, dodavanja… Na kraju, možda se morate odreći svojega fotografskog aparata; jest da je fotografija ono najljepše i najizazovnije – odmah nakon planine, ali ovaj put ne može! Prevelik je i pretežak, mobitel će ipak morati poslužiti svrsi kao jedina kamera koju si možete u takvim okolnostima priuštiti.

Podsjeća li vas to predaktivno biranje, izostavljanje i dodavanje na nešto?

Dok ne steknete samopouzdanje, krenite kraćom ili iskušanom stazom

Kad ste, još kao studentica i student, ili pak tijekom pripravničkoga razdoblja, pripremali svoje prve nastavne sate. Pa imate 45 minuta na raspolaganju, a vi biste sa sobom donijeli toliko toga… ali ne stane sve u 45 minuta. Morate paziti da bude svrsishodno, da bude korisno, da bude i ugodno odnosno takvo da uistinu posluži i svrsi i zabavi. Da bude i dobro, i lijepo, i praktično; ali i u skladu s mogućnostima. Ne možete si uvijek priuštiti onu najtopliju i najlakšu jaknu, koja je tako idealna jer propušta vašu toplinu – iznutra prema van; tako da se ne znojite; ali ne propušta hladnoću izvana prema vama. Divna je ta jakna, ali možda u tim trenutcima još i ne znate da postoji! To ćete tek saznati.

Isto tako, saznat ćete jesu li te prelijepe nove ugodne cipele uistinu tako ugodne. Zato za velika nova osvajanja planine ne bi trebalo baš nikako ići u najnovijim planinarskim cipelama. Uvijek ih valja najprije iskušati na nekoj kraćoj stazi. Jer i one najudobnije – u trgovini, ili dok ih još jednom isprobavate po kući, mogu se pokazati jako bolnom uspomenom.

Baš tako je i u učionici.

Krenite iskušanom stazom. Neka za početak budu kraće. Ali i takve kraće, mogu biti lijepe, bogate, izazovne, zabavne.

Hodati sam i hodati u društvu

Bitno je i društvo. U planini možete hodati i sami. Mnogi to i ne preporučuju, no usprkos tomu, uistinu možete. I – mnogi to i čine. Hodati sam i hodati u društvu, ne samo da nije isto, nego je toliko osobito i spoznajom bremenito, i jedno i drugo – jednako osobito i bogato, da je svaku od tih opcija zapravo šteta propustiti ako imate dovoljno snage, samopouzdanja i sigurnosti da ih si možete priuštiti. Hodati u društvu može se činiti sigurnijim; ali to je vrlo varljiv teren. Naime, pitanje je: U kojem društvu? – Nije mi drago to spomenuti, ali velika je istina pa moram (a i za ovu moju metaforu-alegoriju, također je velika istina); postoje primjeri teških stradanja, pa i gubitka života u planini koji su se dogodili – u društvu; i to ne isključivo zbog planine, ni zbog pogrešnih procjena stradalnika s obzirom na planinu, nego zbog pogrešnih procjena s obzirom na društvo s kojim se je našao u toj planini.

Hodanje planinom u društvu, kao i hodanje životom, ugodno je, korisno i poticajno kada osoba ili osobe s kojima hodate dijele s vama razumijevanje i poglede na put kojim prolazite (a ako i ne dijele, znaju to izraziti dvosmjerno, a ne agresivno i isključivo), kada se osjećate međusobno prihvaćeni, kada ste opušteni jer možete biti onaj ili ona tko uistinu jeste te ste pritom slobodni i mirni.

Upravo sve to potrebno je i učiteljicama i učiteljima da bi potpuno i učinkovito mogli raditi u učionici: potrebna im je potpora okoline, potreban im je mir i sloboda, osjećaj da ih se razumije i prihvaća.

U planini je jako neugodno, a može biti i opasno, boraviti u društvu onih koji su u stalnom strahu, nemiru i sumnjama pa neprestance nešto zapitkuju ili traže, neprestance postavljaju zahtjeve i predmnijevaju loše događaje, a sve iz svojih prevelikih bojazni i bojažljivosti. Možda su ipak, poželjevši biti planinari, postavili prevelik teret na svoja leđa; i pritom ne mislim na naprtnjaču!

Koliko puta učitelji dobivaju upute, naloge, pa i naredbe koje su potpuno udaljene od njihove stvarnosti, od zahtjeva i potreba koje rad u nastavi otvara i s kojima se svakodnevno nose i uspješno ih, ili barem donekle uspješno, rješavaju, a tê upute, ne samo što su udaljene od stvarnih potreba, nego znaju i izravno kršiti i upletati se u odnose i poretke u učionici stvarajući nered, katkad i kaos.

Zar se za pomoć možemo obratiti – bilo komu?

I planinaru i učitelju potreban je miran um. Ne može se suočavati ni s izazovima planine, ni s izazovima učionice ako od silne buke u okružju, agresivnoga zapitkivanja, nalaganja i različitoga nepotrebnoga savjetovanja ne može čuti sam sebe te donijeti odluke koje su u određenom trenutku potrebne. Takve odluke ne mogu dolaziti izvana, od nekoga tko ne vidi ni planine ni učionice. One moraju biti prepuštene ponajprije onom tko je u tome, na licu mjesta.

Naravno, katkad je potrebna izvanjska pomoć. Treba nam sagledavanje stvari i izvana. Treba nam uputa, savjet, prijedlog, ili i konkretna pomoć. A katkad nam treba samo da izgovorimo svoju dvojbu, da izrazimo svoju nemoć ili zatečenost, da nas netko čuje, ništa više od toga. I tada, u takvim trenutcima, potreban nam je punkt prema kojemu ćemo – s povjerenjem i sigurnošću u kvalitetu informacija, uvida i savjeta koje nam takvo mjesto (osoba) može pružiti – posegnuti. Ne možemo se obratiti bilo komu.

Primjerice, jednom sam izgubila stazu na Velebitu, a spuštala se noć. I mobitel je bio na izmaku baterije, mračilo se sve brže, a ja ispod samog vrha i ne mogu prepoznati planinarsku stazu. Svuda šuma. Uhvatila me panika. Nazvala sam prijatelja koji poznaje Velebit kao svoj džep (više, na žalost, nije ovdje, ne mogu ga nazvati mobitelom, ali zato mi posebno znači ovo spominjanje).

Ponajprije, znala sam da ga moja panika ne će preuzeti i da sigurno ima rješenje. Tako je i bilo. Već kad sam čula njegov glas s druge strane, potpuno sam se smirila. Rekla sam mu da sam se zadržala na vrhu, da mi je baterija na izmaku, da mi se sve pomiješalo i nisam sigurna u stazu, zapravo ju i ne prepoznajem… ne vidim gdje se otvara ta staza u smjeru polja (postoji jedna naokolo, ali ona je puna stijenja i nije dobar izbor s obzirom na noć). Nimalo se nije zabrinuo, odnosno, ako se i jest zabrinuo, nije to pokazao. Potpuno mirno, pa donekle i vedro, rekao je: Gdje si? Aha… kreni tim smjerom i, sve i da ne nađeš stazu, otvorit će ti se vidik na polje i na kuću.

Tako je i bilo. Zapravo, čim sam se smirila, shvatila sam da ne mogu pogriješiti ako krenem smjerom kojim sam već nekoliko puta zakoračila pa se vratila sumnjajući je li pravi i kamo vodi.

Trebamo druge ljude…

Knjige, obrazovni portali, kanali, platforme, priručnici… sve to može biti vrijedno i od pomoći, ali nijedna pomoć nije tako duboka i tako velika kao ona koju čovjek može pružiti drugom čovjeku. Osoba koja je određene staze prošla nebrojeno više puta od vas iako ste ih i sami već mnogo puta prošli, a osobito ako ih još niste nikada prošli ili ako tek trebate zakoračiti u sasvim novim smjerovima.

Kako sam već spomenula, ali ponavljam jer je ključ svih snažnih i vrijednih odnosa, temeljno je da se u društvu te osobe osjećate potpuno prihvaćeno. I ne samo osjećate, nego da to istinski i budete.

Moj me je prijatelj čekao na početku polja koje nas je dijelilo od njegove kuće. Došao je po mene svojim starim renaultom četvorkom koji je hopsao po rupama neuglađena kolnoga puta koji je presijecao polje, a zajedno s njim hopsali smo i mi smijući se dok sam prepričavala kako sam se uspaničila, i sve druge dogodovštine s toga moga skoka na obližnji vrh.

Pa i u onom prvom trenutku, kada sam ga ugledala naslonjena na auto, na njegovu licu nije bilo nikakve ljutnje, nikakva prijekora. Smiješio se dok sam sva zajapurena izranjala iz noći (bila se spustila prava pravcata velebitska noć) i kad sam mu se približila, rekao mi je nešto vedro i lijepo poput Vila velebitska… ili nešto šaljivo, poput: Nisi srela nijednog medvjeda? Ili je rekao: Ajde, ajde, ostalo je još peke da se ne ohladi… Takav je bio taj moj veliki prijatelj, a ja sam – u velikoj mjeri – upravo s obzirom na njega i njegovu prisutnost u mojem životu, mogla Velebitom landrati i sama, ne bez opreza, ali ako bih zaboravila pritisnuti gumb za oprez, kao te večeri, imala sam osigurač, pojas za spašavanje, uz uvjet da ima nešto baterije na mobitelu.

No, sve da se baterija i ispraznila, to što si istinski povezan s nekim za koga znaš da je u zimskim danima po tjedan i više znao boraviti u planini, daleko od krova i vatre vlastita doma, i što je u planinama i prirodi doživio mnogo toga što je dijelio u pričama uz ognjišće, a i ti si dijelila s njim već svojom prisutnošću i voljom za takvim razgovorima, korisno je i neprocjenjivo, ne samo za planinu, nego i za život, daje ti snagu i samopouzdanje da prebrodiš nevolju koja te snašla. Da se smiriš. Da napraviš najbolje što u tome trenutku možeš. Da uspiješ.

Kako u planini, tako u učionici, i u životu.

Trebamo mir za donošenje potrebnih odluka, trebamo potporu, povjerenje i razumijevanje, i trebamo druge ljude. Istina, ne bilo koje ljude, osobito ne u onim situacijama kada je biti ili ne biti.

Ali svakako trebamo druge ljude i nikada ne bismo smjeli odustati od te potrebe.