„Što više upućujemo učenike na uočavanje koliko dobro nešto rade, to su manje usmjereni na ono ŠTO rade. Umjesto da nešto žele proučiti i shvatiti, nastavni program tjera ih na neprestano postajanje boljim. Škola koja se u potpunosti svodi na postignuće i nastup ne može biti škola kojoj je do otkrivanja i razumijevanja.“

Kakva se pomodna ruha i novotvorena, iz drugih oblasti uvezena čudesa nude suvremenim školama i učiteljima te kako oni na to reagiraju, tko podnosi muku, a tko odnosi profit, piše Alfie Kohn, ugledni američki autor i predavač.

Članak Turning Children into Data: A Sceptic’s Guide to Assessment Programs objavljen je na portalu Alfie Kohn.

Programi koji se predstavljaju pod različitim generički izvedenim imenima nudeći tehnike za mjerenje (i podizanje) učeničkih postignuća niču poput gljiva nakon kiše: „Škole usmjerene na učenje“, „Nastavni program (kurikulum) utemeljen na mjerenjima“, „Profesionalne zajednice za učenje“, i mnogi drugi čija imena uključuju riječ „podatak“, „napredak“ ili RTI [Response to Intervention / Odgovor na poticaj – pojašnjenje:Škole koje se predstavljaju kao one koje primjenjuju sustav RTI opisuju ga kao sustav koji mjeri reakcije učenika na poticaje/metode/pristupe u nastavi te njihov napredak. Primjere možete pronaći ovdje i ovdje /na engleskome jeziku/, i na mnogim drugim mjestima. – nap. prev./prir.]

Sve ono što se u životu broji ne može se izbrojiti, niti se sve ono što se može izbrojiti, broji.

Albert EINSTEIN

Vjerojatno ste vidjeli njihove reklame u obrazovnim tiskovinama ili na mrežnim stranicama. Moguće ste se duboko zamislili nad činjenicom da si oni mogu priuštiti te reklame s obzirom na količinu novca koju su već prikupili na račun muka kroz koje prolaze  obrazovni okruzi. [„Obrazovni okrug“ u SAD-u glavna je administrativno-teritorijalna jedinica sustava (javnoga) školstva i obrazovanja; pojedine osnovne i srednje škole pripadaju određenim obrazovnim okruzima. – nap.]

Kada me propituju o pojedinima od tih programa, moram priznati da ne mogu pratiti svaku novu tezgu koja se otvara na toj tržnici – a jednako vrijedi i za susjedno sajmište krcato programima vezanima uz postizanja discipline i upravljanja razredom. (Jedan mig: ekstremni skepticizam zajamčen je kad god koji od tih naziva uključuje riječ „ponašanje“.) Ipak, moguće je ugrubo skicirati pojedine kriterije na temelju kojih bismo prosuđivali bilo koji od ponuđenih programa – što bi bilo poželjno PRIJE negoli tko zatraži i ispuni narudžbenicu.

Zamislimo, dakle, da vaša zajednica titra oko nečega što se krije pod kraticom ABA: „Achievement-Based Assessment“ [PUP: Procjena utemeljena na postignuću, u hrvatskom prijevodu, nap.] – ili, možda, „Assessment-Based Achievement“ [Postignuće utemeljeno na procjeni – i dalje PUP, nap.] – pri čemu se mrežne stranice ponuđena programa hvale „monitoringom i napretkom u učenju svakog pojedinog učenika primjenom prokušanih strategija usmjerenih na prikupljanje podataka“. [Veliki su izgledi da u reklami za hrvatsko tržište PUP, odnosno ABA, u ponudi ima data-focused strategies, ili data-focused strategije, dakle, bez osobita, ili s jedva minimalnim, prijevodom tih pojmova na hrvatski. – nap. S. M.]

Vrijedi li pokušati?

Pa, zasigurno ne možemo odlučiti na temelju toga kako ABA prodaje samu sebe.

Gotovo svaki opisnik koji bi nam se mogao učiniti privlačnim, pa i naprednim, već je uključen: Svaki se alat predstavlja upravo onim koji će pomoći učiteljima „surađivati“ s ciljem usredotočenosti na „učenje“ (umjesto na puko poučavanje) dok se usmjerava na „autentične“ ishode te „diferencira“ nastavu na temelju „razvojnoga“ pristupa koji naglasak stavlja na vještine „kritičkoga mišljenja (ili mišljenja više razine)“ – a sve to sa svrhom pripremanja učenika za – dignite ruku ako znate što slijedi! – „21. stoljeće“.

Očigledno ćemo morati prokopati malo dublje i postaviti nekoliko izoštrenih (usmjerenih) pitanja.

1. Kakva je temeljna koncepcija ponuđene procjene (ocjenjivanja)?

Da bismo dobili uvid kako stvari napreduju i je li potrebna pomoć i gdje, morali bismo se usredotočiti na učenje koje se događa u određenu razdoblju – idealno bi bilo na duboko učenje koje podrazumijeva više negoli su uvježbavanje vještina i pamćenje činjenica. Ako ste s time suglasni, zasigurno ste i skeptični prema programu koji se oslanja na odvojene (izolirane), umjetne, testolike procjene.

Prigovorili biste na svaki postupak koji djeluje mehanički, u kojem standardizirani protokoli kao što su rubrike istiskuju učiteljevu stručnu prosudbu utemeljenu na osobnoj interakciji s učenicima.

A jedina pojava gora od referentnih testova (ispita između ispita) bili bi računalni alati praćenja, koje je stručnjak za čitanje Richard Allington jezgrovito nazvao „idiotskima“.

2. Koji je cilj ?

Ne postavljamo samo pitanje što taj program jest, nego i zašto postoji.

Silne priče o „učeničkom postignuću“ – koje se bitno razlikuje od, recimo, „učenikova postignuća“ ili „postignuća učenikâ“ – sugeriraju da raison d’être toga programa nije u tome da učenici razumijevaju ideje i postaju razložni postavljači pitanja, nego da se podignu njihovi rezultati na standardiziranim ispitima. (Proučavajući tu materiju, na drugim sam mjestima  pokazao kako ne samo da su ti testovi neprikladni za procjenu ključnih intelektualnih sposobnosti, nego su i visoki rezultati ostvareni na njima zapravo u korelaciji s površnim pristupom učenju.)

Očito, svatko tko gaji sumnje u valjanost i vrijednost standardiziranih ispita, neće htjeti imati posla s programom u čijem su oblikovanju i strukturiranju upravo oni bili misao-vodilja.

3. Svodi li se sve na brojke?

Ako vam svi ti ozbiljni razgovori o „podatcima“ (u kontekstu obrazovanja i podizanja djece) ne izazivaju barem malo nelagode, vrijeme je da obnovite baterije na svojem detektoru za ništavnost. Većina ocjenjivačkih sustava temelji se na zastarjelu biheviorističkome modelu koji pretpostavlja da se gotovo sve može – i treba – izraziti brojčano. No što si više učitelji i ostali uključeni u obrazovanje djece budu dopuštali preobrazbu u računovođe, to će njihova nastava postajati sve trivijalnija, a njihove (pr)ocjene promašenije.

Zbog svega toga, nedavno sam doživio iskreno ohrabrenje primivši poruku u kojoj se opisuje kako je skupina učitelja iz tima za kvalitetu u srednjim školama Srednjega zapada dugo, pomno proučavala model Zajednicâ za profesionalno učenje te se konačno zahvalila na ponudi – Ne, hvala.

Odbilo ih je otvoreno divljenje njegovih kreatora prema profitnim korporacijama kao i „promašena premisa da se svako predmetno područje može rascjepkati na temeljne koncepte koji će se zatim kvantificirati“. Ti su profesori i nastavnici shvatili da se učenje ne mora mjeriti da bi se ocjenjivalo.

A osjetili su i bojazan da bi se „istinsko učenje i uključivanje“ – zajedno s učiteljevom predanošću mogućnostima „odgovaranja na potrebe [i] živote učenika“ – mogli izgubiti.

Ti su profesori konačno odlučili odbaciti tehnokratski pristup ZPU-a (Zajednicâ za profesionalno učenje / engl. PLC – Professional Learning Communities) u korist alternativa koje su sami smislili. Njihov je pristup usmjeren na učiteljevu osobnu „povezanost s predmetnim područjem“ kao temeljem pružanja pomoći učenicima dok razmišljaju „kao matematičari, ili povjesničari, ili pisci, ili znanstvenici; umjesto da ih se drila rječnikom predmetnih područja ili račlanjuje na vještine“.

Jednom riječju, učitelji djecu smještaju prije podataka.

Naravno, ta moćna vježba stručnoga usavršavanja nikada se ne bi dogodila da je uprava jednostavno uspostavila ZPU (ili kakav sličan model) i nametnula ga učiteljima ophodeći se prema njima kao prema tehničkom osoblju koje isključivo izvršava naredbe.

A to nas pak dovodi do pitanja…

4. Je li riječ o „postupanju prema“ ili „suradnji sa“ ?

Držite se dalje od svakoga modela čiji su program ili ocjenjivanje toliko strukturirani, toliko propisani i montirani da učitelji nemaju nikakvu stvarnu autonomiju. Do sada bismo već trebali znati da sustavi koji se istinski namjeravaju potvrditi u učiteljevu iskustvu, ne samo da nisu ispunjeni nedostatkom poštovanja, nego su kimerični: Oni su strojevi u neprestanu gibanju [perpetuum mobile] obrazovanja.

Siguran znak nepoštivanja primjena je poticaja/olakšica i kažnjavanja da bi se učitelje nagovorilo na stanovit program, pri čemu su uključene i naknade ovisne o pridržavanju ili u nekoj mjeri o učeničkim postignućima.

Sve to dovodi do potkupljivosti i kvarnosti u mjerenjima (osim ako nije riječ o rezultatima unificiranih ispita, koji ionako, sami po sebi, vode u zabludu), rastače suradnju među učiteljima kao i radost poučavanja, koje zbog toga postaje manje djelotvorno s obzirom na smislene kriterije.

Jednako tako, željeli biste osigurati poštivanje učenikove autonomije s obzirom na činjenicu da djeca imaju mnogo toga reći o ocjenama i procjenama. Ako se osjećaju nadziranima, tada i pametno smišljen program neće postići konstruktivan učinak.

I opet, svaka uporaba mrkve i batine trebala bi uključiti crvena svjetla. Kao što je Jerome Bruner svojedobno rekao: Želimo stvoriti okružje u kojem učenici mogu „iskusiti uspjeh i neuspjeh, ne kao nagradu i kaznu, nego kao informaciju“. A to u pravilu isključuje ocjene i slična rangiranja.

5. Je li mu na prvome mjestu djetetova dobrobit?

Dok predano nastojimo pratiti i jačati postignuća, razaramo li ono što je ključna točka dugoročne kvalitete učenja: učenikovu želju za učenjem?

Moralo bi nas uznemiriti ako je program toliko zaokupljen podatcima i usko definiranim vještinama da se uopće nije udostojio dotaknuti temu dobrobiti. I ono još ključnije: Pogledajte kakav je njegov učinak u stvarnome svijetu: Jednom kada je program/model usvojen, pristupaju li djeca učenju s povećanim zanimanjem i oduševljenjem – ili se učenje pretvorilo u teško trpljenje?

6. Je li uspješno izbjegao pretjerano ocjenjivanje?

Na temelju opsežnoga istraživačkoga korpusa, psiholozi Martin Maehr i pokojna Carol Midgley podsjetili su nas da „pretjerano naglašavanje ocjenjivanja može potkopati težnju za izvrsnosti“. To vrijedi i za razumno postavljene procjene i ocjenjivanja, a kamoli za standardizirane. Što više upućujemo učenike na uočavanje koliko dobro nešto rade, to su manje usmjereni na ono ŠTO rade. Umjesto da nešto žele proučiti i shvatiti, nastavni program tjera ih na neprestano postajanje boljim. Škola koja se u potpunosti svodi na postignuće i nastup ne može biti škola kojoj je do otkrivanja i razumijevanja.

… … … … …

Dok su pojedine konferencije na temu obrazovanja istinski inspirativne, druge najvećim dijelom služe razotkrivanju i spoznaji da i inteligentni učitelji, profesori i poučavatelji mogu biti silno lakovjerni pa potvrdno kimaju na opise programa koji bi trebali pobuditi bijes ili smijeh, žudno prepisuju šuplje fraze s konzultantove PowerPoint-prezentacije zadivljeni bilo čime što je posuđeno iz poslovnoga svijeta i što uključuje digitalnu tehnologiju.

Mnoge tvrtke i njihovi predstavljači doživljavaju procvat na račun tê lakovjernosti, kao i učiteljeve izoliranosti, fatalizma i straha (poticanoga zahtjevima koje postavljaju nesvjesni, bezidejni službenici tražeći po svaku cijenu bolje rezultate na testiranjima).

Uz odgovarajuću količinu kritičkoga mišljenja i hrabrosti te spremnosti da kažemo: „Ovo je loše za djecu i ne želimo u tome imalo sudjelovati“, mogli bismo te pomodne uniforme   izbaciti iz uporabe – i ponovno početi preuzimati naše škole.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ autorova napomena: Članak se može preuzimati i dijeliti sve dok postoji obavijest o izvorniku. Nije dopušteno objavljivanje u tiskanim oblicima u svrhu stjecanja materijalne dobiti. ■ Alfie Kohn – istraživač i autor koji se bavi temama ljudskoga ponašanja, obrazovanja i roditeljstva; objavio je 14 knjiga i stotine članaka ■ SAD: Alfie Kohn – portal autora koji se bavi obrazovnim temama ■ izvornik: www.alfiekohn.org ■