Aktualno
NASTAVA NA DALJINU ODRAŽAVA I PRODUBLJUJE NAČELA I ODNOSE USPOSTAVLJENE NA REDOVITOJ NASTAVI
Škola kao prostor susreta
objavljeno: 19. listopada 2020.

Profesori i učitelji, ravnatelji i stručni suradnici već imaju iskustvo nastave na daljinu. Taj ih oblik nastave ovaj put neće iznenaditi ili zateći nespremne, niti će biti primorani pristupiti računalima i virtualnim platformama bez mogućnosti procjene u što zapravo ulaze, kako je u velikoj mjeri bilo pri prvoj obustavi redovite nastave i prebacivanju na internetsko poučavanje, ne samo u Hrvatskoj, nego širom svijeta.

Kako se neke škole već zatvaraju za neposredan rad u fizičkim učionicama, nije naodmet prisjetiti se i nanovo osvijestiti što su preduvjeti da bi takvo poučavanje bilo korisno, svrhovito i donijelo dobrobit s obje strane ekrana.

NASTAVA NA DALJINU PUT JE KOJI JE PRETHODNO UHODAN

Ponajprije, imajmo na umu da ono što se ostvaruje u redovitoj nastavi, produbljuje se u nastavi na daljinu, bilo to nešto dobro, ili nešto što ne bismo osobito željeli u svojoj učionici. Ako na redovitoj nastavi postoji povjerenje, međusobno poštivanje, ohrabrenje, motivacija, ako učenici nemaju potrebu krivotvoriti ili podmetati, nego poštuju pravila podrazumijevajući da ih i svi ostali sudionici poštuju, ako su razgovori i dogovori otvoreni, bez skrivenih namjera, manipulacija i „figa u džepu“, tada se može računati da će se takvi odnosi nastaviti i pri poučavanju na daljinu.

Međutim, ako sve to ne postoji, ili postoji samo dijelom, ili – ako naizgled postoji, ali zapravo se samo udovoljava formi, bez pravoga sadržaja, tada će i nastava na daljinu sve to (što već jest) – potvrditi, a – ovisno o tome koliko bude trajala – i produbiti.

UČENICI SU IZVAN DOSEGA                                   

Još jedna od ključnih odrednica nastave na daljinu jest činjenica da učenici nisu u izravnom vidokrugu svojih učitelja, niti pod njihovim izravnim utjecajem.

Za učenike, i s pravnoga aspekta, pri nastavi na daljinu nisu odgovorni učitelji, stručni suradnici i ravnatelji, nego njihovi roditelji i skrbnici, za razliku od vremena koje provode u školama i učionicama, kad tu odgovornost preuzima škola.

To je vjerojatno najveći dokaz da učenici pri nastavi na daljinu nisu u dosegu svojih učitelja na onaj način na koji jesu kad se nalaze u fizičkoj učionici.

Pritom je, treba li uopće napominjati, fizički aspekt toga dosega najmanje bitan;iako, upravo smo svjedoci, na njemu većina toga počiva, on je pretpostavka za ono što slijedi i upravo takav – bazičan (fizički) nedostaje da bi stvari bile normalne. Ili barem, jednostavnije.

U DOMOVIMA SE DOGAĐA ŽIVOT                     

Prostori u kojima se pri učenju na daljinu učenici nalaze, nisu vrhunski opremljena, savršeno „posložena“ mjesta, u kojima je aposolutno sve besprijekorno uređeno, raspoređeno i uglavljeno. Tako bi, doduše, moglo biti u nekoj zamišljenoj supersavršenoj učionici, koja u praksi također ne postoji, a zapravo – barem u nekome dijelu toga opisa – i bolje da ne postoji. Jer traže se žive učionice, a ne nekakve unaprijed zadane i nepokretne koje ne ostavljaju dojam da su imalo na tragu aktivne, suradničke i stvaralačke nastave.

Uglavnom, ma kakve one bile, u školama se nalaze učionice. Prostorije izgrađene i opremljene s jednom jedinom svrhom: učenjem.

A ovo drugo (tj. prvo) su domovi… kuće, stanovi… oni služe životu, obitavanju, okupljanju obitelji…

U tim se domovima događa život.

I to – svakakav život.

Takav kakav se događa. O kojem nitko, baš nitko izvana ne može znati detalje, a često ni stvoriti – ne samo preciznu, nego ni okvirnu sliku; jer bi mogao promašiti, bez obzira na to je li procjena „najbolja“ ili „najgora“. Pa i socijalne službe, koje doslovce ulaze u te domove (fizički), često – na žalost – promašuju; nemojmo se zanositi da iz školâ, gledajući toliko udaljeno, uistinu nešto neupitno znamo.

Stoga, uzmimo to u obzir. To neznanje; a moguće i pogrešno znanje.

ŠTO O UČENICIMA POUZDANO ZNAMO, A ŠTO BISMO TREBALI TEŽITI ZNATI?

Ako primjerice tražite termin da učenika ispitate uživo (što osobno nimalo ne podupirem, ali to je nova velika tema pa moguće više u nekom idućem članku), ili zahtjevate da se obvezno odazove nastavi uživo, a on se iz nekog neobjašnjivoga razloga ne odazove, zastanite prije negoli vas to jako razočara i prije negoli zaključite da ne vrijedi.

Prelistajmo na trenutak neke od najbanalnijih činjenica.

Nemaju, primjerice, svi domovi jednak broj kvadrata, a nemaju ni sve obitelji isti broj članova… ima li netko iznimno velik broj tih kvadrata, a onaj drugi, na prvi pogled, i nedostatan, ima li neka učenica vlastitu sobu opremljenu svim mogućim i nemogućim posljednjim krikovima tehnologije, a druga nema ni radni stol, nego radi na stoliću u dnevnoj sobi, u kuhinji, možda i na koljenima… recimo da nešto od toga možemo donekle znati, ili slutiti…

Ali i da potpuno pouzdano znam, da netko radi – primjerice – na stoliću u dnevnoj sobi, koristeći se njime u onim međutrenutcima, dok ukućani ne zauzmu pozicije pred televizorom; a netko drugi  istodobno radi u vlastitoj sobi veličine manjega stana… – što sam time uistinu saznala? Koji zaključak mogu (i smijem) kao njihova profesorica donijeti na temelju tih činjenica – a da bi mi bilo od koristi u nastavi, i u odnosu koji s tim djetetom odnosno učenikom ili učenicom ostvarujem?

Što bitno znam o učeniku iz pustih podataka o četvornim metrima, sobama, stolićima, tehnologijama i bilježnici na koljenima?

OSTAJE SAMO ONO ŠTO SMO IZGRADILI DOK SMO BILI ZAJEDNO

Daljina je očito donijela novu blizinu. U spoznajama. Jedna od tih spoznaja je da učitelji zapravo ne znaju kako se djeca osjećaju u svojim domovima, niti će im to njihovi učenici, čak da ih iz nekog opravdanog razloga i pitaju, ikada reći, do kraja. Možda iznimno hoće. Iznimno.

Učitelji tu djecu i te mlade ljude mogu vidjeti u svojim učionicama, i to je – kada se podvuče crta ispod svih opcija u suvremenu školstvu – jedino mjesto gdje ih mogu gledati, prepoznavati, doživljavati, otkrivati i upoznavati, kao učenike, i kao mlade ljude na putu odrastanja.

Učionica je, vjerojatno nesavršen, ali zapravo jedini zajamčen i kontinuiran prostor susreta.

Odlaskom iz toga prostora, rastajemo se i ostaje samo ono što smo ondje izgradili. Dok smo bili zajedno.

U tuđe domove nepozvani ne bismo smjeli ulaziti. Ni u učenikove, ni u ičije. Imajmo to na umu kada razmišljamo o dosezima, sadržajima, uvidima i procjenama tijekom nastave na daljinu. Da nas ne obuzme ljutnja zbog nepredviđenih neprilika pa ne pribjegnemo sili kako bismo razoružali vlastiti osjećaj bespomoćnosti.

STARI ZIDOVI I NOVI SVJETOVI

Da je velika razlika održavati nastavu u za to predviđenu prostoru – školskom i održavati ju kod kuće, jasno je uostalom i svakom učitelju kada iz dana u dan radi iz svoje dnevne, radne ili spavaće sobe, koju od njih već ima na raspolaganju… ili kada radi u svojoj učionici, ma kako skromna ona bila.

I naravno da nije samo do prostora. Do zidova.

Oni su samo simbol, okvir, mogućnost.

Inicijacijsko mjesto koje otvara nove svjetove.

Dolaskom na to mjesto, ulazimo u nešto specifično što donosi određena raspoloženja, stvara osobita ozračja; u tom se svijetu mnogo toga dogodi, doživi, osjeti, proživi

I sada, da ne steknete dojam da je riječ o patetičnom pretjerivanju i uljepšavanju uloge i blagodati škole, istina je da se raspoloženje ne mijenja samo kad ulazimo u školu. Mijenja se i kada iziđemo na ulicu, ili kada ulazimo u tramvaj, u prodavaonicu, u sportsku dvoranu, ili u crkvu… sva mjesta otvaraju neki svoj svijet, sva ona u većoj ili manjoj mjeri utječu na raspoloženje, nešto ondje doživimo, proživimo… kao i u školi.

No, od svih upravo spomenutih – ni ulica, ni dvorana, ni prodavaonica, ni tramvaj, pa ni crkva (za one kojima je bitna), ne mogu (i ne trebaju) zamijeniti školu.

Zato što je škola nezamjenjivo mjesto okupljanja, a zatim rada i stvaranja svih kojima je namijenjena, u podjednakim uvjetima, i zato što je ona mjesto susreta koje ne može nadoknaditi nijedno drugo mjesto –  sve zemlje svijeta nastoje što dulje zadržati škole otvorenima.

Očigledno nam je pandemija donijela barem jedno dobro – spoznaju koliko su nam školske zgradenezamjenjive i bitne.

Školske zgrade kao prostor susreta, a susret kao preduvjet svega ostaloga.

Kakva druga odgovarajuća zamjena – namijenjena populaciji te dobi, i u takvu opsegu – ne postoji. Postoje pokušaji da se nađe, ali za sada – ne postoji.

DAJMO IM VIŠE MOGUĆNOSTI, ALI NE ODRIČIMO SE PRAVIČNOSTI

Zbog svega toga, promislimo dobro kako ćemo nastupiti pri postavljanju nastave na daljinu. Takav oblik nastave, kao i onaj redoviti, mora imati čvrste temelje koji se ne sastoje samo u poznavanju gramatičkih pravila, kemijskih elemenata i matematičkih operacija; nego svemu tomu prethodevrijednostima i načelima koje svojom nastavom učvršćujemo. Tada možemo računati na plodove – bilo neposredno, bilo na daljinu. Hoće li učenici ostvariti sva obrazovna postignuća koja su planom zacrtana, zasigurno je – osobito u ovim uvjetima – manje bitno od toga na koji će način ostvariti one koji dođu na red, kao i hoće li se pritom osjećati sigurno i zaštićeno u uređenom i pravičnom sustavu koji ih poučava i zatim ravnopravno (prema jasno obrazloženim kriterijima) vrednuje učinjeno i naučeno; ili će se osjećati prevareno, besmisleno i demotivirano.

Naravno da su bitna konkretna znanja i vještine, ali bez upravo spomenutih temelja, nema nikakva trajna znanja, a nema ni samopoštovanja, motivacije i ostalih odrednica potrebnih za kvalitetan razvoj, rad i obrazovanje, odnosno za kvalitetan život. Zato je ključno ne odustajati od postavljenih načela i ne prilagođavati ih kratkotrajnim, dnevnim „koristima“ i kalkulacijama. Reći će netko da to tako postavljeno „ništa ne vrijedi“ jer „društvo“ ih uči svemu suprotnom; ali zato i postoji vaša učionica, taj mikrokozmos u kojem vrijede pravila koja zajedno s učenicima sami gradite. Ako se ista pravila rasprostiru i u drugim učionicama-mikrokozmosima u vašem neposrednom okružju, pa i u cijeloj školi, tim bolje!

Kada je riječ o postupanju pri nastavi na daljinu, imajte fleksibilnosti za određene pojave te upotrijebite svoju pronicljivost na najprikladniji mogući način kako biste ohrabrili svoje učenike da daju najbolje od sebe u uvjetima koji su im na raspolaganju; ili donekle pomaknite granice razumijevanja ako ne daju „sve od sebe“, pa i  tada kada daju malo ili gotovo ništa. Ostavite im, barem na neko vrijeme, prostor slobodan od pretpostavljanja, nagađanja i osude kako bi, bez otpora, mogli  nadoknaditi ono što su propustili. Hoće li uopće krenuti nadoknađivati, uvelike ovisi o odnosu i povezanosti; s vama, s vašim područjem, s drugim učenicima, sa školom, sa sobom…

NASTAVA NA DALJINU PRAVI JE LAKMUS-PAPIR

Jako je teško s potpunom sigurnošću utvrditi tko u prilikama nastave na daljinu „ne želi raditi“, a tko uistinu ne može. Zatvaranjem učionica i drugih školskih prostora, SVE se mijenja; škola je mnogima jedina oaza u koju se dio dana sklanjaju, i to – vrlo moguće – najviše onima koji najmanje pokazuju da im je to ikakva oaza. Stoga, nemojte zaključivati na prvu tko nije iz kojeg razloga nešto napravio, omogućite nadoknade, budite blagi i susretljivi, ne odustajte ni od jednog svojeg učenika i učenice, ali ni od svojih principa. Onih istih koje ste već zasadili i učvrstili u učionici.

Još jednom: to su temelji svake nastave, a osobito nastave na daljinu. Jer nastava na daljinu, takva, izmještena i udaljena, pravi je pravcati lakmus-papir za sve ono što postoji – izravno vidljivo ili, ispod površine, prigušeno – u redovitoj nastavi. Zato, iskoristite taj daljinski oblik nastave da sami sebi otkrijete gdje ste i što ćete učiniti kada se jednom opet okupite među sigurnim školskim zidovima.

Kada takav stav zauzmete spram tê (za neke) nevolje od nastave, ne možete postati gubitnikom čak da je i uistinu riječ o čistoj nevolji. Dobit ćete stvarnu sliku prijašnjih postignuća i postupanja, ali i mogućnost novih uvida i novih ideja.

Stoga, polako, korak po korak, sigurno, osviješteno, otvoreno, mirno, i – sretno!

U članku koji je svojevrsni nastavak ovomu, moći ćete pročitati o ključnim ulogama ravnopravnosti i pravičnosti u sustavu obrazovanja, zašto ravnopravnost bez pravičnosti nije dovoljna, kao i o sedam potreba koje valja namiriti ako se želi postići kvalitetna nastava na daljinu.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkićnaslovna slika: iz slikovnice Kad sanjam (2017.) – autorica: Andrea PETRLIK HUSEINOVIĆ, akademska slikarica i književnica, dobitnica brojnih uglednih nacionalnih i međunarodnih nagrada ■