Čitajući tekst o odnosnoj stručnosti koju istraživači sa Sveučilišta u Oxfordu postavljaju kao temelj učiteljske stručnosti u svijetu suvremenoga poučavanja i vođenoga obrazovanja, prisjetila sam se trenutka koji se dogodio prije dosta godina… Otvarajući taj pretinac sjećanja, shvatila sam kako – bez obzira na to jesmo li u Oxfordu, ili u Zagrebu, do nekih zapažanja i spoznaja dolazimo u istome trenutku, jer živimo u takvu vremenu, koje je na površinu donijelo ponešto drukčije okolnosti negoli su bile one u vremenu nekih drugih pisaca i kazivača, i njima suvremenih događaja…u vremenu poštanskih kočija, primjerice, ili pak prvoga tiskarskoga stroja; ili i prije toga, u junačkim vremenima Trojanskoga rata, kada se deset godina ratovalo, i još deset vraćalo kući…a pitanje je nije li i danas tako…

Pa i u bliskom nam, a opet ujedno i dalekom vremenu otprije dvadeset-trideset godina, kada su telefoni još uvijek imali žnjuru, fotografski aparat bio poseban uređaj koji si mogao nositi sa sobom – dok telefon nisi nosao naokolo, niti ti je to padalo na pamet – a slike si morao čekati dan, dva ili i tjedan da bi vidio kako si na njima ispao i nisi ih mogao samo tako brisati, ponavljati, a pogotovo ne uređivati…Vremena u kojima si na izbor imao manje toga raditi, ali događalo se više.

U svakom tom vremenu, i najdaljem i najbližem, živjela su i djeca. I odrastala, i učila.

I uvijek imala istu veliku emocionalnu, psihološku i razvojnu potrebu – imati nekoga komu mogu vjerovati, u koga se mogu pouzdati i pred kim se mogu izraziti slobodno i bez osjećaja da će biti osuđeni, koga time neće opteretiti ili mu donijeti dodatne komplikacije, umjesto da podijele olakšanje. Iako velika i bitna, to je često – neostvarena potreba, usprkos svima koji dijete okružuju, ma koliko brojni, pa i dobronamjerni bili. To je ujedno i glavna ljudska potreba – imati mogućnost izraziti se, biti shvaćen, okružen osobama od povjerenja i moći razgovarati barem s jednom osobom s kojom postoji prihvaćanje i razumijevanje.

Na putu učenja i poučavanja…

Čitajući, dakle, taj gore spomenut, nedavno objavljen tekst o ulozi odnosne stručnosti u ukupnoj učiteljskoj stručnosti, prisjetila sam se trenutka s vlastita profesionalnoga puta.

Uslijed određenih okolnosti, više sam puta mijenjala mjesto rada, te mi je na jednom od razgovora za posao, ravnateljica, kao prvo, postavila ovo pitanje: Što je za vas najbitnije u ovom našem poslu?

Odgovorila sam bez odgađanja i bez zrnca dvojbe: Komunikacija. Odnosi.

To su nam bile prve riječi koje smo jedna drugoj izgovorile, izuzmemo li onaj dio s pozdravom i kratkom rečenicom upoznavanja odnosno osvrta na životopis koji je uz ostalu dokumentaciju imala pred sobom.

Iako mi je kasnije netko neformalno spomenuo da sam posao dobila velikim dijelom zato što sam imala iskustvo poučavanja, uz redoviti predmet Hrvatski jezik, jednoga specifičnoga predmeta koji se predaje u školama toga tipa, imala sam dojam da je moja početna rečenica ostavila određen pozitivan trag, da je bila znak prepoznavanja, ne samo u tome razgovoru, nego i u svemu što je slijedilo. Bila je poput nekog provodnoga motiva koji se stalno vraćao i upletao u sve što se događalo.

Iduće dvije godine, koliko sam ondje ostala, uistinu su u središtu svega bili – odnosi. Kao ono primarno i neizostavno. Bila je to škola koja je radila u iznimno teškim uvjetima, ali odnosi su ondje bili jedni od najboljih koje sam ikada doživjela. Naravno, bilo nas je različitih i nisu svima cvjetale ruže ni u životu, ni u poslu, ni u raspoloženjima. Bilo je i ovih i onih dana. Međutim, cijela je škola, bez obzira na objektivne poteškoće u prostoru i drugim nedaćama s kojima se suočavala, kao i povremenim subjektivnim okolnostima koje su se očitovale kao napetost ili i određena neugodnost, uspijevala dosegnuti vrlo visoke i obrazovne, ali i međuljudske dosege: sigurnosti, sklada i zadovoljstva, istinskih prijateljstava, razumijevanja, potpore, suza… i onih radosnih, i onih povremenih tužnih.

Izrazito je velik utjecaj na takvo ozračje imala ravnateljica i način na koji je stvarala  prostore za odnose sa svima u kolektivu: vlastite, ali i sve ostale premrežene odnose, svih nas. Bila je to još jedna neposredna potvrda koliko je ravnateljska uloga neosporna i nenadoknadiva, a posebno kada je – na žalost nekih školskih zajednica – loša. Tu je lošost teško nadoknaditi i najboljim radom, osobito ako je ona ukorijenjena te ima potporu sebi sličnih, namjerno tako biranih, katkad i vrlo široku. Tada velik dio pojedinačnoga truda i nastojanja pada u duboku jamu i teško je ostvariti sve ono što biste mogli ostvarivati u boljim uvjetima.

Zatvarajući vrata, ulazimo u jedno sasvim novo carstvo…

Kako u školi, komunikacija i odnosi iznimno su bitni i u učionici. Presudni. Bez iskrene, dvosmjerne komunikacije nema ni kvalitetnih odnosa. Bez kvalitetnih odnosa, ponajprije odnosa povjerenja i razumijevanja, nema ni učenja. Ni učenja predmetnih sadržaja, ni učenja vrijednosti (onoga što volimo zvati odgojem). A u školama se neposredno, svakodnevno i neizostavno uči i jedno i drugo. Ako su odnosi lažno dobri i umjetno korektni, jedino čemu se učenici uče i na što se navikavaju jesu – dvoličnost i licemjerje. Životu u lažnim prividima i u obrnutu poretku vrijednosti.

Izlazeći iz takve škole, jednako nastavljaju i u (i takvu) društvu, bez imalo osjećaja i iskustva da može i smije biti i drugačije. Naravno, bitan i neizostavan čimbenik je i obitelj, dom ili, za neke od njih, i ustanova gdje djeca primarno odrastaju, ali škole bi se trebale nositi sustavima vrijednosti koje same stvaraju, pa makar bile i otoci u nemirnome moru svakakvih odstupanja od istih tih vrijednosti za koje se zalažu.

Školama je i dano da budu takvi otoci. Da se grade i uzdižu kao svjetionici. Imaju za to i prostor, i vrijeme, i mogućnosti, možda na prvi pogled sasvim male pa i nedovoljno podupirane, ali ipak – imaju. Svaka učionica ima takve mogućnosti.

To najbolje znaju oni učitelji i učiteljice koji, kad zatvore vrata, ulaze u jedno sasvim novo carstvo. U kojem su i čuda moguća, i svi ondje uskoro svjedoče da ne ostaje samo na mogućnosti.

Povjerenje u ljude

U vremenu kada je cijeli svijet zakinut za uspostavljanje neposrednih oblika komunikacije i stvaranja odnosa kakve smo donedavno uzimali zdravo za gotovo, prethodno uspostavljeni, otvoreni i topli odnosi doslovce mogu značiti život, osobito imamo li na umu koliko mladi ljudi, ali i sve ostale dobne skupine, pate u uvjetima zatvorenosti i nedostatka povezivanja, susreta i druženja.

Čovjeku je temeljna životna sastavnica – drugi čovjek. Bez povjerenja u ljude postajemo čangrizavi, cinični, pa i očajni. Ma koliko nam s ljudima bilo teško, valja nam u njih na kraju krajeva ipak vjerovati odnosno pronalaziti temelje da se može vjerovati. Pa i tada kada se od nekih ljudi udaljujemo ili i rastajemo jer su sve granice već prijeđene, valja zadržati vjeru u ljude, odškrinuti svoja unutarnja vrata za susrete vrijedne pozornosti, ljubavi i privrženosti.

Glavna stvaralačka nit u vašim je rukama…

U učionici je po tome pitanju vrlo jednostavno: vjerujete li svojim učenicima, radujete li se susretu s njima i prepoznajete li njihove potrebe, htijenja pa i zablude ili tmurna raspoloženja, pa na temelju takva prepoznavanja i postupate, vrlo brzo i u najizravnijim oblicima dobit ćete uzdarja na najljepše i najtoplije moguće načine. Uostalom, vi ste ondje osoba koja vodi kreacijski čin. U njemu sudjeluju i vaši učenici, ali glavna nit u vašim je stvaralačkim rukama. Što vam priječi da ju učinite najzlatnijom?

Imate li u svome radu potporu sredine u kojoj se nalazite, bez obzira na materijalne uvjete, doživjet ćete trenutke koji vraćaju povjerenje u sve ljude, ne samo u te mlade osobe s kojima se svakodnevno susrećete, surađujete i vodite ih na putu njihova odrastanja u njihovoj najosjetljivijoj formativnoj dobi.

Neka vam odnosi budu na prvome mjestu, a zatim na tom temelju potaknite svoje učenice i učenike kako na široke radosne putove, tako i na strme i zahtjevne puteljke znanja, pregnuća, vježbe i napredovanja.

Nikad ne dopustite da inzistiranje na principima, bilo obrazovnih ili kojih drugih ciljeva, nekom naruši njegovo dostojanstvo. Osobito kada ste vi osoba koja je u poziciji moći. Na jednak se način zauzmite i za vlastito dostojanstvo, jer vi ste onaj ili ona u koga su uprte mnoge zanesene ali i pronicljive dječje oči. Budite blagi u postupanjima, budite čvrsti u zauzetosti za dobro, budite precizni u granicama i razlikama.

Sjetite se da jedno te isto – nikad nije isto. Uvijek postoji kontekst. Prije negoli nešto osudite, promotrite kontekst. Ako je potreba da se nešto sagleda, pa i osudi, osuđujte postupak, nikad osobu. Podupirite one koji čine isto tako. Koji znaju razlikovati.

I u školi i u životu putovi su katkad široki, pregledni, osunčani; katkad naporni, strmi, puni drača. Preko trnja do zvijezda, i natrag. U životu i u učionici. Stalna je samo mijena. U tome je njezina neponovljivost i zato toliko nedostaje u vremenu kada joj se ne može pristupiti. Ali ne samo zbog toga što ima i teških i lijepih trenutaka – njih ima svugdje! Nego zato što ima onih koji – razumiju, koji su zajedno, koji dijele dobro i loše. I nikad više i nikad toliko koliko u – učionici.

Imajmo uvijek na umu vrijednost i velebnost svake, pa i najmanje učionice, u kojoj, bez obzira na trošnost podova ili zidova – glavni životni koloplet čini – mreža odnosa.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■