„Je li učitelj-stručnjak osoba koja je položila kakav test kako bi dokazala svoju stručnost – na primjer, doktorski studij – ili je dovoljno provesti određeno vrijeme u nastavi kako bi se postalo stručnjakom?“ pita Lorna Shires, donedavno ravnateljica, danas predavačica i doktorandica na Sveučilištu Oxford Brookes.

Nedavno je na to pitanje odgovoreno i u članku Znamo li prepoznati stručne, vrsne učitelje gdje učitelj i autor Mark Enser kaže:

Stručni učitelji nisu određeni samo razdobljem praktičnoga rada, nego razdobljem promišljenoga  praktičnoga rada. Potrebno im je vrijeme za razmatranje ŠTO rade i ZAŠTO.

( Cjelokupan članak možete naći OVDJE. )

Nedvojbeno je, učitelji otvaraju vrata znanja, a učenici su ti koji – u velikoj mjeri upravo s obzirom na svoje prve učitelje i njihova postupanja, poruke i namjere – kroz ta vrata prolaze; ili i ne prolaze. Jedni idu nezaustavljivo, drugi se nećkaju, opiru ili promišljaju, proći ili ostati, je li to moj put, zanima li me, želim li; pa sve do onih najupornijih opiranja ili gubljenja svakoga interesa.

Oni koji prijeđu taj, ponajprije, motivacijski prag i upute se na putove traganja, spoznaja i istraživanja, s vremenom će napustiti svoje prve učitelje, ali trag prvih ostat će neizbrisiv upravo zbog tih početnih koraka. To su temelji i iskustva koja djeca, uskoro mladi ljudi nose sa sobom na sve buduće putove i putovanja, prisjećajući ih se i tada kada jednom i sami budu učiteljima, poučavajući u svojim učionicama u nekim novim školama. I zbog toga su toliko vrijedni i nenadomjestivi.

Još u školskim danima, a i kasnije, na studiju, znala je do mene doprijeti ovakva izjava: Uloga je učitelja zaljubiti učenike u predmet koji poučava.

I zaista, nemjerljiv je utjecaj cjelokupne učiteljske osobnosti, načina rada i pristupa učenicima na to kako će učenici reagirati na nastavu i nastavni predmet. S kolikim će interesom ulaziti u određenu učionicu i otvarati udžbenik, čitanku ili radnu bilježnicu. Naravno, učiteljev posao nije isključivo zaljubljivati i zabavljati, osobito ne u krajnje pojednostavljeno shvaćenim značenjima tih riječi, nego poučavati i ustrajavati na vrijednostima predmeta koji poučava, kako se ne bi poskliznuo na varljivu ledu svidljivosti.

Ali ljubav i strast za učenjem zasigurno svoj izvor imaju i u osobi samog učitelja i u njegovim pristupima.

Zbog svega toga na Sveučilištu u Oxfordu mjerilom učiteljske stručnosti smatraju umijeće uspostavljanja odnosa u nastavi te tomu daju i poseban naziv – odnosna stručnost.

Ona uključuje „stvaranje povezanosti između učenika i znanja koje se poučava“.

„Nadalje, ona  podrazumijeva znanje (poznavanje) predmeta, kako je postavljen u nastavnome programu, jednako kao i znanje (poznavanje) učenika te stvaranje pozitivnih odnosa s njima kako bi se osigurala produktivna atmosfera u učionici.“

Na kraju članka kao ključni postupak i temelj stvaranja odnosa u učionici spominje se i metakomentiranje. Pod tim se pojmom podrazumijevaju sve one upute i razmišljanja o tome kako učiti, zašto učiti i drugo vezano uz sam proces učenja i poučavanja. Kako je tema danas izrazito popularna, a velikim pitanjem ostaje koliko je jasno shvaćena, s obzirom na reformske novìne, te poznaju li se sve posljedice takva zapadanja u metakomentiranja, bilo bi osobito korisno i zanimljivo da svoja iskustva napišete u prostoru za komentare, uz objavu ovoga članka na stranici Školskoga portala na Facebooku. Služite li se metakomentarima, kada, u koje svrhe i s kakvim rezultatima?

No prije toga, više o temi možete pročitati u tekstu u nastavku.

Tekst Odnosna stručnost: Što čini stručnoga učitelja? predavačice na Sveučilištu Oxford Brookes i doktorandice Lorne Shires upravo je objavljen na obrazovnome portalu TES.

Dok su se roditelji borili s poučavanjem u vlastitim domovima tijekom zaključavanja društva, mnogi su na društvenim mrežama ispjevali laude učiteljima svoje djece priznajući da dobro poučavanje uključuje znanje, darovitost i mudrost. Ukratko rečeno, shvatili su da ono zahtijeva stručnost.

No, kako nastaju stručni učitelji? Proučavanje stručnosti relativno je nova disciplina koja se razvila oko tri različita filozofijska pristupa.

Prvo, procjenjuje li se stručnost na temelju stručnoga znanja ili ju je bolje promatrati u okvirima primjene, primjerice, na način da se potvrde odrednice u tablici za provjeru učinkovitosti nastave?

Drugo, je li stručnjak osoba koja je položila kakav test kako bi dokazala svoju stručnost – na primjer, doktorski studij – ili je dovoljno provesti određeno vrijeme u nastavi kako bi se postalo stručnjakom?

Konačno, je li stručnost dovoljno razumijevati u okviru jednoga pristupa ili je potrebno uključiti više faktora zbog njezine kompleksnosti?

To su pogledi koji su oblikovali istraživanje i razumijevanje stručnosti. Konačno pitanje ostaje isto: Kako netko postaje stručnjakom i kako ga kao takvoga možemo prepoznati?

Iako je tijekom proteklih pet godina izraz stručan učitelj postao vrlo popularan, istraživanja taj trend nisu pratila izravnim proučavanjima učiteljske stručnosti. Umjesto toga, stručnost poučavanja opisuje se prema poopćenim parametrima gledanja na stručnost koji se zatim primjenjuju na poučavanje.

Najutjecajnije studije o stručnim učiteljima

Dvije najutjecajnije studije o stručnim učiteljima – jedna koju potpisuje David Berliner, i druga čiji je autor John Hattie – nastale su u prvim godinama novoga tisućljeća. Obje studije opisuju poučavanje s gledišta nekoga tko procese promatra izvana umjesto da se bave specifičnostima po kojima bismo mogli zaključiti što vrhunski učitelji znaju, rade i zašto poučavaju upravo tako kako poučavaju.

Od daljnjih općih istraživanja koja se primjenjuju na učitelje, utjecaj je imala studija koju su proveli Hubert i Stuart Dreyfus: braća – jedan filozof, a drugi inženjer – obratila su pozornost na razmatranje vezano uz umjetnu inteligenciju: što ljudi mogu napraviti, a računala ne mogu. Razvili su ideju o kontinuitetu od novaka do stručnjaka i poimanje da je stručnost proces stjecanja vještina koji prolazi pet stupnjeva: od novaštva preko kompetencija, učinkovitosti i stručnosti do majstorstva. Njihov je rad stvorio temelje za mnoge koji su nakon toga govorili o razlici između novaka i stručnjaka.

Upućuju na to da stručnjaci primjenjuju određenu vještinu na način da o njoj i ne razmišljaju, primjerice upravo onako kako funkcionira „pamćenje mišića“ u tijelu, ili kako se automatizira promjena brzina tijekom vožnje automobila. U učionici je takva automatizacija vidljiva kada učitelj „jednostavno zna“ kako pregledati domaće zadaće ili pridobiti pozornost svih učenika u razredu.

Na tome je radio i K. Anders Ericsson, psiholog koji je 80-ih godina 20. stoljeća razvio koncept „hotimične primjene“, koji je Malcolm Gladwell popularizirao kao koncept o deset tisuća sati prakse kako bi se postalo ekspertom. Tvrdi da se stručnost razvija u strogim uvjetima: velikom usredotočenošću na vještinu iz područja koje je postiglo iznimno visoku suglasnost o uspješnosti te dobivanjem povratnih informacija o unaprjeđivanju te vještine.

Njegov je rad imao utjecaja na područje učeničkoga učenja jer se pokazalo da postoje preklapanja s idejama kao što su razmaknute* i pretraživačke/obnavljačke** prakse (*poučavanje u razmacima, tijekom određenoga razdoblja; **učenici se vraćaju na prethodnu lekciju i daju svoje osvrte o njoj, osobito o procesu učenja – nap.). To je sve dovelo da današnjega pogleda na učiteljsku stručnost kao na sposobnost brzoga i protočnoga  donošenja pedagoških odluka.

Što je učiteljska stručnost?

Sve je to zanimljivo, pa i od pomoći, no približava li se imalo opisu istinske učiteljske stručnosti? Koliko god korisnima i široko rasprostranjenima te ideje smatrali, postoje ključne točke o pitanjima stručnosti koje nisu dotaknute u tim psihologijskim, na praksi utemeljenim razmatranjima.

A susrećemo cijeli niz problema u različitim pojedinostima. Prije svega, nešto što poopćeni pristupi ne spominju kada je riječ o poučavanju jest ključna razlika između poučavanja i svih ostalih aktivnosti: poučavanje ima predmet (objekt). Po definiciji, učitelji poučavaju nečemu nekoga.

Stoga, kako bi bilo da tomu pristupimo na ovaj način: stručni učitelji prepoznaju da je njihov prvi zadatak dovesti učenike u odnos s predmetnim sadržajima nastavnoga programa u obliku zadataka i zadaća koje stvaraju. Učiteljska stručnost, stoga, uključuje stvaranje povezanosti između učenika i znanja koje se poučava. Nadalje, ona  podrazumijeva znanje (poznavanje) predmeta, kako je postavljen u nastavnome programu, jednako kao i znanje (poznavanje) učenika te stvaranje pozitivnih odnosa s njima kako bi se osigurala produktivna atmosfera u učionici.

S obzirom na to, stručni učitelji imaju osobit oblik stručnosti koji je prepoznala profesorica Anne Edwards sa Sveučilišta u Oxfordu: odnosnu stručnost ili stručnost u odnosima.

O čemu je tu riječ? Promatrajte to u načinima na koje učitelji postupaju vezano uz ono što je bitno za predmetne sadržaje u okviru nastavnih programa, kao i ono što je bitno njihovim učenicima. Osobito uzbudljivo u razmatranju učiteljske stručnosti u okvirima odnosâ i odnosne stručnosti jest to što takva razmatranja nude načine razumijevanja postupanja i rada stručnih učitelja a što bi moglo poslužiti i drugima da unaprijede svoje prakse.

Na primjer, stručni učitelji obraćaju pozornost koliko su i na koji način njihovi učenici povezani s predmetnim sadržajima i prema tomu oblikuju svoju nastavu. Stalo im je do toga da učenici razumiju i da su sposobni nešto učiniti sa svojim znanjem. To oblikuje nastavu: učenike se vodi kroz procese s kojima se moraju suočiti i sastavljati dijelove temeljnih ideja predmeta koji uče; učitelj oblikuje nastavu tako da su učenici upoznati s ključnim konceptima koji su izneseni u vrlo ogoljenu (bazičnu) obliku, a zatim im tijekom vremena učitelj vraća slojeve, donoseći detalje i preciznosti.

Odnosna stručnost stručnih učitelja očituje se i u izražavanju zainteresiranosti za buduće aktivnosti i rad svojih učenika – u ideji da im je stalo da učenici vole predmet koji poučavaju te da učenjem toga predmeta dobivaju još jedan nov prozor u svijet. To znači da stručni učitelji planiraju, poučavaju i razmišljaju o svojoj nastavi vodeći se mišlju kako u okviru nastave mogu povezati svoje učenike s predmetom koji poučavaju.

Kao što vidite, primjenom takva filtera, možemo razabrati stručne učitelje.

Zanimljivo, to bi značilo da se odnosna stručnost očituje u jedinstvenim oblicima učiteljeva govora: metakomentiranju.

Metakomentiranje pripovjedačev je „nadglas“ koji objašnjava događaje u televizijskoj emisiji. To je razgovorna struna koja se proteže zajedno s učiteljevim poučavanjem lekcije i koja objašnjava glavni tijek. Ona preuzima oblik neprekidnoga monologa, zlatnih niti koje se protežu cijelim putem kroz sve druge oblike poučavanja, kao što su pitanja i upute. To su načini na koje stručni učitelji svojim učenicima čine vidljivima svoje pedagoške odluke.

To čine rastavljanjem na dijelove vlastite prakse učenicima tijekom nastave kako bi oni razumjeli svrhu zadataka koji se od njih zahtijevaju i kako bi mogli shvatiti zašto je to njima bitno dok uče određeni predmet.

Stručni učitelji govore ovako: „Razlog zašto želim da ovo učiniš je…“ ili „Ovaj će ti zadatak pomoći…“.

Stoga, u razgovoru o stručnim učiteljima, vjerujem da odnosna stručnost mora biti ključna sastavnica našega razmišljanja. Ona prepoznaje da učitelji rade i s učenicima i (s) nastavnim programom, i zajedno, i učitelji i učenici, usmjeravaju pozornost na međusobno podijeljen, složen proces učenja na nastavi.

Jednostavno rečeno, stručni učitelji primjenjuju svoju odnosnu stručnost kako bi dobili ono najbolje od svojih učenika.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Lorna Shires, predavačica na Sveučilištu Oxford Brookes ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, pokrenuta 1910. godine kao dodatak dnevnim novinama The Times, od 1914. izlazi kao zasebna tiskovina, od 1997.godine dostupna i na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■