„Učitelji, jesu li naša sagorijevanja na poslu zapravo žalovanja nad profesijom koja se mijenja u nešto neprepoznatljivo, u nešto što je sve teže voljeti? Mnogi od nas u dubokoj su tuzi nad poslom koji smo nekoć voljeli“, piše Kelly Treleaven, profesorica engleskoga jezika, savjetnica u obrazovanju i autorica knjige Real Stories and Honest Advice to Keep Teachers from Crying Under Their Desks.

Članak Teachers, What If Our Burnout Is Actually Grief? objavljen je na portalu WeAreTeachers.

Više od desetljeća poučavala sam materinski jezik u višim razredima osnovne škole i u srednjoj školi, no – kao i mnogi drugi kolege i kolegice – nakon isteka protekle školske godine napustila sam učiteljski posao.

I dalje se na mnoge načine osjećam učiteljicom. Kada me ljudi pitaju čime se bavim, zateknem sebe kako izgovaram da poučavam, da sam učiteljica (i pritom, čudno, i dalje imam osjećaj da nisam ništa pogrešno rekla).

Kada se za vrijeme rasprodaje u prodavaonici nađem pred policama s potrepštinama za učionicu, glas u meni usklikne: „To mi treba!!“ – iako već dugo nemam ni učionicu, ni učenike.

Premda više uopće nisam učiteljicom, i dalje me prati snažan osjećaj kolektivne težine učiteljskoga svijeta.

Zapažam ju u uzdasima i tonovima svojih učiteljskih prijatelja i prijateljica, pa i onih koji vole svoje škole. Uočavam ju na društvenim mrežama – u objavama na Redditu, u novim učiteljskim grupama na Facebooku te među učiteljskim tweetovima na Twitteru. Osjećam ju i tada kada na učiteljskome nebu trepere najsjajnija svjetla.

No ova težina bitno je različita od onih iz prethodnih godina

Ovo nije naporan sprint iz 2020. kada smo se mučili svladati daljinsku nastavu, poučavanje kroz maske i održavanje razmaka među djecom dok su ona gubila svaki privid normalnosti.

Ovo nije ni 2021. u kojoj smo prestali brojiti pucnjave u školi [riječ je o Sjedinjenim Američkim Državama, nap.], kada smo od junaka postali timaritelji te počeli uočavati zabrinjavajuće posljedice koje je pandemija ostavila na mentalno zdravlje i ponašanje djece.

Nalazimo se uslijed posljedica svega toga. Nakon razgrtanja ruševina nastalih u proteklih nekoliko godina, mnogi su učitelji shvatili da su izgubili profesiju koju su poznavali. Ono što je ostalo nešto je sasvim drukčije i neprepoznatljivo.

Ovo je struka u kojoj se od učitelja zahtijeva sudjelovanje u traumi – vlastitoj i onoj djece koju poučavaju

Ovaj dio je vezan uz teške događaje u Sjedinjenim Američkim Državama, od kojih nisu na žalost  izuzeti ni drugi dijelovi svijeta.

Tražimo od djece i učitelja da se pretvaraju kako se skrivaju od nekoga tko ih svakoga trenutka pokušava ubiti. Prema nedavnom istraživanju koje možete pronaći ovdje: „Vježbe pucanja u školama povezane su s uznapredovalom depresijom (39 %), stresom i anksioznošću (42 %) te mentalnim zdravstvenim problemima (23 %) pri čemu su obuhvaćeni svi, od petogodišnje djece do srednjoškolaca, roditelja i učitelja.“

Ovo više nije profesija u kojoj se poučava istina

Kako živimo u vremenima post-istine, učitelji više nemaju mogućnosti reći svojim učenicima što istina jest, a što nije. Roditelji mogu opozvati ono što se učilo na satu povijesti, iz povijesnih udžbenika i na drugim mjestima raspravljanja jer to nije „njihova istina“.

Učenici mogu inzistirati na tome da osobe na snimci sigurnosne kamere koje u ruci drže sprejeve s bojom nisu oni, kao i da su morali krivotvoriti odgovore jer je zadatak bio pretežak.

Ovo je sada profesija u kojoj su mnogi učenici – koji su bili naše utoščište uslijed teškoća s kojima smo se suočavali – povrijeđeni i ljuti

Razdiru školu, sebe i jedni druge. A učitelji im ne mogu pomoći. Nemaju dovoljno snage, ni moći za odjele s prevelikim brojem učenika, za terapijsku poduku ili druga sredstva i načine omogućene sustavom kojima bi im mogli biti od pomoći u ispunjavanju njihovih potreba.

Radno opterećenje pomaknulo se od već teškoga do neizdrživoga

Odlaze i učitelji i stručne zamjene ostavljajući preostale učitelje s još većim razrednim odjelima i s još manje vremena izdvojena za planiranje i pripremanje nastave. Mnoge države i okruzi na taj manjak učitelja reagiraju tako da pozivaju nestručne ljude bez iskustva i dovode ih u učionice.

To više nije profesija na temelju koje učitelji mogu adekvatno skrbiti o sebi i svojoj obitelji

U mnogim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država učitelj koji jedini prima plaću u četveročlanoj obitelji nalazi se ispod granice siromaštva. Niska plaća, bijedan program olakšica i nedostatak zamjena na poslu dovode do toga da je učiteljima teže no ikada prije skrbiti za vlastito zdravlje.

Učitelji nisu samo u trajnoj borbi, oni su u žalovanju

Ne znam što će se dogoditi s obrazovanjem ako oni koji su u vlasti kao i njihovi glasači nastave ignorirati aktualna događanja te stavljati jeftine flastere umjesto da upru snage i stvore smislene promjene. Možda ćemo morati proći teži put kako bismo naučili da UI (umjetna inteligencija) ne može zamijeniti učitelje. Možda ćemo morati promatrati kako 12-godišnje školovanje ostaje potpun izbor; mogućnost, a ne obveza.

No što god da se dogodilo, jasno mi je sljedeće: Nije na učiteljima da preuzimaju odgovornost vodstva. Predugo smo bili oboje: i žrtveni jarac za bolesti društva i onaj tko bi ih trebao izliječiti.

Za učitelje koji su i dalje u učionicama treba biti nedvojbeno: već to što su ondje, izraz je krajnje velikodušnosti; ne mogu istodobno biti odgovornima za preobrazbu sustava.

Iako imamo potrebu za sustavnom preobrazbom, meni su u ovome trenutku jedina briga učitelji u njihovoj boli. Evo nekoliko stvari kojima si možete olakšati:

Budite sebi na prvome mjestu.

Nemojte se obazirati na štetne žrtvoslovne poruke koje traže da potrošite sebe za dobro svojih učenika. Slušajte poruke koje vam šalju vaš um i tijelo o tome što vam je potrebno, pa makar to značilo da ćete se isključiti na neko vrijeme ili i prekinuti ugovor o radu. Ne možete dobro skrbiti o drugima ako patite. Točka.

Razmislite o privremenu i trajnom odmoru.

Je li vam potreban rani proljetni odmor? Iskoristite preostale dane godišnjega odmora u siječnju (ili uzmite bolovanje! Nikomu se ne trebate opravdavati!). Imate li potrebu za trajnim odmorom upravo sada dok ne odlučite što dalje s financijama i putom do mirovine? Mnogi poslovi prodaje ili čuvanje kućnih ljubimaca plaćeni su bolje od učiteljskoga posla, a pritom (udahnite!) posao ostavljate na poslu. Ako želite ostati u obrazovanju, ali želite izići iz učionice, ovdje možete pronaći mogućnosti za takav izbor. [Članak je na engleskom jeziku, napisan za uvjete u SAD-u – nap.]

Znajte da u svemu ovome niste sami.

Možda osjećate da ste jedina osoba na svijetu koja se u ovome trenutku tako osjeća, ali to je daleko od istine. Mnogim učiteljima ugovori o radu brane otvoren razgovor o onome što osjećaju vezano uz svoj posao. Bez obzira na to je li vam ovo prva godina u učiteljskome poslu pa žalujete nad onim što ste očekivali kada ste nedavno prvi put ulazili u učionicu ili vam je ovo 38. godina prisutnosti među učenicima te oplakujete posao koji ste poznavali i voljeli tijekom dugih godina rada u nastavi, znajte da težinu tih osjećaja ne nosite samo vi.

Američka pjesnikinja Naomi Shibab Ny tugu opisuje kao pust krajolik „između područja dobrote“.

Nadam se u ime dobrobiti svih učitelja i učenika, da smo na putu izlaska odavde.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice uređen i prilagođen, a izvornik možete pronaći na poveznici na kraju ove napomene ■ Kelly Treleaven (Love Teach) – profesorica engleskoga jezika, s dugogodišnjim neposrednim radom u predmetnoj nastavi, autorica knjige Love, Teach: Real Stories and Honest Advice to Keep Teachers from Crying Under Their Desks (Voli, poučavaj: Stvarne priče i iskreni savjeti koji će sačuvati učitelje od plakanja ispod katedre) ■ SAD: WeAreTeachers – portal koji se bavi temama iz školstva i obrazovanja ■ izvornik: WeAreTeachers ■