„Roditelji žele da budete savršenim za njihovo dijete. Ravnatelji žele da budete savršenim za njihove škole. Upravni odbori žele da budete savršenim za njihove obrazovne oblasti i županije. Ministarstvo i vlada žele da budete savršenim za državu. No takav je zahtjev nedostižan.“

Tako piše učitelj i autor Trevor Muir. Zašto savršenstvo uopće nije potrebno?

Više možete pročitati u nastavku.

Članak Teachers Aren’t Superheros (And That’s a Good Thing) objavljen je na mrežnim stranicama Trevor Muir.

Bacite pogled na internetsku tražilicu dok upisujete pojam „učitelji superjunaci“ i pronaći ćete stotine fotografija i crteža učiteljica koje nose leteće plašteve, pred vama će se izredati mrežne stranice i utjecajničke wannabe objave koje su se raspisale o superjunačkim potrebama i podvizima kao i nebrojeni članci na temu kako biti učiteljicom ili učiteljem koji će spasiti sve svoje učenike.

Koliko ste na različitim seminarima i u knjigama na temu obrazovanja čuli ključnih naglasaka o tome kako je primarna zadaća učiteljskoga posla potpuno se založiti za svoje učenike?

„Moramo spasiti svoje učenike od njihovih vlastitih života, biti im izvor ljubavi i skrbi jer mnogi od njih neće dobiti potrebnu pažnju igdje drugdje. Vi niste profesorice materinskoga jezika ili matematike, odgojitelji u vrtiću ili  nastavnici tjelesne kulture; vi ste junaci i junakinje, i to je ono što vaši učenice i učenici od vas jedino i trebaju.“

Zvuči li vam poznato?

Pa eto, imam problem s takvim premisama.

Zapravo, imam četiri problema.

I stoga pred vas iznosim četiri razloga zašto učiteljce i učitelji ne bi trebali biti superjunacima i zašto učenici od svojih učiteljica i učitelja ne traže da ih spase.

Takav pristup vodi u sagorijevanje

Prve godine poučavanja činio sam sve što sam znao i umio kako bih uspio doprijeti do svakoga svojega učenika.

Pratio sam ih u svim njihovim nastojanjima, ostajao dugo nakon nastave kako bih pomogao svakom od onih koji su me trebali, nastojao svoju nastavu učiniti nezaboravnim, veličanstvenim iskustvom učenja, dobrovoljno sudjelovao u svakom pothvatu i svako zrnce svojega života i energije posvećivao svojemu poslu. I ne želim lagati, takvo zalaganje učinilo me vrlo poželjnim ravnateljstvu i upravi škole u kojoj sam radio. Također, učenici su većinu vremena uživali na mojoj nastavi jer je i svaki trenutak proveden s njima bio predan ljubavi i zalaganju za njihovu dobrobit.

Međutim, sve me je to dovodilo do potpune iscrpljenosti. Nakon svega nekoliko godina takva pristupa poslu i poučavanju, osjetio sam da sam potpuno potrošen i skršen s obzirom na posao koji radim.

Problem je ovaj: Ako vaša čaša nije puna, nemate što podijeliti sa svojim učenicima. Poučavanje (kao i život) zahtijeva ravnovjesje. Nastojanje da budemo sve svima nije održivo. Umjesto toga, učiteljice i učitelji moraju uspostaviti svoje načine i granice u korist sebe i svojih učenika.

Nakon što sam otkrio da je uloga superheroja neodrživa, naučio sam kako izustiti rečenice poput ovih:

„Žao mi je, ne mogu danas ostati dulje kako bismo dodatno radili na tim zadatcima. Ali ti ih napravi najbolje što možeš kod kuće i dođi sutra malo ranije pa ćemo vidjeti koliko napreduješ.“

„Ne, nemam u planu nikakav projekt kao ni simulaciju stvarnoga života; vježbamo temeljna  gramatička i pravopisna pravila.“

„Ne, ne mogu nadgledati rad nogometne ekipe.“

„Ne, ne mogu voditi plesnu radionicu.“                                           

„Ne, ne mogu sudjelovati u radu novoga povjerenstva.“

Naučio sam reći ne, što većina superjunakinja i superjunaka ne uspijeva, i to je učinilo čuda za moje emocionalno i fizičko zdravlje.

Biti „spasiteljem“ neodrživ je standard

Bolna istina je sljedeća: Bez obzira na to koliko naporno radite i koliko ste predani svojim zadaćama – nikad nećete postići savršenstvo. Istina je bolna iz razloga što se doima da iznimno mnogo ljudi u našem društvu od vas očekuju savšenstvo. Roditelji žele da budete savršenim za njihovo dijete. Ravnatelji žele da budete savršenim za njihove škole. Upravni odbori žele da budete savršenim za njihove obrazovne oblasti i županije. Ministarstvo i vlada žele da budete savršenim za državu.

No – takav je zahtjev nedostižan.

Jednom sam imao učenika koji je u moju učionicu ušao u trenutku kada je bio na rubu napuštanja srednje škole; i duboko sam zaronio u njegovo stanje nastojeći mu pomoći da se to ne dogodi.

Pronašao sam u sebi neizmjerno mnogo dobrohotnosti, ostajao nakon nastave kada god mu je to bilo potrebno, provjeravao kako je iz dana u dan te ga nosio sa sobom u mislima dugo nakon što bih napustio školsku zgradu.

„Trevore, nije tvoj zadatak spasiti svakog svog učenika i učenicu. Tvoj je posao voljeti svakoga od njih i otvarati im prostor u kojem mogu uspjeti.“

I nakon iznimnoga, neumornoga ulaganja i predanosti, pomislio sam da je napokon uspio, da se odmaknuo od mučnoga ruba na kojem sam ga zatekao.

Roditelji žele da budete savršenim za njihovo dijete. Ravnatelji žele da budete savršenim za njihove škole. Upravni odbori žele da budete savršenim za njihove obrazovne oblasti i županije. Ministarstvo i vlada žele da budete savršenim za državu. No, takav je zahtjev nedostižan.

Nikad neću zaboraviti dan kada sam saznao da se ispisao iz škole. Nekoliko mjeseci kasnije, kada sam ga ugledao kako se klati na uglu ulice u vrijeme održavanja nastave, moje se srce još jednom slomilo.

Osjećao sam se neuspješnim, gubitnikom. Gubitnikom s obzirom na svoj posao i gubitnikom s obzirom na svoje učenike.  

Sjećam se da sam te svoje osjećaje podijelio s jednom iskusnijom kolegicom i ona mi je rekla:

„Trevore, nije tvoj zadatak spasiti svakog svog učenika i učenicu. Tvoj je posao voljeti svakoga od njih i otvarati im prostor u kojem mogu uspjeti.“

Učenicima nije potrebno da ih itko spašava

Kada izgovaramo rečenice poput: „Moj je posao promijeniti učenikov život“; ili – „Radim sa zanemarenom djecom“; ili – „Ako to ne učinim ja, tko im drugi može pomoći?“, neizostavno svoje učenice i učenike stavljamo u kutije kojima na pripadaju. Bez obzira na to dolazi li učenik iz bogatoga ili siromašnoga okružja, ima li roditelje ili ne, živi li u gradskoj četvrti s visokim razinama delinkevncije ili u ugodnoj tihoj sredini, naši su učenici  više od toga.

Svaki pojedini učenik složeno je biće s toliko toga što nadmašuje ono što zapažamo okom.

Kada ih promatramo kao bića kojima je potrebno naše spašavanje, mi obezvrjeđujemo njihovu unutarnju vrijednost i doprinos vlastitu životu. Propuštamo snagu koju donose u učionicu bez obzira na to imaju li poteškoće s ponašanjem ili učenjem. Reduciramo razvedenost njihova života na kategorije koje su više nego preuske.

Prije negoli se upustimo u bilo kakvo spašavanje, smatram da bismo im trebali pružiti bezuvjetnu ljubav te, istodobno s njom, mogućnosti. Mogućnosti povezivanja. Mogućnosti doživljavanja izazova i rasta. Prigode učenja i postizanja uspjeha u sigurnome okružju.

Usvajajući takav mentalni sklop, ne samo da su učiteljice i učitelji oslobođeni nemoguće misije spašavanja svojih učenika, nego i učenici nisu ubačeni u nezahvalne kutije zajedno s drugim učenicima za koje je također procijenjeno da trebaju biti spašeni.

Postoji razlika između superjunaka i junaka

Samo zato što učiteljice i učitelji ne bi trebali nastojati biti superjunacima, ne znači da nisu junakinje i junaci. Očekivanja i pritisci da budu spasiteljima svim svojim učenicima kao i  zahtjevi da ulože sve svoje vrijeme i energiju u svoj posao – nisu realni i nisu od pomoći.

Međutim, kada učitelji pronađu ravnotežu između posla i privatnoga života te na tome temelju imaju snage dobro i uspješno poučavati svoje učenike, junački se ishodi događaju. Odrasli ljudi, i dvadeset godina nakon što su zauvijek ostavili đačke klupe, sjećaju se tê jedne učiteljice ili toga jednoga učitelja. Djeca uče čitati. Prvi naraštaji učenika odlaze na fakultete. Učenici postaju dobrim ljudima. Katkad onaj tko je bio na rubu napuštanja obrazovanja, dođe do mature ili i diplome. Učiteljice i učitelji koji su odani svojem poslu, znanju i umijeću, koji se iz dana u dan pojavljuju pred svojim učenicima s ljubavlju i dobronamjernošću, koji poučavaju svoje učenike bez odstupanja – takve učiteljice i učitelji imaju utjecaja.

Zajamčeno.

Međutim, na kraju dana smiju napustiti svoj posao i otići svojim domovima bez razmišljanja o onome što se događa u učionici.

Nitko ne tvrdi da učitelji ne smiju biti veličanstvenima, da ne smiju voditi plesne radionice i stvarati nezaboravne prezentacije i projekte za svoje učenike. Umjesto toga valja nam ustvrditi da ne trebaju sve to neprestano raditi kako bi bili učiteljicama i učiteljima kakve njihovi učenici trebaju.

Stoga, umjesto nošenja majica na kojima piše: Ja sam učiteljica. A koja je tvoja supersnaga?, jednostavno odjenite najobičniju crnu majicu po kojoj se nećete bojati proliti kavu.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice uređen i prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene■ Trevor Muir, učitelj i autor knjiga iz područja obrazovanja među kojima su The Collaborative Classroom i The Epic Classroom ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice autora i učitelja Trevora Muira ■ izvornik: trevormuir.com  ■