U posljednjih mjesec dana moje predavanje odslušalo je oko 300 prosvjetnih djelatnika. Dio njih čuo je za sve ono što je Udruga hrvatskih učitelja Zvono dosad radila, dio je bio upoznat s oblakom materijala koji se zove Zbirka nastavnih materijala, a jedan manji dio poznavao me otprije (kolumne, osobni blog, radovi mojih učenika, edukacije).

Na početku skoro svih predavanja odmah sam osjetila negativno raspoloženje publike. Od trenutka kad bih ustala i predstavila se do onoga u kojem su me počeli pozorno pratiti bilo je potrebno 5 do 20 minuta. Na dvama predavanjima glasno su negodovali pitajući: „Zašto to moramo? Je li nam Ministarstvo platilo pametne telefone? Ne želimo raditi jer nemamo besplatnu internetsku vezu.“

Tek nakon desetak  minuta shvatili bi da i ja dolazim iz „njihovih redova“, odnosno da sam učiteljica i da im govorim o onome što mogu napraviti u razredu. Na kraju su mi postavili pitanje: „Tko je Vas naučio svemu tome? Zašto nas Vi ne učite svemu tome korak po korak?“

(Sad ide onaj dio s kojim se mnogi neće složiti.)

Mislim da su edukacije, kao što je trenutačna edukacija na platformi Loomen, potrebne i da moraju biti obvezatne. Nažalost, od 11 000 učitelja samo nas 200 od 2013. aktivno sudjeluje u e-učenju.

Jedna me kolegica pitala:

„Zašto ja nikada nisam čula za Vas, zašto nisam išla na Vaše tečajeve?“

Od 2013. do 2016. Udruga Zvono omogućila je na Loomenu 8 online tečajeva. Poslije su se edukacije preselile u virtualnu sobu Adobe Connecta koju smo dobili od CARNET-a te je tamo nastavljena edukacija na webinarima. Pokušali smo (i bili smo među prvima) imati edukacije i na eTwinning Liveu, ali smo, zbog sporosti veze, nakon nekoliko mjeseci odustali.

Na svim našim usavršavanjima „vrtjelo“ se istih 200 imena, a nikako nismo mogli doprijeti do drugih učitelja. Naime, mišljenje mnogih voditelja/savjetnika bilo je da nisu dovoljno upoznati sa sadržajima edukacija koje nudimo. Bilo je dovoljno uključiti se u neku od njih da bi se saznalo više – sve edukacije rađene su profesionalno, uz stalnu potporu i odgovore mentora, utemeljene su na najnovijim metodičkim saznanjima. Međutim, očito  nismo bili podobni.

Danas, 10 godina nakon našeg početka na Forumu razredne nastave gdje smo učili ljude komunicirati, gdje smo dijelili mnoštvo materijala i odmah odgovarali na pitanja, danas svi moraju učiti kako se mišem stisne replay (odgovor) da bi se odgovorilo na forumsko pitanje.

Dok nije postalo nametnuto, samo su entuzijasti učili i bili na meti kritika. Iako je bilo ružnih epizoda, i dalje smo svima bili dostupni i dijelili smo svoje materijale.

Drugo pitanje koje mi postavljaju na mojim predavanjima je: „Kako da mi imamo Vaše znanje?“ Odgovaram da je to teško jer je nemoguće tijekom 2 sata predavanja usvojiti ono na čemu već godinama radim.

Kad me napokon prihvate i kad vidim njihove znatiželjne pogleda i osmijehe, tada ih ohrabrim i kažem da će za njih već velik korak biti ako otvore barem jedan qr code kad dođu kući i pogledaju što sam im pripremila.

Na kraju mi svatko od njih ima potrebu stisnuti ruku i reći: „Hvala!“

(Moram napomenuti da za Zagreb i dalje nisam stručnjak za web alate, pa me ne zovu na svoja županijska vijeća, ali sam ovih dana saznala da sam citirana u stranim znanstvenim radovima o web alatima.)

…………………….

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/prvibsvetanedelja/  | UHURN Zvono

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.