Redovito rješavam zadatke na Loomenu i ne žalim se. Za mene je to stručno usavršavanje. Neke su teme lakše, a s nekima se mučim.

Ne mučim se zato što mi je tematika teška (držim da sam dobro educirana). Mučim se jer u pojedinim temama ni „pisac ne zna što je želio reći“.

Još jednom naglašavam da se ne žalim.

Promatrajući teme na Loomenu, sve više uviđam da moje generacije učenika mogu reći da sam uvijek radila tako kako nas sada uče na Loomenu ꟷ oduvijek sam učenike na taj način vrednovala, pratila, davala im povratnu informaciju, smišljala za njih projekte i svakom učeniku pristupala kao pojedincu.

Možda nisam znala engleske nazive vrednovanja (pouzdanost, točnost, jasnoća itd.), ali sam vrednovanju oduvijek pristupala jako ozbiljno. Nikad nisam dijete/učenika uspoređivala s drugima tijekom ocjenjivanja/vrednovanja, a posebno sam upozoravala roditelje da to ne čine u svojim domovima.

Vrlo često sam na kraju 4. razreda roditeljima rekla koje su dobre osobine njihova djeteta, a na kojima treba raditi. Katkad mi se činilo kao da vidim djetetovu budućnost, čime će se baviti, odnosno koje je zanimanje baš za njega.

Za svakog sam učenika vjerovala da će biti odgovoran i koristan član zajednice. Na jednom državnom skupu bila sam okružena kolegicama iz jedne srednje škole. Razgovarajući s njima, shvatila sam da rade s mojim bivšim učenikom.

Kad sam im to rekla, prvo su me pogledale u čudu, a onda ih je zanimalo čuti više.

Kad koji od mojih bivših učenika postigne uspjeh koji želi podijeliti sa mnom, to mi je znak da sam dobro odradila svoj posao.

Mnogi roditelji tek puno godina nakon što njihovo dijete ode iz škole shvate da nikada nisam upotrijebila ružnu riječ za učenika, ali da sam bila u pravu kad sam pojedinima govorila da će još dugo morati biti oslonac svojemu djetetu dok ne pronađe svoj put.

Vratimo se Loomenu. Ono što se ističe u svim temama jest to da trebamo upotrebljavati digitalnu tehnologiju. Budući da učitelje educiram o digitalnim vještinama, rekla bih da baš i nije tako.

Skoro uvijek sam imala velike razrede (trenutačno imam 22 učenika), ali to nije značilo da oni ne sudjeluju u vrednovanju, da ne iskazuju svoje mišljenje ili da nisam imala vremena s pojedinim učenikom razgovarati o nekom sadržaju.

Mislim da nikakva tehnologija ne može zamijeniti živu riječ učitelja.

Evo jednoga primjera s Loomena: nakon sata Likovne kulture i rada s glinom učenici će putem određenoga digitalnog alata vrednovati uratke.

Pitam se zašto. Zar muzeji ne služe tome da hodamo, gledamo i komentiramo djela? Zar ljepota nije u očima promatrača? Zašto odabrati jedan od triju ponuđenih odgovora kad bismo o nekim temama mogli raspravljati, pisati kritički osvrt i vježbati komunikacijske vještine? Komunikacijske vještine su vještine budućnosti i puno su važnije od digitalnih vještina.

Digitalne vještine možemo naučiti u bilo kojoj životnoj dobi (primjer su sve kolegice u „Webučionici“), a vještine razgovora, postavljanja pitanja, raspravljanja, kritičkoga mišljenja i pripovijedanja teško.

Tko bi trebao procjenjivati moj rad i na temelju čega? Na temelju prepisanih rečenica iz engleskih i tuđih kurikula ili na temelju rada u učionici, pitanja, gledanja u oči i učenja u praksi.

Piše: Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja, Sveta Nedelja

■ Moj web ■  Razredna stranica 3. B  ■  Webučionica web alati za rad u nastavi ■ Fotografije: Photo by Raul Varzar on Unsplash | Photo by Júnior Ferreira on Unsplash | Photo by Diego PH on Unsplash