Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA ■ 61. ■
Krasopis ili samo čitki rukopis
objavljeno: 2. lipnja 2022.

Sada smo u trećem razredu. Nisam zadovoljna rukopisom svojih učenika. Većini su slova kao krumpiri. Ima i onih čiji je rukopis veoma lijep, uredan i čitljiv. Ali što ću s onima koji pišu tako da ni ja ne znam pročitati što su napisali nego pokušavam odgonetnuti svaku riječ?

U prvom smo razredu naučili tiskana slova.

U drugom smo razredu naučili pisana slova.

Takvo planiranje obrade učenja slova donio nam je novi kurikulum. Neki su učitelji time zadovoljni, a neki ne. Poštujem da smo različiti i da neki od nas vide prednosti u takvom načinu rada, a neki smatraju da je ono prije bilo bolje.

Neću ovom prilikom raspravljati o tome što je bolje. Muče me rukopisi onih učenika koji pišu, u najmanju ruku, problematično.

Iz generacije u generaciju, u razredima je sve veći broj učenika koji imaju problem s grafomotorikom.

Učenici nam dolaze iz vrtića s velikim predznanjem čitanja i pisanja tiskanih slova, ali ne znaju pravilno držati olovku, ne znaju isprati kist kada slikamo vodenim bojama, ne znaju izrezati sitni predmet…

Pitam se gdje smo pogriješili?

Obradili smo sva slova u drugom razredu, svi su naučili lijepo pisati pisana slova.

No rukopisi su raznoliki.

Neki su rukopisi pravilni, slova sitna, ali čitljiva.

Neki pišu krupna slova.

Svaki učenik ima svoj stil, svoj rukopis i to podržavam.

Važno je da su slova pravilna, da je napisano pravopisno i gramatički točno.

Nije važno jesu li slova sitna ili krupna.

No problem nastaje kada ne znam pročitati učenikov rukopis. Nažalost, prije sam u generaciji imala po jednog učenika s problemom rukopisa, a sada ih ima sve više.

KAKO SAM RJEŠAVALA TAJ PROBLEM?

Na dopunskoj smo nastavi radili ponovno slovo po slovo, trudeći se da ih pravilno pišemo u crtovlju. Pisali smo slova po pijesku, po zraku, po papiru A4, mijesili plastelin i igrali igrice tako da pincetom prebacujemo sitne predmete iz kutijice u kutijicu.

Trenutačno je u mojem razredu nekoliko učenika koji pišu loše, da ne kažem katastrofalno. Ništa od gore navedenog nije pomoglo ni popravilo pisanje.

Hrvatski školski muzej održavao je izvrsne radionice Krasopisa. Željela sam organizirati posjet muzeju s radionicom. Nažalost, muzej ne radi jer je stradao u potresu i još nije obnovljen. Međutim, radionice se mogu organizirati u zainteresiranoj školi.

Predobro!

Organizirali smo radionicu. Došli su nam gosti iz Hrvatskog školskog muzeja. Pisali smo krasopisom.

Učenici su se trudili pisati lijepo. Pisali su tintom. Bilo je izazovno.

Pazili su da se tinta ne prolije.

Slova su pisana od crte do crte.

Pojedini su učenici zaista uživali. Nekima je to bila tlaka.

Zanima me, hoće li radionica biti vjetar u leđa da svi zajedno pišemo ljepše? Urednije? Čitljivije?

Vrijeme će pokazati.

Sada samo treba organizirati roditeljski sastanak i zamoliti roditelje da nabave nalivpera i da njihova djeca vježbaju pisati.

Nadam se da će se roditelji složiti s kupnjom nalivpera. Voljela bih da u četvrtom razredu učenici barem domaće zadaće pišu na taj način. Školski rad neka ostane kao do sada.

Rukopis mora biti uredan i moramo ga moći pročitati.

■  Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■