Oduvijek pišem, a 2002. godine bila sam i na famoznoj listi autora cool blogova na blog.hr, pa kad netko kaže da je najnoviji web 2.0 alat blog, ja puknem od smijeha [kasni samo 13 godina].

Ali ta potreba za pisanjem crtica iz života nikad me nije napustila.

Posljednjih pet godina aktivno se bavim temama iz prosvjete, i to ne kao političarka, navijajući za pojedine opcije, nego kao učiteljica, učiteljica praktičarka, učiteljica koja je srcem i dušom u svojem poslu.

Svoj posao shvaćam ozbiljno.

Nije to samo poziv, to je nešto čemu sam posvećena znatno dulje od osam sati na dan, to su priče koje dugo nosim u sebi, susreti s bivšim učenicima koji mi i nakon 15 godina trče u zagrljaj jer smo neraskidivo povezani nevidljivim nitima.

Za Školski sam portal napisala 24 kolumne, ova je dvadeset peta, a za portal Klokanica.hr desetak. To je ukupno 35 objavljenih članaka, a od toliko se tjedana sastoji školska godina.

Najčitanija su bila tri članka koja su izazvala najviše komentara:

• Nesamostalnost učenika,
• Nije isto brinuti se o jednom ili dvadeset troje i
• Naša pisana slova.

Većina komentara bila je pozitivna. Naravno, bilo je i negativnih.

Žao mi je što se nisu više čitali napisi o pozitivnim događajima u razredu.

Neki su mi od tih tekstova među najdražima [Likovna skupina].

S druge strane, prosljeđivale su se najviše one kolumne u kojima sam razbijala kakvu predrasudu ili javno izrekla ono što svi misle, a nitko ne želi napisati.

Uvijek bih prije pisanja o određenoj temi odvagnula što želim napisati i na koji način, jesam li temu predočila roditeljima i neće li moje pisanje nekoga povrijediti.

Komentari poput ovakvog: „… napokon netko piše ono što se događa u mom razredu …” nisu bili ono što sam priželjkivala jer sam vrlo jednostavno pisala o svojem prvom razredu, o 23 glavice i četrdesetak roditelja.

Pritom nikoga nisam željela etiketirati ili narušavati odnos koji smo izgradili.

Od prvog dana nastave svoj sam razred zvala „razredom bez zidova”, pa je i pisanje kolumni bilo pisanje razrednih priča, prikaz situacija koje možda imaju dodirnih točaka s nekim drugim razredom, ali su ponajprije slike i prikaz mojeg razreda.

Mnogi su roditelji bili upoznati s temama o kojima sam pisala, pa su tiho, u hodu, ispravljali propuste na koje bih upozoravala u svojim kolumnama (npr. neredovito donošenje pribora).

Pazila sam [i uvijek pazim] da koga ne povrijedim, pa sam rijetko imenovala učenike ili pobliže objašnjavala nečiju osobnu priču.

Sebe sam potpisala ispod svakog članka, spremna podnijeti i kritiku.

Iznenadili su me roditelji mojih bivših učenika, sad već odraslih ljudi. Ako bi tko na društvenim mrežama napisao da nisam dobra učiteljica, oni bi odmah stali u moju obranu.

Sve dosad nisam bila ni svjesna toga koliko su me pozitivno doživljavali roditelji mojih učenika.

Negativni su komentari također bili u redu. Jer, mi smo profesionalci, moramo znati kritički promisliti, osvrnuti se i saslušati i drugu stranu.

Katkad su roditelji djece iz nekih drugih razreda reagirali grubo. Ali treba ih razumjeti. Ako nisu mogli komunicirati s učiteljem svojeg djeteta, negdje su morali izreći svoju frustraciju, pa su društvene mreže bile za njih dobar ispušni ventil.

Nisam to uzimala k srcu niti o tome razmišljala negativno. Dio kolega nije se slagao s mojim mišljenjem (napisanom riječju), ali i to smatram pozitivnim, barem su pročitali moj tekst.

Najmanju sam podršku dobila u vlastitoj sredini.

Najčešće su to bile poruke u stilu„što ti to treba”, „daj ti to obriši”, „nemam vremena čitati to”, „ako imaš toliko vremena, bavi se nečim važnijim” itd.

I to je u redu jer svatko želi svoj posao obavljati kako najbolje zna i umije.

Držim da je bolje da roditelji i svi drugi koje to zanima pročitaju i uvjere se što sve radimo na nastavi i koliko nego da nas ogovaraju uz kavu. U mojim tekstovima mogu pročitati što je dopunska, dodatna ili izvannastavna aktivnost te doznati da se učitelj treba i te kako dobro pripremiti za uspješan nastavni sat.

Najveću sam pohvalu dobila iz jedne škole u zapadnom dijelu naše zemlje.

Napisali su mi da su isprintali moje članke i uvrstili ih u svoju mapu individualnog stručnog usavršavanja te da je njihov pedagoško-stručni tim prihvatio moje članke kao važnu literaturu za usavršavanje.

Na kraju ostaje pitanje – brisati ili pisati?

Nastavit ću pisati, za sebe ili za sve one koji su čitali moje kolumne, ne znam, ovisi o uredništvu, ali pisanja se neću odreći.

….

Sandra VUK

OŠ Augusta Šenoe, Zagreb

UHURN Zvono

P. S.

Prsti me svrbe pa ću, vjerujem, napisati još nekoliko riječi prije ljetnih praznika.

Ipak smo mi mali školski mravi koji ljeto provode u školskoj zgradi.