Od početka ove školske godine, moj 2.a bio je četiri puta u samoizolaciji. Na žalost, to je nešto što ne mogu promijeniti. Prošla školska godina bila mi je najteža školska godina u mojih trideset godina rada. Ove školske godine nekako mi je online nastava lakša. Možda zato što sam znala da ću s mojim razredom za tjedan dana biti uživo i da ću moći pokrpati rupe. Prošle godine nije se znao datum povratka na nastavu, pa mi je sve bilo puno teže. I meni, i mojim učenicima, i roditeljima.

Već imamo uhodan rad za vrijeme online nastave. Navečer pošaljem e-mail roditeljima s informacijama što radimo sljedeći dan. Nakon toga učenici dobiju upute, prvo pogledaju HRT3, učiteljicu Sanju ili učitelja Stjepana, a nakon Škole na trećem, javljaju se na naš zoom sastanak.

Sve dodatne sadržaje, objašnjenja, igre, kvizove postavljamo na razrednu stranicu. Moj razred je s 2.b razredom u produženom boravku pa tako učiteljica Kristina, učiteljica Marija iz produženog boravka i ja radimo na zajedničkoj razrednoj stranici.

Tijekom posljednje samoizolacije primijetila sam kako su moji učenici snalažljivi.

Svi znaju uključiti i isključiti mikrofon, a i kameru.

I koriste se tim znanjem.

Primjerice, radimo dijeljenje s brojem 6. Naravno, prvo moram ponoviti množenje ali kada počnem propitkivati tablicu množenja, moja dva učenika istoga trena isključe kameru. Snalažljivi klinci, nema se što dodati.

Sljedeći dan obrađujemo pjesmu o povrću. U pjesmi je bilo puno povrća, a njihov je zadatak da u bilježnicu ispišu sve povrće koje se spominje u pjesmi. Pitam ih tko želi pročitati što je zapisao u bilježnicu, dvije se kamere isključe, jedan se učenik vrti na uredskoj stolici, jedan se igra sa zelenom lopticom, a jedan puše balone od sapunice. Kažem im: „Uzmite bilježnicu“, a oni komentiraju: „Ne znam gdje je moja bilježnica“, „Ja sam pisao na papir, a sad ne znam gdje je taj papir“, „Ja sam samo podcrtala povrće u pjesmi“…

„Ekipo, jako ste me razočarali. Ovo je nastava. Neću sada preko laptopa trenirati strogoću, ali znajte da ću sve detaljno pregledati kada se u ponedjeljak vratimo na nastavu.“

Vjerujem da je i učenicima dosta ekrana, križaljki, prezentacija, raznih igara na laptopima, tabletima ili na mobitelu.

Znam da im svima nedostaje grupni rad, rad u paru.

Nedostaje im druženje, odlazak u muzej, kino, kazalište.

Pravi sastanak, a ne virtualni.

Nastava na daljinu je nužno zlo, ali u ovim trenutcima je naša stvarnost, moramo je održavati nema nam druge. Izgleda da je i učenicima dojadila online nastava pa pitaju desetak minuta prije kraja:

„Učiteljice koliko smo još dugo na laptopu? Vidimo li se u ponedjeljak? Samoizolacija nam ističe u subotu u ponoć!“

Moram se osvrnuti na aferu „ručnici“. Ne podržavam čin profesorice, ali je razumijem. Moji su učenici u dobi od 8 do 9 godina i znaju sve trikove na računalu.

Ako naši mali učenici imaju ideje kako se snaći, sigurno stariji učenici imaju razrađenije ideje prepisivanja i snalaženja na online nastavi.

Nije ih lako motivirati, natjerati da uče, da rade, jer i ovi mali „love krivine“.

Kad smo se vratili u školske klupe nadoknađivali smo sve sitnice koje su promakle za vrijeme nastave na daljinu.

Moji učenici pak jako vole ručnike na nastavi Tjelesne i zdravstvene kulture. Kada treba donijeti ručnik, to ne zaborave.

Jedan ručnik, dva učenika i dodavanje lopte.

Uživancija. Smijeh.

Izvode prirodne načine gibanja i mijenjaju položaj tijela u prostoru.

Ovakvu vježbu ne rade kod kuće, iako su preskakivali preko ručnika naprijed, nazad, lijevo desno kako su ih vodili putem HRT3.

Ipak smo svi sretniji i zadovoljniji kada smo u školi, u dvorani i što je najvažnije svi zajedno.

■   Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■   OŠ Trnjanska, Zagreb ■