„Ako roditeljstvo definiramo kao čin skrbi za dijete, najbolji roditelj nije onaj koji skrbi najviše, a svakako ni onaj koji skrbi najmanje, već onaj roditelj koji skrbi upravo toliko koliko je potrebno“, piše Peter Gray u članku o dovoljno dobrim roditeljima kao najboljim roditeljima.

Članak The Good Enough Parent Is The Best Parent objavljen je na portalu Psychology Today.

PRVI DIO ČLANKA Dovoljno dobar roditelj najbolji je roditelj

MOŽETE PRONAĆI OVDJE.

Dovoljno dobrim roditeljima više je stalo do djetetova iskustva djetinjstva negoli do djetetove budućnosti jednom kada postane odraslom osobom.

Prirodno je obilježje svih roditelja da do neke mjere osjećaju zabrinutost za budućnost svoje djece. Svi želimo da naša djeca odrastu u pristojne, moralne, sretne i zdrave odrasle osobe koje znaju priskrbiti ono što im je potrebno i skrbiti kako za sebe, tako i za druge. No dovoljno dobrim roditeljima potpuno je jasno da je djetetova budućnost djetetova odgovornost, ne roditeljeva. Na djetetu je, ne na roditelju, određivanje vlastitih ciljeva i putovanje prema njihovu ostvarivanju. Roditeljeva je obveza osigurati djetetu sretno i zadovoljno djetinjstvo.

Dovoljno dobri roditelji shvaćaju da ono najbolje što mogu napraviti za svoje dijete kako bi imalo sretnu budućnost jest omogućiti mu uvjete potrebne za zadovoljavajuće djetinjstvo. Djeca koja u svojim odnosima s roditeljima osjećaju sigurnost, koja doživljavaju potporu više negoli nadzor, koja doživljavaju da im se vjeruje i stoga stječu osjećaj da su osobe vrijedne povjerenja te koja imaju dovoljno dobro okružje u kojem se mogu igrati, istraživati i učiti (uključujući i mnoštvo mogućnosti stvaranja prijateljstava i druženja s drugima koji ne pripadaju obiteljskomu krugu), bit će na najboljem putu ostvarivanja zadovoljavajuće budućnosti. [To što upravo pišem, to sam ja, ne Bettelheim.] Dovoljno dobri roditelji to razumiju i stoga žive u sadašnjosti, ne u budućnosti.

Sretno djetinjstvo vodi, u pravilu, u sretnu odraslu dob; a nesretno djetinjstvo, vrlo učestalo, vodi u nesretnu odraslu dob.

Dovoljno dobri roditelji pružaju pomoć koju njihovo dijete treba i želi, ali ne više od onoga koliko je djetetu potrebno.

[Slijedi razmatranje koje dolazi s moje strane iako osjećam da bi se i Bettelheim suglasio.] Djeca na ovaj svijet dolaze stvorena na način da žele učiniti za sebe onoliko mnogo koliko je to moguće. Na taj se način kreću prema odrasloj dobi. Dovoljno dobri roditelji intuitivno razumiju tu potrebu te stoga djetetu daju slobodu ulaženja u rizik te činjenja za sebe svega onoga što je moguće.

Dovoljno dobri roditelji svojoj djeci dopuštaju pogriješiti i ne uspjeti jer znaju da su pogreške i neuspjesi neizostavan dio učenja.

Kada svojoj djeci pružaju pomoć, to čine osnažujući i podupirući djetetove napore da nešto napravi i u nečemu uspije, a nikako ne na način da zadatak ili obvezu preuzmu na sebe i sve sami obavljaju. Svrha je osposobiti dijete da što više radi i poduzima samo, potaknuti djetetovu težnju za neovisnošću, a ne upletati se u nju.

Primarna oruđa dovoljno dobrih roditelja su svjesna refleksija, zrelost i suosjećajnost.

Dovoljno dobri roditelji ne slijede slijepo savjete „stručnjaka“ ili najnovije pomodnosti u roditeljstvu te nisu osobito opterećeni time kako drugi procjenjuju njihovu roditeljsku ulogu. Skloniji su savjetima prijatelja i rođaka koji dobro poznaju njih i njihovu djecu negoli savjetima stručnjaka koji ih ne poznaju. Uloga im je pomoći djeci ostvariti ono što djeca žele i imaju potrebu ostvariti, a ne prikazivati se pred svijetom u svjetlu roditeljske savršenosti te se na taj način čuvati od mogućih kritika. Kako bi spoznali koji je najbolji način u davanju potpore djetetu, nastoje ga razumjeti, a najbolja pomagala da bi se to postiglo jesu svjesna refleksija, zrelost (koja uključuje strpljivost) te suosjećanost.

Kako je ranije spomenuto, odnos roditelj-dijete u nekim je aspektima ravnopravan, a u drugima nije. Roditelj ima više znanja, lakše se može prisjetiti rješenja, zreliji je od djeteta. Djeca, koja se već osjećaju nesigurnima, osjećat će se još mnogo nesigurnijima ako osjete da roditelj nije kompetentan nositi se sa životnim poteškoćama ništa više od njih samih. Zrelost je bitna. Dovoljno dobri roditelji znaju da njihova uloga nije samo preuzimanje polovice odgovornosti kako bi se postigao dobar odnos roditelj-dijete. Svi su roditelji jednom bili djeca pa – sjećajući se vlastita djetinjstva, mogu bolje razumjeti svoju djecu; no djeca nikad nisu bila roditelji.

Evo kako o tome progovara Bettelheim:

„Naša sjećanja na vlastito djetinjstvo učinit će nas strpljivima i ispuniti nas razumijevanjem; i dok uočavamo da usprkos djetetovoj upornosti i tvrdoglavosti, ono pati onako kako smo i mi patili, ljubav prema djetetu, u kojem prepoznajemo toliko toga što je pripadalo i nama u toj dobi, vratit će se sama po sebi… Dovoljno dobri roditelji nastoje procijeniti situaciju te reagirati na temelju dvaju uvida: vlastita uvida odrasle osobe te djetetova uvida koji se može znatno razlikovati; zatim svoje postupanje temelje objedinjujući dvije perspektive i prihvaćajući da dijete, zbog svoje nezrelosti, razumije situaciju na svoj način, kako jedino može… Stoga će se dovoljno dobar roditelj – u prilog tomu što shvaća da, što god njegovo dijete radilo, to radi iz uvjerenja da je tako dobro – zapitati: Što bi me moglo potaknuti da se i sam ponašam tako kako se sada ponaša moje dijete? Ako sam primoran tako se ponašati, što bi doprinijelo da se pritom bolje osjećam?“

Smatram da Bettelheim nije potpuno korektan kada tvrdi da dijete može razumjeti događaje i situacije samo sa svoje točke gledanja. Upoznao sam malenu djecu koja imaju duboke uvide u razumijevanju razmišljanja i stavova svojih roditelja. No svakako se slažem s njim da razumijevanje razmišljanja i stavova drugih mnogo više mora biti roditeljeva odgovornost negoli djetetova.

Suosjećajnost je ključ svakoga uspješnoga odnosa te dovoljno dobri roditelji znaju da moraju preuzeti vodeće mjesto u suosjećajnosti jer je njima lakše prodrijeti do djetetovih osjećaja i misli negoli je to djetetu moguće u smjeru roditeljevih misli i osjećaja. Još jednom, Bettelheimovim riječima: „Suosjećajnost, toliko bitna za odrasle dok nastoje razumjeti dijete, uključuje prihvaćanje druge osobe kao ravnopravne – ne u smislu znanja, inteligencije ili iskustva, te svakako ne u smislu zrelosti, nego u smislu osjećaja koji nas sve pokreću.“

Roditeljevo razumijevanje djetetovih osjećaja i poštivanje tih osjećaja prvi je korak ako želimo biti od pomoći.

Dovoljno dobri roditelji osjećaju samopouzdanje da je njihovo dovoljno dobro roditeljstvo – dovoljno dobro.

Roditelji koji osjećaju samopouzdanje glede svoje roditeljske uloge bit će smireniji i strpljiviji, manje anksiozni s obzirom na svoje roditeljstvo te će zbog svega toga svojoj djeci priskrbiti veće izvore sigurnosti od roditelja koji nemaju toliko samopouzdanja. Bettelheimovim riječima: „Djetetova krhka sigurnost ovisi, kao što ono to dobro zna, ne o vlastitim sposobnostima samozaštite, nego o dobroj volji drugih. To što mu je potrebno dolazi iz zaštitničkih snaga njegovih roditelja. […] Dakle, status dovoljno dobroga roditelja uključuje samopouzdanost da to doista jesmo.“

Pri samom koncu knjige, Bettelheim dodaje: „Pa ako i nismo savršeni, uistinu smo dovoljno dobri roditelji već kada većinu vremena volimo svoju djecu i činimo najbolje što znamo i možemo kako bismo im priskrbili dobrobit. Ta nas mudrost, ili istina, štiti od nepromišljena uvjerenja da sve što dijete čini ima veze s nama. Većina onoga što dijete čini odnosi se na njega samoga, a samo neizravno i periferno može biti povezano s nama i onim što mi činimo.“

Posljednji citat govori o vrijednosti poniznosti. Dovoljno dobri roditelji prepoznaju da se djetetov svemir ne vrti oko roditelja. Postupci naše djece nisu primarno potaknuti željom da nam udovolje ili da nas povrijede, već motivima koji su povezani s pokušajima pronalaska vlastita mjesta u svijetu.

Ako smo dovoljno dobri roditelji, ne težimo preuzeti zasluge niti osjećati krivnju ili postiđenost zbog djetetovih postupaka; jednostavno smo usredotočeni na razumijevanje te pružanje pomoći ondje gdje je pomoć potrebna.

BILJEŠKA O BETTELHEIMU

Jedan me komentar potaknuo da dodam bilješku o Bettelheimovu životopisu: Rođen je u Austriji 1903. godine i zbog toga što je bio Židov, nakon što je Njemačka zauzela Austriju 1938. godine odveden je u nacistički koncentracijski logor. Po oslobođenju imigrira u Sjedinjene Američke Države i postaje profesorom psihologije na Sveučilištu u Chicagu. Njegov ugled pogodile su najmanje dvije dvojbene situacije: Izjašnjavao se da je stekao doktorat na Sveučilištu u Beču i danas se to smatra prijevarom. Također, razvio je teoriju da je autizam posljedica hladnoga majčinstva za što je dokazano da je duboko pogrešno.

Kada kažem da mi se sviđaju ideje u Bettelheimovoj knjizi A Good Enough Parent, ne potvrđujem time da se slažem sa svim njegovim tekstovima ili da sam obožavatelj dijelova njegova karaktera.

Nije neuobičajeno da ljudi koji imaju neke dobre ideje ujedno imaju i neke loše.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Peter Gray, doktor znanosti i profesor na Boston Collegeu Sveučilišta u Massachusettsu, autor knjige Free to Learn i udžbenika iz psihologije (do sada objavljen u osam izdanja) ■ SAD: Psychology Today – portal koji objavljuje članke iz psihologije i srodnih područja ■ izvornik: www.psychologytoday.com  ■

USPJEŠNO RODITELJSTVO | Dovoljno dobar roditelj najbolji je roditelj (1)