Učitelji savjetuju svojim učenicima da udahnu, predahnu, uhvate zraka, no vrijeme je da i sami poslušaju vlastite savjete. „Koliko god učestalo i iskreno razmišljao o učiteljskome poslu kao o pozivu, usudu, misiji, ako tako želite, to je također – samo posao. Radno mjesto. I krajnja je istina da bismo morali raditi za život, a ne živjeti za rad. Morali bismo proširiti vidike za dobrobit najosobnijih dijelova svojih života koji nadilaze učionicu i zbornicu, a što činimo po tome pitanju?“

Tako piše engleski profesor David Murray.

Članak Moj savjet? Ignorirajte tlačenje i jednostavno živite učitelja i autora Davida Murraya upravo je objavljen na britanskome obrazovnom portalu TES.

Nekako je stigao i lipanj. Upravo smo za sobom ostavili najkišovitiji svibanj ikad zabilježen. A prije toga, doživjeli smo najsuši travanj. Pa ste možda i zaboravili da smo ove godine imali i najtopliji ožujak još od 1968. godine.

Bila je to prva topla proljetna večer u ovoj godini. Vani, nebo nježne modre boje koja lagano blijedi, obećavalo je odmor, s jedva jednim oblakom na vidiku koji spašava slikara koji mekim potezima zaustavlja cirus na kraju dana.

Odložio sam olovku i zastao s poslom, uputivši se u vrt sa šalicom čaja u ruci. Mliječnobijela kamelija bila je u punom cvatu. Sićušni kremasti zvončići s mojega šumskoga plamenoga grmlja vrste Pieris odašiljali su blag miris koji me preplavljao usmjerujući moj umoran pogled prema crvenim listićima koji su počeli probijati. Kos i drozd vodili su pjesmovit boj za dominaciju u uličnim vrtovima, a njihova posljednja pjesma toga dana odzvanjala je o zidove kuća, sve dok se nisu oglasili i crvendaći nadmašivši ih oboje. Promet na brežuljku počeo je zamirati i kroz otvoren prozor iz susjedne kuće do mene je dopirala igra susjedove djece, dječak iz te obitelji ispisivao je svoju vlastitu igru. Pristupila mi je znatiželjna pčela pozdravljajući me na trenutak i zaokupivši nakratko moju pozornost, a zatim odletjela dalje. Sve je oko mene usporavalo.

To su one večeri kada sam potpuno uvjeren da je svijet u kojem živim raskošno predivan.

Često sam savjetovao svojim učenicima da nastoje unaprijediti svoje vrijeme za odmor, da pronađu unutarnji mir, dopuste svojem mozgu da prodiše.

Napokon sam shvatio da je vrijeme da sam počnem slijediti te upute, da i sam primijenim lijek na koji sam upućivao druge.

Dobrobit učitelja: pronalaženje ravnovjesja između posla i privatnoga života

Liječnici liječe sami sebe. Učitelji uče svoje lekcije.

Još otkako je počelo vrijeme zaključavanja društva, osjetio sam odlučnost pronaći veći balans u vlastitu životu. Katkad jednostavno moram samo biti. Nekoliko sam puta tijekom karijere odstupio s vodećih pozicija kako bih ponovno doveo svoj život u ravnovjesje i nikad nisam zažalio ni nad jednim od tih poteza. Koliko god učestalo i iskreno razmišljao o učiteljskome poslu kao o pozivu, usudu, misiji, ako tako želite, to je također – samo posao. Radno mjesto. I krajnja je istina da bismo morali raditi za život, a ne živjeti za rad. Morali bismo proširiti vidike za najosobnije dijelove svojih života koji nadilaze učionicu i zbornicu, a što činimo po tome pitanju?

Kao posao, poučavanje nalikuje na plin: ono će ispuniti koliko god mu prostora dajete. I, kao i mnogi plinovi, ako njima ne postupate primjereno i pažljivo, moglo bi se dogoditi da vas počnu gušiti. Sumnjam da postoji učitelj na ovome svijetu koji nije zaglavio ispod nebrojenih vježbenica i radnih bilježnica ili potonuo u podatkovnim tablicama. To može biti vrlo silno, s nama uništenima tom silom.

Stoga sam ovoga lipnja odlučio učiniti nešto novo. Učim prepoznati ptice po njihovu pjevu, i biljke po njihovu cvatu. Služim se aplikacijama koje mi govore da sam stupio u područje vrlo rijetke, neobične ptičje vrste, o čemu bi smjesta trebalo obavijestiti Kraljevsko društvo za zaštitu ptica (RSPB – Royal Society for the Protection of Birds), ili da biljka koja raste samo na sjenovitu mjestu udaljenoga himalajskoga vrha cvate toga jednoga dana u stoljeću. Naravno, tim se aplikacijama vjerojatno služim na pogrešan način. No u najmanju ruku ne odustajem.

U nekoliko proteklih godina, mnogo je pozornosti usmjereno na upravljanje učiteljskim stresom i radnim opterećenjem. Imam sreću raditi u ustanovi koja je radikalno smanjila opseg administracije oslobađajući učiteljima mogućnost usmjeravanja energije na ono što je ključno u učiteljskome poslu. Hvala nebesima. Postoje brojne knjige ispunjene brojnim savjetima kako stvoriti ravnotežu između posla i privatnoga života te postići učiteljsku dobrobit. Štoviše, osnovana je i vladina radna skupina koja se bavila tim predmetom, a svi znamo da su vladine radne skupine osobito usmjerene k poslu.

U svojoj vrhunskoj knjizi iz 2017. godine Slon u zbornici Chris Eyre opširno piše o učiteljskom stresu i kako njime upravljati. U zaključku kaže: „Naša dobrobit barem je dijelom naša odgovornost. Možemo i moramo pomoći sebi i jedni drugima.“

U pravu je. Kako odgovaramo na okolnosti, naša je odgovornost. I, kao što će vam svaki profesor biologije potvrditi, odgovoriti je jedan od znakova života.

Prigrlimo vlastiti život dok to još možemo

U obrazovanju je rokova u neizmjernim količinama, no što ste stariji, to više zamišljate nove rokove. Moramo prigrliti naše vlastite živote dok još možemo. Moramo živjeti. Tlačenje u obrazovanju nastavit će se. Sutra uvijek donese još jednu dozu vlastitih briga. Stoga moramo zagrliti ovo što imamo danas, osobito ako je danas početak završnoga tjedna nastavne godine.

Učitelji obavljaju bitan posao koji se ne smije uzimati olako. Ali iscrpljen radnik zaslužio je svoj odmor. Pretjerani zahtjevi i rokovi u našem poslu moraju biti stavljeni na svoje mjesto, baš kao neposlušan mališan koji traži našu pažnju, ali koji katkad mora biti ignoriran kako bismo sačuvali zdravlje svih nas. A moramo preuzeti odgovornost za vlastitu dobrobit.

Previše je učitelja koji su na žalost morali doći do točke kada su, za vlastito dobro, zauvijek napustili profesiju. I svi smo time osiromašeni. Prije negoli se odlučimo na odlazak, vjerovat ću da svojim izmoždenim dušama možemo izvojevati malo prostora za oporavak kako bismo mogli nastaviti na svome dugome putu. Vjerovat ću da možemo usporiti i predahnuti. I kako se odmor bliži svojemu koncu i mi gledamo u oči povratku na posao, kanim nastaviti održavati svoj balans i ne dopustiti Iscrpljivanju da me se dočepa i potroši me.

I okončanje zaključanoga društva, i konac nastavne godine počinju pomalo nalikovati nečemu u čemu bismo mogli pronaći trag onoga što smatramo normalnim. No želim da se stvari promijene u odnosu na ono kakve su bile prije. Ne želim se vratiti u normalno. Barem ne u onakvo normalno kakvo je tada bilo. Znam da moram usporiti i ponovno uravnotežiti svoj život. Ovo je mogućnost, šansa da ponovno o svemu razmislim.

Želim slušati ptičji pjev, gledati rasplamsanu bjelinu magnolije u vrtu, uočiti divlje cvijeće dok buja i pršti u vatrometu boja. Želim da se moja duša napaja.

Stoga, molim vas, sjednite uz mene, utonite sa mnom u tišinu. Evo, uzmite šalicu čaja. Uzmite i svoje vrijeme, jer ionako vam ga nitko neće dati. A sutra će sasvim sigurno donijeti dovoljan broj vlastitih zabrinutosti.

Pročitajte i ovaj članak istoga autora: Raditi u učionici znači biti na „prvoj liniji“ života.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ David Murray, profesor engleskoga jezika na koledžu u engleskom gradu Stoke-on-Trentu ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, pokrenuta 1910. godine, od 1997. dostupna i na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■