Živimo u teškim vremenima, ali – zapravo – gledajući tijek ljudske povijesti, zar postoji ijedno koje nije bilo teško? Upravo zato ključno je da naša djeca i naši učenici nisu samo napunjeni knjiškim znanjima, da nisu samo prikupljači suhoparnih činjenica, već potpune osobe, sposobne osjećati i razmišljati, povezivati, rasuđivati i zaključivati. Po potrebi i unutarnjem htijenju, i djelovati.

Život treba potpune ljude, a djeca trebaju potpun život.

Školski se sadržaji lakše razumijevaju kada su povezani sa stvarnim životnim situacijama. Tomu se ne smije prilagođavati pod svaku cijenu, svaki profesor i stručnjak u svome području mora znati koliko ono o čemu poučava može prilagoditi i protegnuti u neposredno iskustvo.

S druge strane, lijepi su i nadahnjujući trenutci kada se škola povezuje sa širom zajednicom. U današnjem članku opisano je kako je projektna nastava iz povijesti donijela mnogo radosti i emocionalnoga olakšanja najstarijim članovima zajednice koji su mislili da su ih svi zaboravili, koji nikad u životu nisu doživjeli priznanje kakvo su im pripremili mladi članovi njihove zajednice, srednjoškolci.

Iako su u odlučnim trenutcima ljudske povijesti izložili svoj život za druge, na samom kraju svojih životnih putova, kao devedestgodišnjaci, po prvi su put za sve proživljeno i napravljeno doživjeli istinske ovacije.

Članak The World War 2 Veterans Project objavljen je na na mrežnim stranicama Trevor Muir 11. studenoga 2021.

Devedesettrogodišnje ruke stišću dlanove 14-ogodišnjih srednjoškolaca dok skupina učenika izlazi iz autobusa i upućuje se prema kino-dvorani. Neke od tih naboranih ruku iste su one ruke koje su držale puške M1 na dan američkoga iskrcavanja u Normandiji. Jedan par tih ruku pritiskao je oblog na trbuhu umirućeg prijatelja u Bitci u Ardenima. Drugi se par ruku tresao od uzbuđenja dok je držao novine u kojima se moglo pročitati da je rat konačno završio.

Više od sedamdeset godina kasnije ruke veterana Drugoga svjetskoga rata drže ruke tinejdžera. Ti su ih tinejdžeri intervjuirali mjesec ranije te svojim mobitelima i jeftinim videokamerama snimili njihova iskustva. Poslužili su se besplatnim mrežno dostupnim softverima kako bi zapise pretvorili u dokumentarne filmove koji će upravo imati premijeru u ovoj staroj kino-dvorani pružajući ratnim veteranima i njihovim obiteljima prigodu da se njihove priče sačuvaju zauvijek. Taj događaj s crvenim tepihom originalno je zamišljen kao prostor gdje učenici mogu prikazati svoja postignuća po završetku projektne nastave na satovima povijesti.

No novine su saznale za to.

I više od 400 članova naše zajednice slilo se u malenu dvoranu. Dok su veterani ulazili u dvoranu pomažući se štapovima i hodalicama ili u invalidskim kolicima, okupljeni su ih pozdravili tako glasno da postoje svjedočanstva da se pljesak čuo i s ulice. Čovjek sagnut nad svojom hodalicom hodao je malo uspravnije spuštajući se niz crveni tepih. Četiri su sata ljudi plakali, smijali se i klicali dok su gledali 6-minutne filmove u kojima su veteranske priče ponovno postajale žive.

Filmovi koje je snimila skupina srednjoškolskih učenika

Jedan je čovjek rekao da u sedamdeset godina od njegova povratka iz rata nikad nijednom nije primio zahvalu za svoju službu, i da je ta večer najveća u njegovu životu.

Taj čovjek više nije bio broj. U očima stotinu dvadeset i četvero srednjoškolaca on je bio junak i njegova priča s njegovim odlaskom neće zauvijek nestati.

I to više nije bila samo projektna nastava na satovima povijesti

Jer umjesto da učenici o Drugome svjetskom ratu uče iz udžbenika i predavanja, učili su od njega. Od nekoga tko je ondje bio; iz primarna izvora koji je disao zrak toga vremena, a ispričane priče živio.

Nezaboravno učenje ispunjeno smislom

Što mislite, kakvi su izgledi da učenici ikad zaborave to iskustvo? Tu je djecu na učenje i rad motiviralo nešto mnogo dublje od ocjena, roditelja, pa čak i mene, njihova učitelja. Bila su motivirana bilježenjem i pripovijedanjem priča veterana Drugoga svjetskog rata i dijeljenjem tih priča sa svijetom.

Kada sam i sâm bio srednjoškolcem, o Drugom sam svjetskom ratu učio sa stranicâ 269. do 298. u udžbeniku Suvremena povijest svijeta (Modern World History) u izdanju izdavačke kuće Prentice Hall. Ondje sam saznao da je Dan D bio 6. lipnja 1944. u Normandiji u Francuskoj. Saznao sam da je to bilo prvo uporište savezničkih snaga u Europi. Udžbenik me poučio da je u napadu poginulo 9000 savezničkih vojnika, no da ih se 100 000 uspjelo iskrcati na francusku obalu služeći se na kraju bitke torpednim čamcima tipa Higgins.

Dvaput sam pročitao tekst i zapamtio sve činjenice koje su se od mene tražile. Kada se na kraju poglavlja zahtijevalo da odgovorim na postavljena pitanja, na sva sam pitanja odgovorio točno. Iz ispita sam bez problema dobio peticu.

Dvadeset godina kasnije ne sjećam se ničega. Te informacije više ne žive u prednjem režnju mojega mozga. Zapravo, većina njih nestala je u trenutku kada sam u ruke primio ocijenjeni ispit i kada sam znao da mu više ne moram pristupati. Znanje koje sam stekao iz udžbenika i s predavanja za mene je bilo beskorisno, a svoje sam umne kapacitete u to vrijeme usmjerio na znatno korisnije stvari, kao što su plesni koraci u Hammer Timeu [odnosi se na pjesmu U Can’t Touch This M. C. Hammera – nap.] ili kako pobijediti u videoigri o princezi Zeldi. Nije mi bilo nimalo stalo do trajnoga pamćenja datuma i pojedinosti rata koji je davno završio i koji nije imao nikakve veze s malenim mjehurićem u kojem sam živio.

Taj sadržaj za mene nije imao značenja

No, evo o čemu je riječ: Sadržaj o Drugome svjetskom ratu s kojim sam se suočio u srednjoj školi u svakoj je pojedinosti privlačan točno onoliko koliko i sadržaj koji se podastire mojim današnjim učenicima. Priče o junaštvu i hrabrosti mogle su se pronaći unutar državnih standarda kojima je bio zadužen moj profesor povijesti, čak i skrivene u pojedinim dijelovima toga drevnoga udžbenika. No one mi nisu bile predstavljene na način na koji bih ih se mogao sjećati. Umjesto toga, svedene su na činjenice i informacije o ljudima i mjestima koji sam mnom nisu imali nikakve veze.

Moje tijelo i moj um nisu bili zaokupljeni, a neuključen učenik zapamtit će vrlo malo od onoga čemu ga poučavate. Možda će se nečega i sjećati jedno vrijeme, no takve su informacije pohranjuju u kratkoročnom pamćenju. One su privremene. Bez značenja.

Kako je nastao ovaj projekt?

Svoje sam učenike uključio u takav projekt iz dvaju velikih razloga. Prvo, moj je djed tijekom Drugoga svjetskog rata sudjelovao u borbama na Tihom oceanu zasluživši ratno odlikovanje  Grimizno srce, a zatim je svoj život proveo podižući obitelj i ljubeći svoju zajednicu. Na žalost, nikad nitko nije zabilježio priču mojega djeda i tako, kada je preminuo, njegova je priča ostala u sjećanju onih kojima ju je pripovijedao. Što bih dao da imam snimku svojega djeda dok pripovijeda svoje priče.

To je prvi razlog zašto sam smislio takav projekt: da bi moji učenici braniteljskim obiteljima darovali ono što ja nisam uspio dobiti. Drugi je razlog je taj što sam želio da moje učenike na učenje potiče autentičnost. Kada učenju i poučavanju pridružite smisao, učenici se uključuju sa žarom, ono što uče postaje nezaboravnim, a pritom vježbaju i razvijaju temeljne vještine koje inače ne bi razvili.

Mnoge učenike na učenje ne potiču ocjene, ni pritisci roditelja, ni obrazovna postignuća, no zapazio sam da ih potiče mogućnost da odaju poštovanje drugima. Ljude motivira rad ispunjen smislom. Kada znamo da postoji snažno ZAŠTO, pronaći ćemo način za svako KAKO.

Isto vrijedi i za učenike.

Neka učenje bude ispunjeno smislom i vrijednosti

Da bi bilo moćno, ne mora svako učenje biti tako velebno i ispunjeno plemenitim ciljevima. Dovoljno je razmotriti kako svojim učenicima predstaviti bilo koji stvaran sadržaj te ih zatim kroz proces voditi tako da sami traže rješenja. To je put do dubljeg učenja i veće uključenosti učenikâ.

Projekt o braniteljima s učenicima sam provodio pet godina za redom, a zatim više nije bilo branitelja kojeg bismo mogli intervjuirati. Steže mi se u srcu dok pišem prethodnu rečenicu. Ali ujedno me podsjeća zašto smo projektu uopće pristupili.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Trevor Muir, učitelj i autor koji na svojim mrežnim stranicama objavljuje pod motom: Vjerujem da svaki učenik ima potencijal za nešto veliko. I vjerujem da svaki učitelj ima mogućnosti otključati taj potencijal. ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice namijenjene dijeljenju ideja i spoznaja vezanih uz rad u učionici ■ izvornik: trevormuir.com ■