Suradnička nastava, rad u skupinama, razvijanje suradničkih vještina – neizostavan su dio suvremenoga učenja i poučavanja. Iskustvo i upravljačke vještine učiteljica i učitelja koji vode takvu nastavu dolaze pri učeničkom radu u skupinama bjelodano do izražaja. Kreću se na skali od uspješnih, preko više ili manje uspješnih pa do onih koji su se pretvorili u pravu katastrofu te obeshrabruju da se itko ikad više upusti u takav oblik nastave.

Nije naodmet podsjetiti da svrha takve nastave nije isključivo ostvariti ono što je zadatcima ili ciljevima zadano, nego je pritom neophodno postići da svi članovi skupine pokažu što i koliko znaju te da im to bude ravnopravno omogućeno sudjelovanjem u skupini. A opet, stvaranje suradničkoga ozračja i ravnopravnoga sudjelovanja svih učenica i učenika u timskim zadatcima, ne bi smjelo zasjeniti obrazovne učinke nastave – obje bi sastavnice trebale biti u određenoj ravnoteži.

Zbog toga je ponajprije na učitelju da zna organizirati te samopouzdano i upućeno voditi učenički rad u skupinama.

Jedno od pitanja vezanih za takav rad zasigurno je i pitanje broja članova skupine. Ta ključna sastavnica rada u skupini ima velik utjecaj na konačan rezultat, kako obrazovnih postignuća, tako i suradničkih vještina i opće dobrobiti.

Kako odrediti optimalan broj članova za timski rad, možete pročitati u nastavku.

Slijedi tekst Optimalna veličina skupine za učenički rad u skupinama učitelja i autora  Trevora Muira.

Međuučenička suradnja može voditi u učenje s dubljim razumijevanjem dok istodobno omogućujete učenicima razvitak vještina kojima će se služiti tijekom cijeloga života. Međutim, rad u skupinama također podrazumijeva varijable koje mogu izazvati učeničke sukobe, nedostatak produktivnosti i učiteljsko uništavanje vlastitoga dana mišlju da je rad u skupini dobra ideja.

Jedna od ključnih sastavnica osiguravanja međuučeničke suradnje počiva u kvalitetnom i promišljenom oblikovanju radnih skupina. Nekoliko je takvih ključnih sastavnica koje valja uzeti u obzir pri oblikovanju učeničkih timova, a jedna od središnjih je pitanje veličine skupine u kojoj će učenici raditi i surađivati.

U skupini može biti previše učenika.

Prvi rad u skupinama koji su moji učenici proveli obuhvaćao je osam učenika i učenica po skupini.

Osam!

Kao što možete i zamisliti, bio je to potpuni kaos! Većina je učenika neprestance bila izvan zadatka, usredotočena na nešto drugo. Dio učenika, koji su ionako glasniji i otvoreniji za razgovor, jedini su koje sam mogao čuti, a oni tiši potonuli su još dublje. Zabušanti nisu imali nikakvih poteškoća pri izbjegavanju odgovornosti dopuštajući onima ambicioznima odrađivanje cjelokupnoga posla. Brojnost skupine dovela je do toga da suradničko upravljanje razredom ostane neostvaren cilj.

Prevelik broj učenika u skupini recept je za katastrofu, kako za učenike, tako i za njihovu učiteljicu ili učitelja. Ako se cjelokupno vrijeme namijenjeno suradničkom učenju uloži u postizanje suradničkoga okružja, dobrobiti od takva učenja neće se ostvariti. Međutim, čak da taj razredni odjel već ima ustaljenu suradničku kulturu i zna upravljati vremenom predviđenim za zajednički rad, skupine takve brojnosti imaju tendenciju razlomiti se u manje skupine, suradnja se grana i međusobno odvaja.

Sve to negira svrhu radnih skupina takve veličine.

U skupini može biti premalo učenika.

Nakon što sam spoznao da je osmeročlani radni tim daleko prekobrojan, u idućem sam suradničkom projektu odredio da učenici rade u paru. Misao koja me pritom vodila glasila je: Što manje, to bolje. Bit će manje odvlačenja pozornosti i više usredotočenosti na zadatke koji su im povjereni.

No, brzo sam shvatio da i dvočlana skupina ima svoje poteškoće.

Kao prvo, učenici radom u parovima ne mogu ostvariti jednaku količinu posla kao učenici koji rade u većim skupinama. Ako je poslovica Više ruku lakše radi točna, tada je raspon projekta mnogo manji dok na njemu rade samo dvije osobe. Skupina te veličine ne može ostvariti sve zadatke koje istinski projekt zahtijeva u vremenu koje nam stoji na raspolaganju.

Dvije osobe u skupini također podrazumijevaju da je doprinos u idejama manji, a također i opseg različitih vještina pri rješavanju zajedničkih zadataka. Srž suradnje je kombinacija vještina i iskustava u svrhu što boljih rezultata. Iako je dvoje na rješavanju zadataka bolje nego samo jedan, i dalje je ograničavajuće.

Uz sve to, u dvočlanoj se skupini može stvoriti dihotomija. Može biti otežano, pa i nemoguće, doći do dogovora između dvoje sudionika jer grupi nedostaje većina. U tom svojem pokušaju da se projektni rad događa u parovima, neprekidno sam gledao učenike zaglavljene u neslaganju, kako se muče nastojeći donijeti odluku i krenuti dalje.

Optimalan broj učenika u skupini

Pa koja bi bila optimalna veličina skupine za suradnički rad u učionici?

Istraživač sa Sveučilišta Princeton, Patrick Laughlin, ujedno i profesor na Sveučilištu u Illinoisi, vodio je istraživanje objavljeno u časopisu Princeton Review u kojem je problemski zadatak udijelio uzorku od 760 studenata i studentica.

Usporedio je rezultate studenata koji su na zadatku radili pojedinačno s onima koji su na zadatku radili u skupinama od dvoje, troje, četiri ili pet članova. Otkrio je da dvočlane skupine nisu ostvarile ništa bolje rezultate od rezultata onih koji su radili samostalno. Tročlane, četveročlane i peteročlane skupine, međutim, sve su podjednako nadmašile njihove rezultate.

Međutim, iz razloga što su tročlane skupine najučinkovitije te je njima jednostavno upravljati, možete zaključiti da je optimalna veličina skupine ona od tri člana. Više je razloga tomu. Prvo, tročlana je skupina dovoljno mala da ostane sposobna razgovarati, ali i dovoljno velika da budu uključene različite perspektive. Zatim, članovi mogu ostvariti više toga međusobnom suradnjom, ali ipak nema toliko članova da bi neki sjedili besposleni. Tri člana također u pravilu eliminiraju mogućnost da skupina pri donošenju odluka ostane razdijeljena između dviju opcija. Tročlanost omogućuje postojanje većine što donošenje odluka čini prohodnijim i lakšim.

Također sam znao postaviti rad u četveročlanim skupinama jer određeni projektni zadatci obuhvaćaju više rada i stoga je plodonosnije uspostaviti brojniju skupinu. Međutim, pet osoba u skupini krajnja je granica jer svaki broj članova veći od toga broja uključuje neučinkovitost i nerad.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Trevor Muir, učitelj i autor ■ SAD: Trevor Muir – mrežna stranica namijenjena dijeljenju ideja i spoznaja vezanih uz poučavanje i rad u učionici ■ izvornik: trevormuir.com ■