Rečenica „Sve to radimo za dobro djece“ upotrebljava se kao oružje u rukama loših ravnatelja, piše profesorica engleskoga jezika Kelly Treleaven.

Članak 7 Ways Bad Principals Drive Good Teachers Out (Sedam načina na koje loši ravnatelji rastjeruju dobre učitelje ) objavljen je na portalu WeAreTeachers.

Upitajte učitelja kako se osjeća s obzirom na ravnatelja u svojoj školi i pogledajte reakciju. Možete uočiti kako su mu oči zasuzile od osjećaja zahvalnosti. Možda će ruku položiti na srce i iskreno prozboriti: „Naša je ravnateljica izvanredna.“

Može također nemarno odmahnuti rukom, lagano se namrštiti i reći: „Ma… u redu je…“

Ili može duboko uzdahnuti, zatvoriti oči i provjeriti puls kako bi se uvjerio koliku je uznemirenost pitanje izazvalo u njegovu kardiovaskularnom sustavu.

Poznato mi je. Radila sam u svim opisanim ozračjima. (Popijem li pola margarite, moći ćete čuti priče o onim najgorima, koje će vas ostaviti bez daha.)

Prije nekoliko godina časopis Forbes objavio je članak koji je u prvi plan iznio misao koja je već dugo u optjecaju: „Ljudi ne napuštaju poslove i radna mjesta, napuštaju svoje šefove.“ Kao učiteljica, potpuno razumijem o čemu je riječ. Nismo samo u poziciji doživljavanja vodstva od onih koji su nam nadređeni, nego tô vodstvo prenosimo svojim učenicima. Razumijemo – rekla bih, bolje od drugih profesija – osobnu odgovornost koju imamo u oblikovanju okružja za svoje „zaposlenike“.

Brojne su knjige i članci na temu najboljega upravljanja i ravnanja školama te kako zadržati učitelje. No katkad je dobro imati na umu što se ne smije raditi.

Danas je za ravnatelje od većega značenja no ikada znati kako sačuvati učiteljske talente i inspiraciju umjesto da ih rastjeruju. Budite slobodni ovaj članak uputiti svojem ravnatelju ili ravnateljici te pritom istaknite svijetlećim markerom u kojim dijelovima treba nešto žurno mijenjati i poboljšati. (Ne, ne… samo se šalim. Nemojte to učiniti.)

Sedam načina na koje ravnatelji rastjeruju svoje učitelje

1.) Nemaju doticaja sa zahtjevima koji se stavljaju pred učitelje.

Nekoliko me je ravnatelja i voditelja u obrazovanju navelo da se zapitam postoji li tekuća vrpca po kojoj učitelji dolaze do vodećih pozicija te na tom putu brišu sjećanja na vrijeme, energiju i talente koji se zahtijevaju od dobrih učitelja.

Ubrzo se nađu u poziciji izgovarati sljedeće rečenice: „Ne razumijem. Zašto se tî učitelji toliko protive tomu da jednom tjedno odvoje jedan sat kako bi ručno kodirali podatke označujući ih različitim bojama kada bih ja to i sam mogao napraviti u Excelu?“

Međutim, da ne bude zablude, količina vremena provedena izvan učionice nije uvijek obrnuto proporcionalna kvalitetama upravljanja i vođenja. Jedan od mojih najboljih ravnatelja okončao je rad u nastavi davno prije negoli su računala uopće uvedena u škole.

2.) Jasno je da zapravo ne žele ravnateljski posao.

To se stalno događa: Učitelji dođu do točke da žele napustiti rad u učionici, ali imaju potrebu ostati u obrazovanju te stoga odluče uputiti se prema upravljačkim mjestima. Katkad takve osobe, koje žele ravnateljsko mjesto, imaju dobre upraljačke sposobnosti, i to je odlična kombinacija. U drugim slučajevima osoba nema sposobnosti vođenja i organiziranja poslova, niti se želi u tome izvještiti, ali osjeća da nema kamo. Možda njihove obitelji ovise o većim primanjima koja će stjecati na upravljačkim pozicijama. Možda im posao ravnatelja koji bi obavljali stanovit broj godina otvara vrata kandidiranja za koji drugi posao koji istinski žele.

Iako potpuno suosjećam s učiteljima i razumijem razloge koji ih navode na napuštanje učionice, to je medvjeđa usluga kako djeci, tako i učiteljima koji se dovode u situacije upravljanja a da pritom nisu kvalificirani za taj posao ili ga uopće ne žele.

Kao što je lako prepoznati učitelja koji ne želi biti u učionici, lako je prepoznati i ravnatelja koji ne želi upravljati školom.

3.) Imaju poteškoća u komunikaciji.

Kao učiteljima, dobro nam je poznato koliko je težak posao razviti komunikacijski stil koji će biti učinkovit za širok raspon različitih osobnosti. No ključna je riječ „razviti“. Učinkovita komunikacija vještina je koju treba neprekidno oštriti i brusiti, a ne popis odrednica uz koje ćete staviti kvačice, a zatim ih ostaviti po strani.

Jedan osobni pripomenak: Ako vidite da iznenađujući broj ljudi nije razumio nešto što ste upravo priopćili, nije riječ o tome da začudno surađujete s nerazumno visokim brojem glupana, nego o tome da vaše priopćavanje nije bilo onoliko učinkovito koliko ste smatrali da jest.

4.) Ne razumiju nužnost postavljanja granica.

Prepoznavanje obveza koje su iznad i izvan učiteljskih redovitih poslova od iznimnoga je značenja (treneri različitih sportova, voditeljice i voditelji debatnih klubova, dramskih družina i školskih zborova, vidim vas).

Često u učiteljskom poslu prevladavajući narativ glorificira one koji žrtvuju gotovo cijeloga sebe. Ravnateljice i ravnatelji morali bi biti pomni ne samo u izražavanju vrijednosti skrbi o sebi svojim suradnicima i zaposlenicima u školi, nego i u organiziranju posla na način da se učiteljima daje potpora. Poštivanje našega vremena predviđenoga za planiranje i pripreme, održavanje veza s roditeljima, slanje e-poruke s pozivom na sjednicu ili vijeće u tjednu koji je već preopterećen poslovima – sve to ide predaleko.

Na tom tragu, rečenica „Radimo sve to za dobro djece“ zapravo je vitlanje nad glavama učitelja prijetnjom da preuzmu obveze koje su daleko izvan razumnih mogućnosti. Možete postizati ono što je najbolje za djecu u okviru zdravih, balansiranih uvjeta za učiteljice i učitelje.

5.) Nastoje izbjeći svaku kritiku i sukob.

Najbolja osoba na poziciji ravnatelja s kojom sam ikad radila često je govorila o vrijednosti prihvaćanja sukoba kao čina rasta. Čuti tu misao, za mene je bilo prosvjetljujuće jer nikad prije nisam čula da ravnatelj o sukobu govori afirmativno te ga dopušta kao nešto potrebno za zdrave suradničke odnose. Štoviše, mnogi ravnatelji i ravnateljice s kojima sam u prošlosti surađivala bili su vrlo izričiti u zahtjevima da naša škola mora biti isključivo pozitivna zona (a zapravo je riječ o školi krcatoj toksičnom pozitivnošću).

Prihvaćanje kritičkih osvrta jednako je bitno. Ravnateljica koju sam upravo spomenula bila je izrazito sklona razmatranju načina koji će poboljšati naše postupke i odnose, razvijati ih i uz koje ćemo rasti. 

Ne kažem da je lako prihvatiti sukob ili kritiku – od svojih sam učenika primila mnogo povratnih obrazaca u kojima je bilo vrijeđanja kojima se – zbog izražene kreativnosti – i godinama kasnije divim – no, to je nužno. Često je Vennov dijagram ravnatelja koji zahtijevaju dobro ozračje i ravnatelja koji nikad ne primaju povratne obavijesti i zapažanja zaposlenika o njihovu ravnateljskom radu – zatvoren krug.

6.) Ne znaju kako izgraditi i zadržati sigurno i suradničko radno ozračje.

Kada učitelji osjećaju povjerenje i dobivaju potporu u svojem radu, oni će cvasti. Suprotno tomu, kada se učiteljski napori podcjenjuju mikroodlukama i drakonskim pravilima, oni će venuti. Najbolji ravnatelji znaju pronaći poticajnu točku na kojoj održavaju učiteljsku odgovornost dok istodobno dopuštaju svakom učitelju slobodu i fleksibilnost potrebnu da dobro obavlja svoj posao. (Napomena: Molim vas, nemojte svojim zaposlenicima govoriti Ovo nije protiv vas dok im predstavljate novu mjeru kažnjavanja. Svi znamo da jest protiv nas.)

7.) Zaboravljaju voditi primjerom.

Kao učiteljima, iznimno nam je uznemirujuće slušati jedno, a gledati kako se provodi nešto sasvim drugo. Primjerice, tražit će od nas da sjedimo u tišini dok pratimo dvosatnu prezentaciju koju čitaju izravno s PowerPointa… o dinamičnom i motivirajućem učenju. Ili dobivamo upute kako moramo pokazati razumijevanje za učenikovo kašnjenje u predavanju radova ili druge oblike, katkad i velikoga, kašnjenja, a sami bivamo kažnjeni ako probijemo koji rok.

Očito su očekivanja spram učenika različita od očekivanja spram odraslih, no smatram da bi bilo pravedno da ravnatelji i voditelji budu uzor motiviranja, osjećajnosti i ponašanja koje očekuju od učitelja. Škvadro, budite promjena koju želite vidjeti!

Svakom ravnatelju i ravnateljici koji ovo budu čitali: Ne mogu zamisliti koliko je zahtjevan vaš posao, osobito u proteklim godinama. Imate moje potpuno poštovanje za svaku minutu koju ne provedete plačući pod svojim radnim stolom iza zatvorenih vrata. Ako, dok ovo čitate, uhvatite sebe kako razmišljate: „Uh, ovo je područje u kojem mogu nešto poboljšati!“ – bravo! (Ravnatelji koji svojim zaposlenicima donose najviše zabrinutosti jesu oni koji ne osjećaju potrebu za promjenom.)

U ime svih učitelja: Promatramo vas, vidimo vas. Upravljanje ljudima je teško.

Znamo. Ne možemo otpustiti naše.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice uređen i prilagođen, a izvornik možete pronaći na poveznici na kraju ove napomene ■ Kelly Treleaven (Love Teach) – profesorica engleskoga jezika u predmetnoj nastavi, autorica knjige Love, Teach: Real Stories and Honest Advice to Keep Teachers from Crying Under Their Desks (Voli, poučavaj: Stvarne priče i iskreni savjeti koji će sačuvati učitelje od plakanja ispod katedre) ■ SAD: WeAreTeachers – portal koji se bavi temama iz školstva i obrazovanja ■ izvornik: WeAreTeachers ■