„Pristupi uvođenju novìnâ u nastavnu praksu koji se temelje na principu sve ili ništa mogu biti nelagodni i uznemirujući – a to – općenito gledajući – ne donosi boljitak. Kada, umjesto toga, odlučimo raditi unutar postojećih granica ispitujući najbolje načine zajedno sa svojim učenicima, tada će se te granice prirodno širiti.“

Tako o novìnama u nastavi piše učitelj i autor Trevor Muir. Novi pristupi i neviđene obrazovne akrobacije nešto je čime su učiteljice i učitelji na različitim seminarima i radionicama nerijetko prekomjerno zasuti, kako oprimjereno saznajemo i u članku koji slijedi, ali nakon što čuju i odgledaju sve te divote, nisu sigurni što sa svime time učiniti, odakle početi.

Pritom često ne izostaje princip sve ili ništa, a podrazumijeva sljedeće: Ako ne pristupiš uvođenju novosti u svoju nastavu i ne napustiš svoje zastarjele metode, znači da te je vrijeme pregazilo i možda je najbolje da pronađeš nov posao, a ovaj prepustiš nekom inovativnijem.

Uglavnom, otrovan je to diskurs, prilično raširen u različitim obrazovnim sredinama, a osobito u onima u kojima se unaprjeđenje školstva poistovjećuje s mijenjanjem učitelja odnosno njegovih nastavnih načina, navika i potreba. Kada nastupa naglo, žustro i bez razumijevanja dinamike u učionici, potiče strah, sumnju i odustajanje te ne donosi baš nikakvo dobro, ni trenutačno, ni u svrhu mogućih budućih promjena.

Umjesto da mijenja nabolje, ne mijenja ništa, odnosno potkopava i urušava i ono što već postoji.

Uostalom, kako stoji u članku koji slijedi: „Prava se promjena događa iznutra, a i tada samo kada postoje uvjeti da do promjene dođe.“

Kako učitelji i kreatori obrazovnih programa mogu zadržati tijekom vremena provjerene i ovjerene pristupe i načine poučavanja dok istodobno uključuju nove dobre ideje, možete pročitati u nastavku.

Tekst Unošenje novìnâ bez napuštanja onoga što funkcionira učitelja i autora Trevora Muira objavljen je na mrežnoj stranici Edutopia.

Recite, zvuči li vam ovo poznato: Savjetnik ili predavač stigao je u vašu školu na skup na koji ste se i sami odazvali, kako bi govorio o izvanrednim novim pristupima u poučavanju – možda je riječ o nastavi zasnovanoj na projektima, satu genijalnosti (također poznatom kao potraga za strašću ili strastveni projekt – koji se temelji na učeničkom vođenju pretežito nestrukturiranoga, vremenski neodređenoga nastavnoga sata u kojem učenici izražavaju svoje interese, naklonosti, strasti te pokazuju nova znanja), obrnutoj učionici ili pak stvaralačkom okupljalištu (opremljen prostor u školi gdje se učenici slobodno sastaju/okupljaju kako bi istraživali i proučavali ono što ih zanima, u izvorniku: makerspaces – nema uvriježenoga hrvatskoga prijevoda, javlja se na jednome mjestu pod nazivom uradi sam; ili opisno).

Pritom raspredaju nadugo i naširoko koliko su takve inovativne strategije uspješne u njihovim učionicama – i kako moramo napustiti prevladane nastavne prakse koje smo do maloprije primjenjivali te ih zamijeniti ovima novima koje su najviši pedagoški dometi ikad viđeni.

I moguće da vam pokazuju i fotografije iz svojih učionica na kojima vidite kako djeca grade trkaće automobile, vrte se oko svoje osi na tisuću dolara vrijednim uredskim stolcima i izrađuju privjeske za ključeve na 3D-printeru dok si vi ne možete pomoći da ne razmišljate o klupama u svojoj učionici koje su ondje još iz vremena prije slijetanja čovjeka na Mjesec.

Ili vam pada na pamet činjenica koliko iznosi četverogodišnji proračun za potrebe vaše nastave tako da jedini trkaći automobil koji vaši učenici mogu izgraditi jest onaj napravljen od kartonskih tuljaca na kojima je nekoć bio namotan toaletni papir, a koje ste sami donijeli iz svoje kuće.

Možda poučavate na načine koje primjenjujete već godinama – zato što su učinkoviti – i ne želite ih odbaciti samo zato što novi modni hir upravo maršira poljima obrazovanja.

To su realiteti koji se često zanemaruju kada razgovaramo o novìnama u obrazovanju.

Učiteljima se često nameće ideja sve ili ništa: Preokrenite cjelokupnu nastavu u onu zasnovanu na projektima, inače je to što radite pogrešno. Prilagodite cjelokupnu knjižnicu kako biste stvorili stvaralačko okupljalište, u protivnome ne skrbite dovoljno za svoje učenike. Da se niste usudili održati još koje predavanje, jer takav učitelj i takva učiteljica staroga kova ne može djelotvorno poučavati današnji naraštaj učenika.

UVOĐENJE NOVÌNÂ NE ZNAČI NAPUŠTANJE ONOGA ŠTO VRIJEDI

Ali ni novìne ne bismo trebali potpuno odbaciti. Umjesto toga, trebali bismo ostvariti ravnotežu: Dok uvodimo nešto novo, moramo biti pažljivi kako ne bismo isključili načine koji već funkcioniraju i donose dobro.

Evo nekih pristupa koji su meni poslužili.

Miješanje tradicionalnih pristupa s novima

Inovacija ne zahtijeva napuštanje svake naznake prijašnjega poučavanja i učenja. Primjerice, projektno utemeljeno poučavanje (Pup) služi se tradicionalnim načinima u poučavanju učenika kako riješiti stvaran problem. Istinska novost u Pupu jest u tome što se služi stvarnim slušateljstvom – umjesto ocjenama – kao učeničkom motivacijom.

Zbog toga mnogi sati nastavnih jedinica zamišljenih u okviru Pupa i dalje mogu izgledati tradicionalno.

Na primjer, možete poučavati pisanje uvjeravačkih (nagovornih) tekstova tako da učenicima dodijelite zadatak da napišu pismo političaru u kojem će se založiti za neku akciju, postupak ili ideju. I dalje poučavate ethos, pathos i logos, samo sada imate autentične primatelje koji pojačavaju učeničko zalaganje.

Usmjerenost na vještinu umjesto na tehnologiju

Velika je vjerojatnost da se većina učenika u svojim budućim poslovima neće služiti 3D-pisačima ili softwareima za uređivanje videosadržaja.

Znači li to da se tim sredstvima ne smijemo služiti u učionici?

Ne baš. Kada odlučuje o primjeni tehnologije u učionici, poučavatelj bi se prvo morao zapitati poučava li time prenosive i primjenjive vještine – a ne samo kako se poslužiti konkretnim tehnološkim dostignućem. Ako se upotrebljava 3D-pisač, to može biti dobar način da učenici nauče kako konceptualizirati određenu ideju, a zatim ju pomoću adekvatnih sredstava i pomagala i primijeniti. Ako se služe softwareom za uređivanje videosadržaja, to može biti način da svladaju organizacijske vještine i zastupanje kompleksnih ideja, i tada je to vrijedno primjene u nastavi.

Pružite učiteljima potporu u njihovu uvođenju novih ideja u učionicu

Jedan od najboljih pokazatelja učeničkih uspjeha potpora je njihovim učiteljima. Kada učitelji imaju ono što im je potrebno i ne moraju do svega dolaziti sami te domišljati se što i kako, tada imaju više izgleda za uspjeh. To je ono što je presudno: da upravitelji škola i drugi voditelji u obrazovanju podupiru profesore i učitelje u njihovim nastojanjima da unose novine u svoje učionice.

Voditelji škola trebali bi stvarati slobodan prostor i dopuštati pogreške toliko dugo dok postoji volja za učenjem.

Stvarajte obrasce stručnoga razvoja i napredovanja u skladu s učiteljskim stvarnim potrebama. Uložite u mrežne tečajeve na kojima se vidi kako na uspješan način omogućiti stvaralačka okupljališta. Osigurajte učiteljima mogućnost međukolegijalnih učionica u kojima mogu upoznati svoje kolegice i kolege dok provode najbolje prakse u svojim učionicama.

Pristupi uvođenju novìna u nastavnu praksu koji se temelje na principu sve ili ništa mogu biti nelagodni i uznemirujući – a to – općenito gledajući – ne donosi boljitak. Kada, umjesto toga, odlučimo raditi unutar postojećih granica ispitujući najbolje načine zajedno sa svojim učenicima, tada će se te granice prirodno širiti.

Naravno, obrazovnom je sustavu potreban remont u mnogim područjima, i mnogo je škola koje su zaglavile u prošlosti.

Ali prava se promjena događa iznutra, a i tada samo kada postoje uvjeti da do promjene dođe.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Trevor Muir, učitelj i autor ■ SAD: Edutopia – mrežna stranica namijenjena obrazovnim temama ■ izvor: www.edutopia.org ■