Već se dulje vrijeme vode rasprave o potrebi domaćih zadaća. Dok mnogi učitelji i roditelji podupiru svakodnevne domaće zadaće, čuju se i snažne kritike na račun njihove svrsishodnosti. Jedan od najpoznatijih zagovaratelja teze o nepotrebnosti, pa i štetnosti, domaće zadaće, Alfie Kohn, kaže da pojedinci vjeruju da su „djeca poput automata: uložiš zadatak – dobiješ učenje“. Ali to je, nastavlja, daleko od istine. Upućuje na nedostatak dokaza u prilog tvrdnji da domaća zadaća pozitivno utječe na učenje. Štoviše, naziva ju „najvećim aparatom za gašenje dječje znatiželje koji smo ikada izumili“.

Osim upravo naznačenih, u članku koji slijedi možete pronaći i druge pogleda na ulogu koju imaju domaće zadaće u učenju i poučavanju, kao i nove pristupe koje pojedini profesori, škole i školski okruzi već primjenjuju.

Tekst Trebaju li učenicima domaće zadaće? autorice Suzanne Capek Tingley objavljen je na mrežnoj stranici Hey Teach! namijenjenoj obrazovnim temama.

Bilo je uobičajeno da su učenici tî koji se žale na obavljanje domaćih zadaća. Godinama su učitelji i roditelji smatrali da je domaća zadaća nužno sredstvo u procesu obrazovanja. No,  studije o učinkovitosti domaće zadaće, zasad proturječne i nedorečene, dovele su do toga da se odrasli spore i raspravljaju je li domaća zadaća stvar prošlosti.

Pravilo o 10 minuta

Prema profesoru Harrisu Cooperu, sa Sveučilišta Duke, bitno je da učenici imaju domaću zadaću. Njegove meta-analize radova o domaćim zadaćama pokazuju povezanost između izvršavanja domaćih zadaća i obrazovnih uspjeha, barem u višim razredima školovanja.

Preporučuje poštivanje pravila o 10 minuta: učenici trebaju u prvome razredu imati domaću zadaću u trajanju od 10 minuta, s povećanjem od deset minuta u svakoj novoj godini školovanja, tako da bi u 4. razredu srednje škole imali domaću zadaću u trajanju od 120 minuta dnevno.

Ali njegove analize nisu dokazale da učenici više napreduju zbog toga što izvršavaju domaće zadaće; pokazale su povezanost, ne i izravne utjecaje. To jednostavno može značiti da su djeca koja obavljaju zadatke kod kuće odgovornija i spremnija na kvalitetan rad i u školi.

Također je otkrio kako neka istraživanja pokazuju da domaće zadaće uzrokuju fizički i emocionalni stres te stvaraju negativna uvjerenja o učenju. Zaključuje da je potrebno dodatno istražiti kakav utjecaj imaju domaće zadaće na rad i uspješnost učenika.

Pojedini istraživači kažu da pitanje ne glasi trebaju li učenici imati domaću zadaću, nego je riječ o tome kakvu domaću zadaću imaju i u kojoj količini.

Da bi bila djelotvorna, domaća zadaća mora biti usklađena s učeničkim potrebama.

Na primjer, pojedini su profesori u predmetnoj nastavi od 7. razreda nadalje postigli uspjeh tako da mrežno isporučuju zadatke prilagođene svakom pojedinom učeniku i učenici na njihovu stupnju razumijevanja.

Međutim, kada su ti isti učenici bili zaduženi da više od jednog i pol sata provode rješavajući zadaću, njihovi su rezultati iz matematike i skupine prirodoslovnih znanosti pokazali uočljiv pad.

Istraživači na Sveučilištu Indiana otkrili su da domaće zadaće iz matematike i skupine prirodoslovnih predmeta mogu donijeti bolje rezultate na standardiziranim (nacionalnim) ispitima, ali u redovnom ocjenjivanju po predmetima nema razlike između onih koji su ispunili domaće zadatke i onih koji nisu. Jedan od autora studije, profesor Adam Maltese, s tim u vezi kaže: „Rezultati našega istraživanja nagovješćuju da možda domaća zadaća nije imala onakvu ulogu i primjenu kakvu bi mogla imati.“

Stoga, dok mnogi učitelji i roditelji podupiru svakodnevne domaće zadaće, teško je uputiti na snažne dokaze da taj dugo primjenjivan nastavni pristup donosi pozitivne rezultate.

„Muke“ s domaćom zadaćom

U članku objavljenu na mrežnim stranicama Education Week učiteljica Samantha Hulsman svjedoči kako često prima žalbe roditelja o tome da se 30-minutna domaća zadaća pretvara u trosatnu bitku s djetetom. Sada se s istim problemom suočava u vlastitu domu, vodeći boj sa svojom djecom, što ju je navelo da ponovno razmisli o svojim uvjerenjima spram domaće zadaće. „Rekla bih da roditelji očekuju od djece da naprave zadaće iz večeri u večer, a učitelji ih dodjeljuju na dnevnoj bazi jer su tako oduvijek radili“, objasnila je. Danas je, kaže S. Hulsman, od većega značenja znati surađivati i rješavati problemske situacije, nego poznavati određenu faktografiju.

Dječji psiholog Kenneth Barish piše u časopisu Psychology Today kako borbe vezane uz rješavanje domaće zadaće rijetko rezultiraju učenikovim napretkom u školi. Djeca koja ne pišu zadaće, kaže, nisu lijena, nego su moguće frustrirana, obeshrabrena i tjeskobna. A za djecu s poteškoćama u učenju, domaća je zadaća kao „trčanje s uganutim gležnjem – izvedivo, ali bolno“.

Savjetuje da roditelji zajedno s djecom naprave „plan domaće zadaće“ koji će ograničiti vrijeme za obavljanje tih zadataka. Takav plan trebao bi, kaže, podrazumijevati isključivanje svih uređaja – ne samo učenikovih, nego i onih u njegovu okružju, koji pripadaju drugim članovima obitelji.

Jedan od najuglednijih kritičara domaće zadaće, Alfie Kohn, govori da ima osoba koje vjeruju da su „djeca poput automata: uložiš zadatak – dobiješ učenje“. Upućuje na to da nedostaje dokaza u prilog tezi da je domaća zadaća učinkovito sredstvo učenja. Zapravo, naziva ju „najvećim aparatom za gašenje dječje znatiželje koji smo ikada izumili“.

Napuštanje domaćih zadaća

Prošle su godine javne škole u okrugu Marion u saveznoj državi Floridi odlučile da svi osnovnoškolci nemaju domaću zadaću. (Riječ je o učenicima do 6. razreda, uključujući 6. razred.) Umjesto toga, učenici su navečer trebali dvadeset minuta čitati. Školska nadzornica Heidi Maier kaže da je njihova odluka temeljena na istraživanjima koje je proveo Cooperov tim i koja pokazuju da učenici osnovnih škola malo dobrobiti postižu domaćim zadaćama, a mnogo čitanjem.

Osnovna škola Orchard u gradu South Burlingtonu, u saveznoj državi Vermont, slijedila je isti put zamijenivši domaću zadaću čitanjem.

Novi pristup domaćim zadaćama ima četiri sastavnice:

■ predvečer čitaj

■ idi van i igraj se s prijateljicama i prijateljima

■ večeraj sa svojom obitelji

■ tijekom noći dobro se naspavaj.

Ravnatelj Mark Trifilio kaže da su zaposleni, kao i roditelji, podržali takvu novost.

No, dok osnovne škole razmatraju pristup utemeljen na napuštanju domaćih zadaća, viši razredi predmetne nastave i srednje škole nisu voljni napustiti domaće zadaće kao sredstvo u učenju i poučavanju.

Kažu da roditelji podupiru zastupljenost domaćih zadaća, a profesori znaju da je to od pomoći kada je razrađeno i slijedi određene smjernice. Primjerice, rješavanje zadataka riječima (problemskih zadataka) ima svoju svrhu, ali nije potrebno dati učenicima da riješe pedeset zadataka kada je deset dovoljno. Prepoznaje se da nemaju svi učenici u svojim domovima vremena, prostora i potpore kako bi obavili domaće zadaće, stoga se taj dio rada ne uvrštava u učenikovu ocjenu.

I… što smo odlučili?

Na kraju: Hoćete li napustiti pristup koji uključuje domaće zadaće? Hoće li domaća zadaća preživjeti u vašoj učionici?

Ako poučavate učenike nižih razreda, napuštanje je moguće. Ako poučavate učenike viših razreda predmetne nastave ili srednjoškolce, vjerojatno ćete zadržati nastavu koja uključuje domaće zadaće.

Prije negoli odluče, svi bi učitelji trebali preispitati svoje pristupe vezane uz domaće zadaće. Ograničavanjem količine domaćih zadataka i poboljšanjem njihove kakvoće, možete postići da vaši učenici postižu bolje rezultate.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Suzanne Capek Tingley, dugogodišnja učiteljica, ravnateljica i autorica knjige Kako se nositi sa zahtjevnim roditeljima ■  SAD: Hey Teach! – mrežne stranice namijenjene učiteljima i drugim osobama u obrazovanju; donose iskustva iz nastavne prakse, stručne sadržaje i provjerene izvore; osnivač je Western Governors University (WGU), neprofitna internetska sveučilišna zajednica iz Salt Lake Cityja, u američkoj državi Utah ■ izvornik: wgu.edu ■