„Ne želim živjeti u svijetu koji ne prepoznaje različite uvjete u kojima žive i školuju se naša djeca“, piše profesorica engleskoga jezika o školi u kojoj je poučavala djecu i mlade iz useljeničkih i izbjegličkih obitelji.

„Djeca moraju naučiti planirati na dulji rok i preuzimati odgovornost za svoje obveze. No i dalje postoji razlika između smišljanja izgovora i objašnjavanja razloga, i to kao učitelji moramo prepoznati i priznati.“

Autorica objavljuje pod pseudonimom Captain Awesome. Više o njezinu iskustvu i spoznajama na temu opravdanih i neopravdanih opravdanja možete pročitati u nastavku.

Članak I Worked at a “No Excuses” Charter School and Here’s What I Know Now  objavljen je na portalu WeAreTeachers.

„Isprike su sredstvo slabih i nekompetentnih. A ja nisam ni slaba, ni nekompetentna! I zato – neću se služiti isprikama.“ Svakoga sam jutra slušala tu melodiju koja je dopirala iz susjedne učionice. Zvuči poput afirmativne misli koja te osnažuje, i katkad, za poneko dijete, uistinu je takvom i bila.

No istodobno su postojale ozbiljne pukotine u pristupu u toj neovisnoj javno-privatnoj školi u kojoj sam radila.

Poučavanje učenika – osobito ranjive djece koja završe u školi u kojoj „nema opravdanja“ – kada treba preuzeti odgovornost, a kada zatražiti pomoć – ključno je ne samo za njihov uspjeh, nego za njihov opstanak.

Škole u kojima „nema opravdavanja / isprika“ postoje diljem zemlje, često kao dio mreže neovisnih škola kao što je program KIPP [Knowledge is Power Program – „Znanje je moć“ – mreža privatno-javnih škola namijenjenih obrazovanju učenika koji dolaze iz obitelji slabijega imovinskoga stanja ili – iz kojih drugih razloga – socijalno nesigurnih sredina; program je usmjeren na poučavanje koje se temelji na striktno postavljenim obrazovnim ciljevima i postignućima kako bi učenici postizali što bolje uspjehe na standardiziranim državnim ispitima; nap.].

Škole su uglavnom smještene u gradskim sredinama, pohađaju ih učenici iz obiteljî s niskim primanjima ili obiteljî koje dolaze iz drugih dijelova svijeta, u pravilu onih afroameričkoga, latinskoameričkoga ili azijskoga podrijetla, a poznate su po tome što postižu visoke rezultate na standardiziranim državnim ispitima. Naglasak se stavlja na uvjerenje da svi učenici mogu uspjeti i to vođeni mišlju, kako mi je ravnatelj rekao: „Stablo se savija dok je mlado.“

U svakidašnjoj praksi to znači ulagati mnogo vremena u nadziranje djece da se zadrže u ravnim, utišanim redovima te u podsjećanje da se okrenu naprijed.

Škole u kojima „nema opravdanja“ u pravilu su izborne škole, što znači da ih roditelji izabiru za svoju djecu kako bi im osigurali daljnje obrazovne mogućnosti, sigurnost i kvalitetno obrazovanje

Dijelom je reputacija koja prati takve škole potpuno točna.

Tê škole ostvaruju visoke obrazovne rezultate, usmjerene su na pripremu za fakultet i pružaju sigurno i uređeno okružje za učenike koji si ne mogu priuštiti nijedno drugo.

U mojoj je školi nakon osmoga razreda i male mature trećina učenika nastavila školovanje u privatnim srednjim školama. Svakoga svibnja društvene mreže koje pratim prepune su objava i fotografija bivših učenika koji proslavljaju svoju diplomu. Svjedočila sam djeci koja od nesamostalnih, apatičnih učenika postaju samopouzdani i motivirani mladi ljudi na temelju školskoga ozračja i motivacijskih poruka u kojima škola naglašava osobnu odgovornost. Osnažila ih je i potaknula misao da su na kraju krajeva upravo oni jedino i najviše odgovorni za vlastiti uspjeh.

Za druge učenike, međutim, ishodi nisu bili toliko pozitivni.

Problem je u tome što, kad podvučemo crtu, ljudi nisu uvijek odgovorni ni za svoj uspjeh, ni za svoj neuspjeh

Kada djeci govorimo da je njihova budućnost isključivo u njihovim rukama, zanemarujemo strukturne pojedinosti koje im stoje na putu. Na kraju krajeva, ako je sve to stvar zasluge, svatko bi trebao moći upisati se na Harvard, dovoljno je da to izrazito žarko želi, zar ne? Nema izgovora, nema opravdanja!

Djevojčica je zaspala na nastavi jer noću pomaže majci u njezinu poslu pa uspijeva odspavati samo četiri sata? Nema opravdanja! Ako je dovoljno motivirana, podignut će glavu s klupe, obratiti pozornost na nastavu i svake večeri dva sata provesti u obavljanju domaćih zadaća umjesto da zarađuje novac pomažući svojoj obitelji preživjeti.

Kada ustrajavamo na poruci da jedino što utječe na učenikov relativan uspjeh jest osobna motivacija, istodobno poništavamo velike dijelove učenikova identiteta i iskustva.

Kada ustrajavamo na poruci da jedino što utječe na učenikov relativan uspjeh jest osobna motivacija, istodobno poništavamo velike dijelove učenikova identiteta i iskustva. Nemogućnosti, neurološke posebnosti, siromaštvo, kulturalne različitosti u stilu učenja i međudjelovanja – sve je to proglašeno nebitnim. Još gore, šaljemo implicitnu poruku da ako učenici dolaze iz ekonomski nepovoljnih sredina, njihovi su roditelji na određen način ograničeni u odlučnosti, inteligenciji ili poduzetnosti. Ako je tvoj otac vozač Ubera, baš ništa ne znači što je bio inženjer u Eritreji. Nema opravdanja za život ispod granice siromaštva.

Ono što škole u kojima „nema opravdanja“ ne uspijevaju prepoznati jest razlika između izgovora i razloga

Ako kasnim na posao jer sam se zaustavila kako bih kupila kavu, to je izgovor. Trebala sam krenuti ranije ili preživjeti jutro bez dodatne doze kofeina kako bih stigla na vrijeme. Ako je, međutim, školski autobus mojega sina ostao u kvaru te sam ga neočekivano morala voziti u školu, ne smišljam izgovor za svoje kašnjenje. To je razlog. To nije nešto što sam mogla izbjeći dodatnim pripremama i boljim planiranjem; to je neugodnost koja je izvan mojega nadzora. Škole često ne uspijevaju razlikovati izgovore od valjanih razloga s kojima se učenici suočavaju i bore.

Nemojte me pogrešno shvatiti: Svakodnevno čujem milijun neodrživih izgovora. Često su na razini rečenice: „Pas je pojeo moju zadaću.“ Katkad imaju više uporišta – Jako sam se kasno vratila kući jer smo bili u crkvi – no to i dalje mogu biti opravdanja koja će učenici smisliti mjesecima unaprijed.  Mnogo sam puta izgovorila: „Ali za taj si zadatak / ispit / zadaću znala/znao još prije tri tjedna!“

Djeca moraju naučiti planirati na dulji rok i preuzimati odgovornost za svoje obveze. No i dalje postoji razlika između smišljanja izgovora i objašnjavanja razloga, i to kao učitelji moramo prepoznati i priznati.

Ako je dijete došlo u školu u svakodnevnoj odjeći umjesto u školskoj odori jer je moralo žurno napustiti stan zbog oružane pljačke, to je razlog, a ne izgovor. Dijete koje nema zadaću jer mora čuvati mlađu braću i sestre ima razlog, ne izgovor. A djeca koja u školu dolaze prazna želudca imaju vrlo živ razlog zašto nisu potpuno usredotočena i spremna za rad svake minute u danu.

Možda sada pomišljate: „Sve to stoji, ali to su krajnosti. Većina se djece ne suočava s takvim teškim situacijama.“ No, prisjetite se, škole u kojima „nema opravdanja“ skrbe o djeci koja žive u siromaštvu – takvi su problemi znatno uobičajeniji nego što biste pomislili.

Potreban nam je pristup koji prepoznaje da su „pojedina opravdanja – opravdana“

Svatko zaslužuje milost i razumijevanje. I svatko je doživio izvanredne situacije i nepredvidljive okolnosti.

Svaki put kada čujem kolegicu ili kolegu kako izgovara rečenicu: „Tvojega šefa neće zanimati zašto kasniš na posao…“, osjetim trnce. Zar je to uistinu ono što želimo svojoj djeci? Da odrastaju i rade u sredini u kojoj se pozornost obraća na golu produktivnost i gdje šef ili voditelj neće htjeti čuti ni riječi o bolesnom djetetu, automobilskoj nesreći ili poplavljenu stanu?

Bismo li i mi ostali raditi na mjestu gdje je u središtu samo naša produktivnost, a ne i naša ukupna dobrobit? (U redu, možda je bolje da preskočim to pitanje.)

Odgovornost je bitna. Jednako tako bitno je moći prepoznati sustavnu nepravdu koja naše učenike dovodi u nemoguću poziciju – da, nemoguću poziciju – da postignu ikakav uspjeh.

Poučavanje učenika – osobito ranjive djece koja završe u školi u kojoj „nema opravdanja“ – kada treba preuzeti odgovornost, a kada zatražiti pomoć – ključno je ne samo za njihov uspjeh, nego za njihov opstanak.

I tek kada počnemo prepoznavati razloge napora i bitaka s kojima naši učenici svakodnevno žive – umjesto da ih proglašavamo izgovorima – značit će da smo im uistinu počeli osiguravati potporu koja im je potrebna.

Jeste li i vi radili u školskom okružju u kojem vrijedi pravilo da „nema opravdanja“? Što mislite o takvu pristupu? Svoja razmišljanja i komentare možete podijeliti u objavi na stranici Školskoga portala na Facebooku.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice uređen i prilagođen, a izvornik možete pronaći na poveznici na kraju ove napomene ■ Captain Awesome – pseudonim profesorice koja predaje engleski jezik u neovisnoj privatno-javnoj gradskoj školi koju pohađaju djeca iz izbjegličkih i useljeničkih obitelji ■ SAD: WeAreTeachers – portal koji se bavi temama iz školstva i obrazovanja ■ izvornik: WeAreTeachers ■