U brojnim tekstovima objavljenima u proteklim mjesecima na temu obrazovanja, u uvjetima – kako svakodnevno svjedočimo – globalne zdravstvene krize, dvije su se bitne  točke – bez obzira na zemlju (državu), zemljopisne, geopolitičke, socijalne, političke ili kakve druge odrednice – osobito istaknule. Javljaju se kao „zajednička poputbina“  na svim meridijanima i paralelama s kojih su u proteklome razdoblju dopirala različita svjedočenja i izvještaji.

Prvo, novi uvjeti nastave i mogućnost pristupanja učenicima u njihovim domovima ponajprije u okvirima prozora na njihovim računalima, razotkrili su sve slojeve nastave – i na daljinu, i na blizinu; sve je izišlo na površinu ma koliko šutjeli o tome. Razotkrili su se oni koji mare i oni koji manje mare ili ne mare; oni kojima je bitno pravedno i dosljedno ocjenjivanje i onima kojima to uopće nije bitno, bitno im je da imaju kakvu zabilježenu ocjenu, ma kako se površno, nepravedno i nedosljedno do nje stizalo („papir, odnosno e-dnevnik – reći će cinici – ne pita!“); oni koji znaju razgovarati sa svojim učenicima i uspostavljati kvalitetne odnose, poticati ih na dugoročan rad, razvijati njihovu samostalnost i održavati zainteresiranost bez jeftinih trikova i potrebe za sebeljubivom samopromocijom, staloženo i uporno, bez odustajanja; i oni koji su daleko od takvih ili tomu sličnih znanja i vještina.

Sve je vidljivo, sve je dostupno; tko ima oči i zna gledati i čuti, može – u nevjerojatno rasprostrtim i ljudskim osjetilima dostupnim opcijama i izvorima.

Mogu li djeca i mladi bez škole?

Druga točka koja se nezaobilazno nametnula u proteklim mjesecima uloga je škole u životu djece i mladih, odnosno svih onih koji su obuhvaćeni osnovnim i srednjim obrazovanjem, iako se pritom ne smije zanemariti ni predškolsko obrazovanje, a ni postsekundarno obrazovanje.

Pitanje koje je počelo stršati uvis, zahtijevajući pozornost, glasilo bi: Mogu li djeca i mladi bez škole?

Bez škole kao materijalne činjenice – zgrade, prostora, pa i dvorišta i prilaznih staza i putova?

I…?

Ne, ne mogu.

Teško da mogu.

Da postoje ponuđene kakve druge opcije, možda bi i mogli; ali – namijenjena toj dobi, teško da bi ijedna od ponuđenih novih opcija bila utemeljena na kakvu drukčijem konceptu od onakva kakav već nudi – škola. Ne nužno konkretna, pojedinačna škola sa svojim nedostatcima i manama; nego škola kao koncept namijenjen djeci i mladima u razvojnoj dobi.

To mjesto učenja, druženja i rasta nije nadiđeno još od antike; i teško da će ikada i biti pa da bi na to pitanje uopće bilo potrebno trošiti energiju i vrijeme.

Na razgovor kakva škola – naravno da je potrebno (trošiti razgovore), ali teza škola da ili ne, kako se do sada pokazuje, ne bi trebala biti upitna. (Naravno, nužno je upitna za djecu koja žive u udaljenim, izoliranim i teško dostupnim krajevima, kao i za sve one koji su skloni konceptu učenja kod kuće – engl. homeschooling).

Mjesta na kojima se susreće život

Kako svuda oko sebe možemo nezaobilazno uočiti, a zasigurno, barem u određenoj mjeri, zapažamo i u vlastitu, najvlastitiju životu, psihološka potreba za kretanjem, promjenom sredine i interakcijom s drugim ljudima, nema alternativnih ponuda. Nijedan ekran te radnje i aktivnosti ne može zamijeniti jer ekran redovito koliko dadne, toliko i uzme, ako ne i više. I fizički i psihički iscrpljujuće je i nezdravo prekomjerno boraviti pred ekranom.

Također, neprestano ili dugotrajno zadržavanje unutar zidova svojega doma, kuće, zgrade ili stana, ma koliko to mjesto bilo ugodno, ma koliko ga voljeli i ma kako nam nedostajalo kada na dulje vrijeme nismo ondje, ili kad se, primjerice, u hladno i mračno zimsko jutro moramo otputiti na putovanje prema školi, poslu ili kamo smo se već toga jutra uputili a sve bismo dali da ne moramo…– u ovim se danima jasno pokazuje da ipak nije zdravo ni za koga, a osobito nije zdravo za mlade ljude u krucijalnim razvojnim godinama.

Ne samo škola, nego i put do škole i povratak iz nje, mjesta su na kojima djeca i mladi u toj dobi susreću život.

I to im u ovakvim, novo(ne)normalnim uvjetima – nedostaje.

Zar je moguće da se netko ipak ne želi vratiti u školu?

Ipak, ne nedostaje svima škola. Većini nedostaje, ako je suditi po komentarima koji se mogu čuti u različitim emisijama, televizijskim i radijskim prilozima, na portalima i po društvenim mrežama, a i u osobnim susretima s djecom i mladima te dobi; međutim postoje učenici kojima i nije do povratka u školu, koliko je god to onima koji žive u barem prosječno prihvatljivu svijetu teško zamisliti.

U nastavku slijedi tekst učenice 8. razreda, trinaestogodišnjakinje iz New Yorka, koji je u svibnju 2020., nakon prvoga zatvaranja društva, objavio New York Times.

Ma…, reći će ponetko, pa to je Amerika… nema to nikakve veze s nama… I zato, baš zbog takvih mogućih i katkad uvriježenih asocijacija, ipak napominjem: nemojte jedino iz razloga što dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država odmahnuti glavom; naravno da vas nitko ne prisiljava da išta morate pročitati, no ako će vam izvor teksta biti jedini razlog da ga napustite, pozivam vas da mu ipak date priliku.

Zbog svega što se razotkrilo u ovome vremenu krize, pa i u riječima učenice čije svjedočanstvo donosimo, kreatori obrazovnih politika, kao i svi oni koji ih u različitim oblicima u svojim djelokruzima primjenjuju, imaju čvrste osnove za stvaranje novih, razrađenijih, jednostavnijih i za učitelje i učenike povoljnijih i boljih okvira učenja i poučavanja, utemeljenih na neposrednim uvidima u školsku svakidašnjicu, njezine anomalije i odstupanja u smjerovima koji u ustanovi koja se naziva školom i namijenjena je odrastanju i obrazovanju djece u njihovoj formativnoj dobi – nikako ne bi smjeli ni postojati, a kamoli dominirati.

U nastavku možete pročitati tekst Zašto u nastavi na daljinu učim više nego u učionici? učenice Veronique Mintz objavljen 5. svibnja 2020. na stranicama NYT-a.

Imam trinaest godina. Ne nedostaju mi djeca koja govore preko reda upadajući drugima u riječ, ne poštuju učitelje i međusobno se tuku i vrijeđaju.

Da, govore kako im se prohtije. Uništavaju razredni inventar. Ne poštuju učitelje. Prepisuju i varaju na ispitima. Naguravaju se, udaraju rukama i nogama pa čak i valjaju po podu. To se u mojoj školi događa iz dana u dan, bez iznimke.

Možda ćete pomisliti da se šalim, ali prisežem da se ne šalim.

Na temelju opisa ponašanja mojih razrednih kolega i kolegica, mogli biste pomisliti da idem u drugi, eventualno – četvrti razred osnovne škole. Ali ja sam upravo na pragu ulaska u srednju školu u gradu New Yorku, i, tijekom trogodišnjega razdoblja viših razreda osnovne škole, takvi oblici ometanja nastave pojavljuju se bez prestanka u svakom 42-minutnom vremenskom okviru koji je namijenjen nastavi.

I zato svoj glas dajem nastavi na daljinu u sustavu školovanja u New Yorku koje je uvedeno otkako je nastupilo razdoblje krize uzrokovane koronavirusom. Ako naše škole iskoriste ovo iskustvo kako bi razumjele i pronašle načine da daju veću potporu našim učiteljima u učionicama, tada će učenici imati razloga pristupiti predanijem i kvalitetnijem učenju jednom kada se vrate u škole.

Dopustite mi da objasnim zašto.

Sudjelujem u nastavi na daljinu od 23. ožujka (2020.) i shvatila sam da učim više, na mnogo lakše načine, negoli kada pohađam redovitu nastavu u školi.

Mogu raditi vlastitim tempom bez stalnoga prekidanja nemirnih i rastrojenih učenika te učitelja koji djeluju nemoćno i bez načina kako ih obuzdati.

Velik broj nastavnih cjelina nismo uopće dotaknuli

Učenici koji su u nemogućnosti ili bezvoljni obuzdati svoje nemire i uspostaviti kontrolu nad svojim ponašanjem, kradu dragocjeno nastavno vrijeme onemogućujući suučenike u razredu da se pripreme za ispite i druge zadaće.

Pristupila sam ispitima koji su uključivali velike cjeline koje u nastavi nisam svladala, bilo zbog toga što nismo stigli doći do te lekcije ili zbog toga što se nismo na nju mogli usredotočiti iz razloga koje sam upravo napisala.

Nimalo ne zavidim učiteljima u predmetnoj nastavi u završnim razredima osnovne škole. Daleko od toga da je lako nadgledati 26 tinejdžera.

U svoje tri godine viših razreda OŠ (riječ je o razredima od 6. do 8. – u hrvatskome sustavu, nap.), upoznala sam tek nekoliko profesora koji su upravljali razrednim odjelima u svojim učionicama – promičući dosljedna pravila, odnoseći se prema učenicima pošteno te zadobivajući njihovo nepodijeljeno poštovanje.

Suradničko učenje i rad u skupini – izvor su frustracije u loše postavljenim uvjetima

Idem u školu koja velik naglasak stavlja na suradničko učenje i rad u skupinama; približno 80 % našega rada u učionici događa se u skupinama koje su sastavili učitelji i u kojima sudjeluje od 3 do 5 učenica i učenika.

Takav pristup učenike koji žele ispuniti zadane zadaće dovodi u situacije da moraju disciplinirati svoje kolegice i kolege koji se odbijaju pristojno ponašati te članove grupe koji se opiru, učenici spremni na rad moraju nagovarati i moliti za suradnju.

Učenje na daljinu omogućuje mi nadzor nad onim što učim kao i nad samim činom učenja. Mogu uzeti više vremena kako bih se usredotočila na ono što zahtijeva više ulaganja i učenja. Ne moram se zaustavljati na pitanjima koja već imaju odgovor. I dalje mogu surađivati s drugim učenicima, ali mnogo učinkovitije.

Uistinu uživam u izravnim pozivima na mreži kada moje prijateljice i prijatelji iznose svoja viđenja i tako jačaju naš rad; jedni drugima postavljamo izazove obogaćujući na taj način zajedničko iskustvo učenja. 

Također sam shvatila da mi se više sviđaju pojedine snimljene lekcije koje moji učitelji postavljaju na platformi Google Classroom od onih koje nam pružaju uživo. Ove sam se godine namučila s matematikom.

Profesor rijetko ima strpljenja za pitanja jer više od trećine vremena ode na njegovo nastojanje da uspostavi red u učionici. Često, kada bih u dogovoreno vrijeme prije nastave otišla do njegova kabineta, ondje bi već bila gomila učenika koji su ga također čekali sa svojim pitanjima.

Nije nam svima mogao pomoći u tih dvadeset minuta prije prvoga nastavnoga dijela. Drugi se put jednostavno nije ni pojavio.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Veronique Mintz, učenica 8. razreda iz New Yorka ■ SAD: New York Times – novine koje stvara 7500 novinara, koji ukupno govore 55 jezika, svakoga mjeseca dopiru do 6,5 milijuna pretplatnika i ukupno 150 milijuna čitatelja (podatci za 2020. godinu) ■ izvornik: www.nytimes.com ■