Savjeti stručnjaka
UČENJE I POUČAVANJE U GODINI PANDEMIJE
Smijemo li od učenika i učitelja očekivati – „normalno“? (2. dio)
objavljeno: 25. studenoga 2020.

Nove okolnosti, uzrokovane globalnom pandemijom, na kušnju su stavile obrazovne sustave širom svijeta. Ni u jednom više ništa nije onakvim na kakvo su još prije koji mjesec bili naviknuti sudionici i svjedoci tih sustava – ponajprije učenici i učitelji, ali i roditelji, obrazovne vlasti i ukupna javnost.

O tome ste mogli pročitati već u prvome dijelu članka koji potpisuje urednica i autorica Julie Mason, a koji je objavljen na Školskome portalu (pogledajte ovdje). Autorica promišlja o svrsi standardiziranih ispita u novim uvjetima, kao i o evaluacijama učiteljskoga rada te domaćim zadaćama u okolnostima poučavanja na daljinu, kada su sve zadaće postale – domaće. 

O čemu je još riječ u izvrsno prihvaćenu članku izvorno objavljenom na mrežnim stranicama portala WeAreTeachers, možete pročitati u nastavku.

Molim vas, prestanite u ovome trenutku od djece (i učitelja) očekivati normalno

… jer u učenju i poučavanju tijekom 2020. baš ništa nije normalno.  

Za svoje učenike nastojimo sve oko sebe zadržati najuobičajenijim i najnormalnijim mogućim.

Ali zašto?

Želim progovoriti o tome da prestanemo očekivati normalno i od učenika i od učitelja, kao i o tome da se zapitamo zašto to normalno uopće smatramo tako veličanstvenim.

Trebali bismo prestati usvajati sasvim nove nastavne programe

Osobe koje nikada nisu poučavale, niti radile u školi, uvijek ostanu bez riječi kada im kažem da je uobičajeno da učitelji preuzmu potpuno nov nastavni program samo nekoliko tjedana, ili i dana, prije početka nove školske godine, i to svake godine. Pomislila sam, i ponadala se, da će ova godina biti drukčija… ali, ma kakvi. Mnogo učitelja mora poučavati potpuno nove programe i na daljinu i u fizičkoj učionici u istome trenutku. To nije dobro. Jednostavno, nije.

Učenje kako poučavati na Zoomu? – U redu. Moramo i to jer naši učenici uče na daljinu. Poučavati predmet na sasvim nov način u vremenu neviđene globalne pandemije? Zašto bismo sami sebi priuštili takvo što? Oh, da. I nismo. Netko drugi, tko ne mora poučavati nov kurikul, donio je takvu odluku bez naša utjecaja na nju. Ne želim iskusiti ništa novo u ovome trenutku. Sve što želim jest zadržati se na onome što mi je poznato i što volim. Ako je ikada bilo vrijeme da ostanemo na svojim iskušanim i provjerenim razrednim zadaćama, aktivnostima i lekcijama, tada je to ovo vrijeme.

(Napomena vezana uz stanje u Hrvatskoj: Utoliko je u hrvatskim prilikama izrazito nadrealna situacija da se u okolnostima potpuno neuobičajene školske godine, provodi i – reforma školstva, koja je uslijed aktualnih zbivanja zanemarena i izvan fokusa te ostaje nejasno u kojim se uvjetima i s kakvim rezultatima uopće provodi.)

Valjalo bi preispitati ocjenjivanje

Ovaj dio je nezgodan. Učenicima su potrebne povratne informacije o tome kako rade, a ocjene su način pružanja tih povratnih informacija. Ali nisu jedini način.

Ocjenjivanje je u sadašnjem trenutku blisko testiranju jer mnogo je faktora koji su izvan naše kontrole. Zamislimo da smo učenicima dali ispit iz matematike. Neki učenici rješavaju taj ispit kod kuće, a drugi u učionici. Kako možemo znati da učenici koji su kod kuće nemaju pomoć odraslih osoba iz svojega okružja? Osobito ako je riječ o ispitima za zadatcima višestrukoga izbora i onima koji ne pokazuju postupak? Što ako su u pitanju zadatci u kojima se ne upotrebljava kalkulator? Kako možemo provjeriti i znati da ga sva djeca uistinu neće upotrijebiti? Ne prepostavljam najgore, ali želim biti realna. Kako uopće možemo pravedno ocjenjivati u ovim trenutcima?

Razmislimo i o učiteljima te o tome kako se posao udvostručio, načini i alati promijenili su se, i za sve je potrebno više vremena nego ranije. Idem oblikovati načine formativnoga vrednovanja služeći se alatom kakav je Google Forms ili prilagodljivim programima kao što su IXL i Lexia kako bih prikupila informacije i podatke o učeničkom radu. No, samo ako moji učenici imaju pristup tim alatima.

Moramo napustiti dosadašnje planove rada (vodiče za određivanje tempa)

Sve ove godine nisu mi bili ni najmanje dragi, no mogla sam razumjeti njihovu ulogu. Imamo program koji moramo proći, i katkad poželimo cijeli tjedan provesti u nečemu što je djecu uistinu zaokupilo, no moramo krenuti dalje. Problem je u tome što se služimo planovima koji nisu usklađeni s onim što se upravo događa. Učitelji ne poučavaju na iste načine na koje su donedavno poučavali. Naša je školska godina poljuljana i prije negoli je počela. Mnoge su škole uspostavile nastavu tjedan ili dva kasnije od planiranoga i još uvijek se muče s planovima i pripremama. Učitelji velik dio vremena moraju odvojiti kako bi učenike poučili kako se služiti tehnologijom te kako rješavati problemske situacije, što usporava izvršenje planova. Zaostajat ćemo za njima bez obzira na to koliko i što radili pa zašto se tako čvrsto držimo standarda koje nismo u mogućnosti dosegnuti?

Moramo razmisliti o ulozi i vrijednostima dodatnih zasluga i dodatnih zadataka

I prethodnih su godina dodatne zasluge i zadatci izazivali snažne rasprave među učiteljima. Neki od učitelja smatraju da takvi načini ostvaruju razlikovnost među učenicima omogućujući onima, koji su na to spremni, odlazak iznad i izvan primarno postavljenih zadaća i zadataka. Drugi učitelji osjećaju da takva postupanja nisu pravedna. Posebni zadatci učenicima stvaraju opterećenje i šalju im poruku da ne rade dovoljno ako se odluče isključiti iz njih. Postaje još zamršenije i neprikladnije kada dodatni zadatci znače i dodatne bodove, koji pak znače više ocjene.

Ove godine dodatna opterećenja ne osjećaju samo učenici, nego i roditelji. Što se o vama kao roditelju može reći ako niste u stanju pomoći sagraditi ptičje gnijezdo od materijala kojima ste u svojemu domu okruženi te ga testirati stavljanjem jajeta u njega? Ako ste ikad trčali u trgovinu kako biste u posljednjim minutama obavili kupovinu koja će pripomoći vašem djetetu da ispuni dodatne zadatke, jednostavno – nemojte više. Jedino dodatno“ koje nam je u ovome vremenu potrebno jest dodatna potpora i dodatna fleksibilnost, ne dodatni zadatci.

Nema baš ništa normalno i uobičajeno u ovoj školskoj godini pa nastojanje da učenje i poučavanje ostanu istovjetni prošlogodišnjima, mora prestati. Ovo je poziv na buđenje u obrazovanju.

Moramo itekako dobro razmisliti o standardiziranim testiranjima, ocjenama i  vrednovanjima te uzeti u obzir da ako će nas ova godina ičemu poučiti, to bi trebala biti spoznaja da je pred nama mnogo toga što tek trebamo naučiti.

Prvi dio teksta Smijemo li od učenika i učitelja očekivati – „normalno“? pročitajte ovdje.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ autorica američkoga teksta: Julie Mason, urednica pri portalu WeAreTeachersSAD: We Are Teachers mrežna je zajednica učitelja i poučavatelja kojoj je svrha inspirirati, motivirati te pružiti međuučiteljsku potporu dijeljenjem ideja primjenjivih u učionici. ■ izvornik: www.weareteachers.com