Nove okolnosti, uzrokovane globalnom pandemijom, na kušnju su stavile obrazovne sustave širom svijeta. Ni u jednom više ništa nije onakvim na kakvo su još prije koji mjesec bili naviknuti sudionici i svjedoci tih sustava – ponajprije učenici i učitelji, ali i roditelji, obrazovne vlasti i ukupna javnost.

Upravo je obrazovanje u kriznom vremenu donijelo neosoporiv uvid u svu snagu i nezamjenjivost obrazovnih ustanova u društvu; škole, uključujući i male škole i vrtiće, neprocjenjive su i nenadoknadive, i to ne samo kao ustanove u kojima se stječu određena znanja i vještine, nego kao istančana čvorišta ukupnoga razvitka mlade osobe, od djece najmlađe dobi do djevojaka i mladića koji su upravo kročili u punoljetnost.

Škola nije samo zgrada; ali, neprijeporno se u proteklim mjesecima razotkrilo, baš je zgrada ključna, dolazak i fizički boravak u njoj. Škola kao vremensko-prostorno susretište ne može se zamijeniti ijednim ekranom ili platformom, a živa nastava u fizičkoj učionici ma kojim, pa i najboljim, na daljinu posredovanim sadržajem.

Učiteljevo ili učiteljičino prisustvo, glas, gesta, mimika, cjelokupna nazočnost i interakcija u stvarnom prostoru i vremenu – nezamjenjivi su, neprocjenjivi, zlata vrijedni.

Druga strana novonastale obrazovne medalje

U svim obrazovnim sustavima na vidjelo dolazi sve ono što u njima opstoji, na površini ili skriveno u dubinama; najviše se ističe upravo onošto se u normalnim uvjetima zataškava odnosno što se u razgovorima, realizacijama i rješenjima zaobilazi ili zanemaruje.

Članak koji slijedi objavljen je na američkom obrazovnom portalu WeAreTeachers, i to nekoliko puta uzastopce s poveznicom na društvenoj mreži. Već je pri prvoj objavi postao najčitanijim tekstom na tom portalu u ovoj godini, prikupivši više od 20 tisuća reakcija, tisuće komentara i dijeljenja. Donosi analizu novoga normalnog u američkom obrazovnom sustavu. (O slabostima toga sustava, koje su donekle usporedive s onima u hrvatskoj obrazovnoj stvarnosti, kao i o prijedlozima kako ih neutralizirati i otkloniti, možete pročitati i ovdje.)

Stanje opisano u članku nije istovjetno aktualnim hrvatskim prilikama, no u nekim je dijelovima usporedivo – primjerice, s obzirom na ulaganja na lokalnoj, državnoj i saveznoj razini u kvalitetu javnoga obrazovanja; u odnošenju prema učiteljima i pružanju pravodobne potpore u kriznim situacijama; u odnosima plaća u javnome obrazovanju spram onih u drugim zanimanjima usporedivima s obrazovanjem; u pitanjima statusa i ugleda učiteljske struke; kao i u pitanjima tromosti i višedesteljetne zapuštenosti sustava s obzirom na potrebne i dugo čekane promjene u sustavu (reforme).

Postoje, naravno, i znatne razlike, ponajprije u praksama i iskustvima. Dok se u Hrvatskoj u određenim stručnim  krugovima, povremeno i prilično gorljivo i snažno, zagovara uvođenje standardiziranih ispita u svrhu završnoga ocjenjivanja i vrednovanja učeničkih znanja i postignuća, i to ponajprije završnih državnih ispita na kraju osnovnoškolskoga obrazovanja (tzv. male mature), američke se kolegice i kolege najviše suprotstavljaju upravo prekomjernom i, kako tvrde, za kvalitetu nastave ograničujućem standardiziranom testiranju kao i vrednovanju i procjenjivanju učiteljskoga rada na temelju toga testiranja.

To je u SAD-u već godinama velika tema, a ponovno je naglašena u ovim, novim uvjetima.

Zdravstvena kriza i posljedice koje je izazvala u javnome obrazovanju ima i drugu stranu medalje te otvara velike mogućnosti da se sagledaju i procijene dosadašnje obrazovne prakse, utvrde i razjasne njihova slaba mjesta te da se sustav, zrcaljen u novonastalim (ne)prilikama, unaprijedi, osnaži i poboljša.

Kako mogućnost takvih promjena u američkome školstvu vidi autorica i urednica Julie Mason te što predlaže vezano uz postupanja u ovoj školskoj godini,možete pročitati u nastavku.

Molim vas, prestanite u ovome trenutku od djece (i učitelja) očekivati normalno

… jer u učenju i poučavanju tijekom 2020. baš ništa nije normalno.            

Za svoje učenike nastojimo sve oko sebe zadržati najuobičajenijim i najnormalnijim mogućim.

Ali zašto?

Ništa nije ni uobičajeno, ni normalno ove godine. Želim progovoriti o tome da prestanemo očekivati normalno i od učenika i od učitelja, kao i o tome da se zapitamo zašto to normalno uopće smatramo tako veličanstvenim.

Naravno, mnogo je lagodnosti i ostajanja na liniji manjega otpora nagomilano u praksi dok se držimo uhodanih obrazaca i zadane strukture školskoga života; i toliko smo naviknuti na određene postupke i stanja da smo se već davno prestali pitati zašto smo ih uopće ikada primjenjivali i održavali na životu.

Ono što je dosadašnjih godina bilo održivo, ove godine više nije i možda nam to pokazuje da su potrebne promjene. Standardizirano testiranje učenika – nešto što stalno radimo, i vrednovanje učitelja, također nešto što stalno radimo, u ovim vremenima nemaju smisla. Ako je ikad postojala godina koja propituje sve ono što smo do sada radili, i koja ujedno zahtijeva da prestanemo očekivati „normalno“ od učenika i učitelja, tada je to ova – 2020. godina.

U ovoj godini baš ništa nije normalno

Naši nas učenici pomno promatraju. Ako forsiramo da ostanemo na tračnicama „normalnoga života“ u – nikad u takvim okolnostima doživljenoj i ni po čemu uobičajenoj – godini, koju im poruku šaljemo?

Teško podnosim to što oko sebe slušam hrabre pokliče: „Možemo izdržati i najgore!“ i „Nema toga što mi ne možemo!“

Ideja da je naša vrijednost i vrijednost naših učenika u tome koliko smo produktivni, mora nestati. Teško je ispuniti sve pred nas postavljene zahtjeve dok osjećamo anksioznost, zabrinutost i dok je jedina izvjesnost – neizvjesnost.

Učitelji osjećaju da ne rade dovoljno, ali ne znaju što bi još trebali učiniti da postane dovoljno. Velik dio učenika je u izolaciji, odvojen, i cjelokupno njihovo iskustvo škole i školovanja okrenulo se naglavce, a k tomu, cijeloj se situaciji za sada ne vidi kraja.

Pa ako je ikada bilo vrijeme da se prestanemo više i žešće truditi te raditi onako kako smo uvijek radili, tada je to ovo vrijeme.

Evo kako bismo ovu godinu trebali voditi i izvesti ju na najbolji mogući način.

Moramo zaustaviti standardizirano ispitivanje

Da, shvatili smo. Djeca zaostaju.

Nisu završila što su trebala, izgubila su također što su trebala…

Trebamo li to ignorirati?

Ne, naravno da ne trebamo.

Mnogo je načina na koje možemo pomoći našim učenicima. Ali vanjsko testiranje nije ono što će ispuniti i povezati nastale provalije. A i ne možemo pristupiti testiranjima na način na koji smo ih provodili do sada. Ne možemo jamčiti da su tijekom ove kalendarske godine sva djeca imala jednake mogućnosti pristupiti obrazovanju i školama. Ako smo učenicima i uspjeli podijeliti prijenosnike, ne znači da su svi imali pristup internetskom signalu. Testirati učenike koji su propustili lekcije jer im signal nije bio dovoljno jak da pristupe Zoomu, jednostavno nije u redu. Zahtijevati od učitelja da provedu ispite znanja na daljinu u uvjetima u kojima ne mogu kontrolirati okolnosti u kojima se provodi to ispitivanje, također nije u redu.

Kakva je to poruka našim učenicama i učenicima ako prednost dajemo državnim i standardiziranim ispitima u situacijama u kojima nisu namirene osnovne učeničke potrebe? Maslow prije Blooma. Nitko ne može učiti, a kamoli dobro napisati ispit, ako je gladan, anksiozan, bez skrbi i nadzora ili vrlo uznemiren i traumatiziran.

Moramo zaustaviti uobičajene procjene učiteljskoga rada

Mnogi su učitelji svjesni da se i nadalje procjenjuje i vrednuje njihov rad, ali ne znaju kako, kada ni za što se točno ta vrednovanja provode. Ako postoje rubrike ili skupovi kriterija kreirani s tom namjenom, nisam ih još imala prigode upoznati. Ono što jesam upoznala, to su politike obrazovnih okruga koje govore da se učitelji vrednuju u obliku „praksâ koje se mogu provoditi u bilo kojim okolnostima“. Zapanjena sam što obrazovne vlasti smatraju da istodobno (paralelno) poučavanje na daljinu i u fizičkoj učionici zahtijeva iste vještine kao poučavanje isključivo u fizičkoj učionici. (O takvoj aktualnoj praksi u američkim školama više možete saznati u članku Učitelji rade dva posla odjednom.)

Dok sam svojedobno poučavala u učionici, nisam pred sobom morala gurati kolica s prijenosnim računalom, niti sam se mučila sa Zoomom, a nisam u uhu nosila ni slušalicu nastojeći istodobno poučavati dvije skupine učenika – one koji se nalaze zajedno sa mnom u učionici, kao i one koji se nalaze u svojim domovima i prate nas na mrežnoj platformi.

Ne znam tko se to danas smatra dovoljno kvalificiranim da bi vrednovao učitelje tijekom dosad neviđene globalne pandemije. Potpuno sam sigurna da nemamo takvih stručnjaka. Kako bi bilo da umjesto toga učiteljima stigne zahvala zbog toga što se iz dana u dan pojavljuju u svojim učionicama i rade najbolje što mogu, umjesto da im se sudi i prosuđuje njihov rad?

Trebali bismo prestati učenicima davati domaće zadaće

U ovim je trenutcima granica između škole i doma vrlo blijeda i neuredna. Dok ovo pišem, moj se najstariji sin služi zidom u kupaonici kao bijelom pločom na kojoj vježba množenje jer je njegov mlađi brat potpuno zauzeo jedinu bijelu ploču koju imamo i ispisao ju flomasterima. Kupaonica mojega sina postala je njegova učionica (ne sudite mi, molim vas, zbog toga). Po cijele dane potpuno sam sjedi ispred računala kako bi sudjelovao u nastavi na Zoomu. Kada „škola završi“, trebao bi se napokon maknuti s ekrana, a ne početi pisati zadaću kojoj mora pristupiti u virtualnoj učionici Google Classroom.

Za učenike koji sudjeluju u mrežnoj nastavi, sve zadaće domaće su zadaće. I, pogodite, kada „školski dan“ završi, to ne znači da je i „radni dan“ završio. Posljednje što netko želi raditi nakon večere jest rješavanje listova s matematičkim zadatcima za koje nema printer da ih isprinta; ili pak zadaće u šest koraka namijenjena prvom razredu na platformi za poučavanje Seesaw.  Ni učitelji u ovim trenutcima ne bi trebali sate i sate provoditi u ocjenjivanju i pregledavanju radova. Manje je više, a domaća zadaća ove godine, u okolnostima u kojima su učenici i na nastavi i rješavajući zadaću prikovani uz računala,  nema nikakva smisla. (Nastavit će se.)

■ NAPOMENA ■ napisala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ autorica američkoga teksta: Julie Mason, urednica portala WeAreTeachers ■ SAD: We Are Teachers mrežna je zajednica učitelja i poučavatelja kojoj je svrha inspirirati, motivirati te pružiti potporu dijeljenjem ideja primjenjivih u učionici. ■ izvornik: www.weareteachers.com ■