Iako su u nekim dijelovima zemlje već zaplesale prve pahulje, još uvijek je kalendarska jesen. Iz OŠ Blato iz Blata na Korčuli stiže nam ovo svjedočanstvo o suradnji i stvaranju. Uz pogled na ulogu školskoga psihologa i iskustvo rada u manjoj otočkoj sredini, pogledajte kako su učenici na poseban način proveli dvosat maštajući i stvarajući potaknuti krošnjama lipa iz drvoreda u blizini njihove škole.

Još kao dijete, razmišljajući o svijetu koji me okružuje, imala sam potrebu razumjeti ljude i ljudsko ponašanje. Odrastajući na otoku s otočkim posebnostima vrlo rano sam donijela odluku o studiju psihologije, želeći se baviti mladima i njihovim potrebama u školskome okružju.

Uspostavljanje povjerenja u struku

Kako sam praktički prvi psiholog u povijesti osnovnoškolskoga obrazovanja na ovom dijelu otoka, tek upornim radom i dosljednošću postupno su posao psihologa i suradnja s okolinom rezultirali određenim standardima. Vjerujem kako mogu  reći da sam upornošću i stručnošću pridonijela širenju svijesti u sredini u kojoj živim i radim, kako bi sredina prihvatila i razumjela struku psihologa kao vrijednu i potrebnu. Nakon desetak godina rada, napravljen je veliki pomak u povjerenju, tako da je psihologija postala svakodnevna potreba i pomoć u rješavanju dnevnih školskih situacija.

Svoj rad temeljim ponajprije na vrijednostima pozitivne komunikacije te na otvorenosti prema svim sudionicima odgojno-obrazovnoga procesa.

Veliki trud ulažem u prevenciju različitih oblika nasilja, kao i u prepoznavanje učeničkih individualnih potreba. To je osobito bitno u kontekstu dominantnog utjecaja masovnih medija. Različite forme zlostavljanja, od izrugivanja i ismijavanja do složenih devijantnih oblika, realna su prijetnja u našim školama, pa odgovoran rad u tom smislu biva ključna pretpostavka rada školskog psihologa. Energično i odlučno suprostavljanje nasilju, stvaranje uvjeta za nenasilno rješavanje problema te senzibiliziranje javnosti o štetnosti tih pojavnosti istovremeno nalaže suradnju s kolegama i širom društvenom zajednicom, ali i permanentni rad na sebi.

Poseban naglasak stavljam na kreativnost kao bitnu ljudsku sposobnost, koju je potrebno poticati u nastavi. Smatram da dugogodišnjim radom nastojim objediniti struke pristupajući multidisciplinarno, a s obzirom na ustrajnosti i uspijevam, iako, naravno, situacija nikada nije do kraja zadovoljavajuća. Vjerujem da je s obzirom na moj 32-godišnji rad najveći životni i profesionalni uspjeh to što sam, promičući struku, pomogla stvarati uvjete za kulturu dijaloga i otvorenosti prema ljudima, životu i svijetu. Mi koji dobro poznajemo zatvorenosti otočke sredine, takve vrijednosti znamo osobito cijeniti. Osjećam, a i u različitim oblicima stvarnosti i prepoznajem, da ustrajavanjem na vrijednostima, ne odustajanjem i prihvatljivim stručnim pristupom čovjek ima mogućnosti afirmirati struku te su takva nastojanja prepoznata i prihvaćena u mojoj radnoj sredini i cjelokupnoj zajednici.

Mladenački entuzijazam i želja da se ostavi afirmativan trag  u generacijama koje dolaze, prate me i danas kada je cjeloživotno učenje u obliku stručnih usavršavanja, kao i različite oblike suradnje, znatno lakše ostvariti uslijed mogućnosti suvremenih tehnologija i društvenih mreža. Iskustva psihologa i u drugim razvijenim sredinama, osobito onima gdje je obrazovni sustav konzistentan i daje visoke rezultate, držim dragocjenima te svoj svakodnevni rad nastojim obogaćivati trajnim spoznajama. 

Njegujmo svijet slobode i dječjeg izražavanja

Ne moramo se osobito podsjećati kako živimo u vremenima pandemije, društvenih kriza, problematičnih odnosa prema okolišu, nezaposlenosti, ratova, bijeda i ovisnosti. Djeci je više nego ikada potrebna djelotvorna, kreativna nastava koja potiče emocije i misli koje se gomilaju pod utjecajem burne i svima lako dostupne stvarnosti koja nas okružuje u mikro- i makrosvjetovima u kojima živimo.

Svakodnevno bombardiranje negativnim informacijama i vijestima, ostavlja posljedice na mentalno i fizičko zdravlje narušavajući svijet slobode i dječje bezbrižnosti. Sveukupna atmosfera nabijena neugodnim emocijama i preplavljena uznemirenošću izaziva tjeskobu, zabrinutost i strah, a i neprestano se izmjenjuju slike na kojima je zastupljen pesimističan svijet i čovjek zarobljen u nemirnom i nestalnom vremenu.

Kako bi djeca imala zadovoljavajući emocionalni razvoj, bitno je poticati ih da imaju dobru sliku o sebi, da prihvate i vole druge, da grade pozitivne ljudske odnose i da prihvaćaju emocije kao dio života. Sliku koju imaju o sebi, koliko vjeruju sebi, svojim sposobnostima i vještinama i koliko vjeruju da vrijede, toliko će ih visoko vrednovati i drugi ljudi.

Djeca se u današnje vrijeme sve teže izražavaju, jer nemaju repertoar riječi i ponašanja za izražavanje, pa često bivaju neshvaćena i osamljuju se. Ona o svojim emocijama govore u obliku igre, kao i sadržajem onoga što stvaraju, primjerice slikaju, izborom boja te, sveukupno gledajući, u velikoj mjeri emocije iskazuju vizualnim rječnikom. Likovna kultura nezamjenjiva je prigoda za kanaliziranje emocija, ali i socijalnih vještina i sposobnosti potrebnih za izražavanje i zadovoljavanje vlastitih potreba i sklonosti, donošenja odluka i suradnje s drugima.

Kako bi se  razvila u samopouzdane i sretne osobe djeca moraju imati prilike izraziti svoje emocije i razviti svoje samopoštovanje. Sve dok se djeca vole i prihvaćaju svaki dio sebe, dok su iskreni prema sebi i traže način kako doživjeti svoj unutarnji dio sebe, mogu hrabro i s vjerom tragati za rješenjima i načinima kako se odnositi prema sebi i svijetu koji ih okružuje.

U istraživanjima postoji visoko slaganje da učitelji znatno preferiraju djecu koja su poslušna, tiha i pozorna na satu. Visoko kreativna djeca često su nemirna, zaokupljena svojim idejama, postavljaju pitanja. Takva djeca „remete“ ustaljenu rutinu.  Kreativnost pruža dobru osnovu za ostvarivanje kvalitetnih socijalnih odnosa, uključuje sposobnost sagledavanja i rješavanje problema, oslobađa potencijale.

Znanstvenik Maslow (1976.) predlaže da se nastava svih predmeta treba ugledati na umjetničke predmete, koji u znatnoj mjeri potiču kreativnost.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Kako su zaplesale naše balerine

Nije tajna, satnica Likovne kulture u razrednoj nastavi daleko je od dovoljne za jedan od ključnih razvoja djeteta u toj dobi. Odlučila sam povezati svoja znanja iz psihologije sa svojim sklonostima prema umjetnosti s ciljem spoznavanja estetičke, etičke i umjetničke vrijednosti, otkrivanja unutarnjeg svijeta i samospoznaje, učenja sporosti i tišine, oslobađanja talenata i kreativnosti.

Stječe se dojam da moderno školovanje milijune ljudi kani učiniti robotima. U frontalnoj nastavi, koja prisiljava tijelo na neprirodno stanje, mnoga djeca nikada ne pronalaze svoj dar, već dolaze do zaključka da su glupi i beskorisni. Tako usmjereno poučavanje uništava kreativnost i individualnost. Djeca stječu dojam da je bitno natjecati se kako bi dobila peticu, da je broj taj koji označava kvalitetu proizvoda. Takve pristupe valja osvijestiti kao nedovoljne, a ako se provode striktno i kruto, i štetne.

Naravno, matematika je bitna, ali jednako su bitni i umjetnost i ples, govorio je nedavno preminuli pedagog Ken Robinson.

Na tom tragu zaplesale su i naše balerine…

Rasplesane, jesenje balerine, šireći svoje zanosne suknje i haljine, kao što svake jeseni iznova naš drvored lipa ima svoju baletnu premijeru raskošnih boja. Gospođice lipe plešu svoj tradicionalni ples i uz njega pjevaju baštinjenu pjesmu koju su naučile od svojih baka.

Stvorila se ideja da se djeci ponudi likovna aktivnost pod nazivom – Rasplesana jesen

■  Likovna radionica: „Rasplesana jesen“

■  Likovni problem: kontrast boja

■  Tehnika: kolaž/tempera

■  Motiv: jesen

■  Vrijeme: blok-sat u okviru razrednoga sata

PRIPREMA ZA SAT:

Učenicima je najavljeno tjedan ranije kako će imati integrirani blok-sat likovne kulture na temu jeseni, a tema će biti balerine odjevene u jesenske suknje i haljine.

Tema je prihvaćena s velikim oduševljenjem te smo svi čekali, i djeca, i njihova učiteljica, a i ja, da što prije dođe taj dan.

Pripremljen je potreban materijal za rad (crne siluete balerina, štapići za uši i prezentacija s nekoliko slajdova radova koji su poslužili kao ogledni primjerak). Djeci je najavljeno koji pribor treba donijeti za nastavu toga dana.

Napokon je došao taj dan. Zapazila se uzbuđenost, ipak toga dana nastava teče na nešto neuobičajeniji način, no krenuli smo hrabro, vedro i ispunjeni očekivanjem.

MOTIVACIJA:

Najavljujem temu i dajem uputu.

Pogledajte kroz prozor (smjer: naš drvored lipa). Što vidite? Što osjećate dok ih gledate? Podsjećaju li vas na nekoga? Što rade, stoje i čekaju, znaju li da pada lišće s njihovih grana i da dolazi zima? Što sve zapravo rade naše lipe, kako ih doživljavate? Zamislite što sve naše lipe u mašti mogu raditi…

Koje boje vidite? Postoji li kakav kontrast? Vidite li kakav kontrast sjene i svjetlosti, koje boje prevladavaju? Danas ćemo naslikati jesen, ali na drugačiji način. Zamislite, maštajte kakva bi jesen bila da može plesati, izvesti svoj valcer…

 Danas ćemo izraditi upravo takvu jesen, jesen koja se rasplesala. Siluete su već zadane, ali vi ćete izraziti jesenski ples u haljinama i suknjama plesačica.

U učionici je vladao potpuni mir, gotovo meditativnog karaktera u iščekivanju početka.

Nakon uvodne motivacije i razgovora s učenicima, dajem im uputu da pripreme svoj radni stol s potrebnim materijalom i priborom, pokažem im prezentaciju i zatim im podijelim crne siluete koje su smjesta počeli izrezivati, šarati, lijepiti, zatapkavati štapićima u boji i izražavati se bojom. Naš se rad zahuktao.

Lica su bila ozarena, emocija je išla iz srca. Eksplozija ugodnih osjećaja, topline i srčanosti uvelike je odredila atmosferu u učionici. Bila je to svečanost jeseni i suptilnoga. Stvarala se rapsodija jesenskih boja koje su prštale šuštavošću i toplinom. Brzo su nestale početne sitne nesigurnosti i obeshrabrenja kako možda neće uspjeti. Ta nevidljiva nit strepnje iščeznula je kroz otvoren prozor i odlepršala u smjeru ponosnih stabala lipa. Stvarala se nova ljubav spram umjetnosti i lijepoga.

■  NEKE OD REAKCIJA DJECE:

Dok sam radila, osjećala sam se radosno i veselo.

Bilo je jako zabavno, zanimljivo, dobro i odlično.

Kad sam čula što je psihologinja predložila, bila sam jako sretna i jedva sam čekala.

Cijeli je razred bio uzbuđen.

Jedva smo čekali da prođe tjedan dana i – napokon!

Bio sam sretan, slobodan, opušten i jedva čekao kako će to ispasti, bilo je jako čarobno, jedva čekam nešto slično.

Bilo mi je zabavno, trebalo je puno truda, ali se isplatilo.

Baš je bilo lijepo raditi s psihologinjom, i samo da se zna, najdraži predmet mi je likovni.

Kad sam čuo ideju, mislio sam kako neću uspjeti, ali nakon 5 minuta rada toliko sam se uživio da sam napravio dva rada. Očekujem još puno ovakvog.

■   DOJAM UČITELJICE 3. a – Edi Oreb

Sa zanimanjem sam pratila nastavu i dala svoj doprinos suradničkom satu s kolegicom psihologinjom. Ugodno sam se osjećala u takvoj radnoj atmosferi. Ono što je iznimno vrijedno jest što nije bilo uobičajenoga vremenskoga ograničenja, uspostavilo se otvoreno i poticajno ozračje. Postiglo se ukupno razumijevanje ideje i izbjegavanje klasičnog natjecanja, nagrađivanja ili ocjenjivanja. Otvorio  se prostor za nove oblike suradnje. Likovna kultura je predmet u kojem imamo veliku slobodu i djeca se osjećaju lijepo i ugodno stvarajući i izražavajući se u likovnom mediju. Uvijek me obraduje njihov poklik veselja kada čuju da imaju Likovnu kulturu. Stvaranjem umjetničkih radova pomažemo djeci da razviju maštu koja ih vodi do estetskih dimenzija vlastita bića.

Kao i u svim ostalim programima, zbog pretrpane satnice i opterećenosti nastavnim sadržajima, pojačane administracije i formalizma, škole se izgubile obrazovnu funkciju u stvaralačkim sferama dječjeg razvoja kao i mogućnost kontinuiranoga učenja prijeko potrebnih vještina, kao odgovor novim trendovima i okolnostima razvoja i življenja.

■  MOJ DOJAM

Bila sam zadivljena. S posebnom pozornošću uživala sam promatrati ta iskrena, nevina, dječja lica, zaronjena u boje. Volim taj zajednički uloženi napor prema  kreiranju, otkrivanju estetskog. To je bila plesna predstava izvođenja elegantnih, čipkanih, voluminoznih pokreta bojom. Otpuštala se napetost, oslobađala stvaralačka energija popunjavajući prostor. Stvarala se umjetnost.     

Velika je prilika shvatiti i spoznati kako je gradivo nadoknadivo, a trenutci vrijednosti, koji prelaze u trajna sjećanja, jedinstveni i neponovljivi.   

Trudimo se smanjiti stres i anksioznost kod djece, želimo vrednovati proces više od proizvoda.

Ne podliježimo stisci s vremenom.  Samoizražavanje, bez prosudbe;  ohrabrujmo i cijenimo ono što se događa. 

Kreativan učitelj stalno je u nekom istraživanju, treba potpuno razumjeti kreativnu aktivnost i ne bismo ju trebali gušiti. Bognar (2010.) kaže kako učitelji trebaju djeci omogućiti okolinu u kojoj će se ona osjećati slobodnom, sigurnom i socijalno prihvaćenom. U takvim okolnostima djeca su manje ranjiva, osjetljiva, manje impulzivna, nestrpljiva i manje iritabilna.

Maštam o nastavnom satu na kojem nema suvišnog. Vidim djecu koja žude za tišinom, uspostavljaju svoj vlastiti mir, jer samo on vodi do razmišljanja. Osjeća se dostojanstvo stava i pokreta. Pogledamo li u učionice, zbornice i svugdje unaokolo u vanjski svijet vidimo pokrete brze i užurbane, kao da smo svi u bijegu. Što imamo od toga?

Svijet je napredovao i sad trebamo ljude koji misle kreativno i inovativno, kritički i s mogućnošću povezivanja. Školstvo treba unaprijediti, promijeniti na bolje, osiguravajući slobodan školski duh.

Vrijedna popudbina na putu života (završna riječ)

Aktivnosti toga dvosata bazirane su na samom procesu, na stvaranju i na uživanju. Razvijamo stvaralaštvo i izražavanje. Potaknuli smo da učenici istražuju, oblikuju i likovno se izražavaju te konkretno povežu svoje spoznaje s onim što vide u svojoj okolini. Upoznaju pritom različite likovne tehnike, koje služe kao temelj za izražavanje misli, ideja i osjećaja. Stvaramo poticaj za promišljanje o cjelovitom stvaralačkom postupku od same pripreme do refleksije o djelu, ali i o okolini u kojoj učenici žive. Opažanjem i stvaranjem razvija se fina motorička vještina, preciznost, koordinacija prstiju i očiju. Potiče se usredotočenost i razvoj kognitivnih vještina. U procesu stvaranja njeguje se kultura zajedništva, suradnje, tolerancije i prihvaćanja različitosti koje osnažuju cjelovit razvoj. Opuštanje i blagotvorna aktivnost u obliku umjetnosti nije samo tehnika, već put koji će dijete dovesti do sebe samog, da bi se moglo suočiti sa svakim teretom, ali i s pouzdanjem krenuti u svijet.

Sliku koju imaju o sebi, koliko vjeruju sebi, svojim sposobnostima i vještinama i koliko vjeruju da vrijede, toliko će ih visoko vrednovati i istinski cijeniti i drugi ljudi.

Naše balerine su pokazale kako su otplesale svoj ples uz pomoć divne, znatiželjne i ljubopitljive djece. Želimo im još mnogo slikovitih, živopisnih radova, nadahnutih i bogatim, i surovim krajem u kojem žive.

Bez mašte i stvaralačkog nadahnuća, svaka je slika dosadna, jednolična, statična, a umjetnost besmislena.

Zato djeca neka iz škole iziđu sa spoznajom o vrijednosti mašte i izražavanja u svakodnevnom životu, kao neprocjenjivom popudbinom na svojem životnom putovanju.

O tome zašto treba usporiti i dati znatno veću pozornost i satnicu izražavanju i stvaralaštvu, kao i slobodnoj igri i dokolici, osobito u ranoj razvojnoj dobi, možete pročitati i u ovim člancima objavljenima na Školskome portalu:

■  Zašto je u ranome djetinjstvu bitna umjetnost?

■  Švicarski psiholog i američko pitanje

■  Neprocjenjiva vrijednost slobodne igre

■ Paradoks mirnoga sjedenja u predškolskoj dobi

■ NAPOMENA ■ piše: Miljana Đolanga, školski psiholog, OŠ Blato, Blato ■ slikovni prilozi: učenički radovi Rasplesana jesen – 3. a, OŠ Blato, Blato ■