Svakoga učitelja i svaku učiteljicu u učionici dočekuje vlastita nastavna istina. Koliko je učiteljica i učitelja, toliko je i nastavnih istina. Poučavanje je stvaralački čin, a rezultat dobroga i osvjedočenoga poučavanja određene su vrijednosti. Svatko tko je ikada stupio u učionicu, zna da se ondje događaju mnoge čarolije i nastaju neprocjenjivi dragulji, kako učenički, tako i učiteljski. Neprocjenjivi, jer su neponovljivi i nezaboravni. Nastali i nestali – u trenutku.

Međutim, nije sve samo romantično. Da bi se išta vrijedno moglo dogoditi, u učionici moraju postojati uvjeti za takve događaje, uvjeti kako za učenike, tako i za učitelje; svi ih stvaraju, ali – u učionici – učitelji upravljaju tim stvaranjem. Vode, kreiraju, stvaraju, usmjeruju… kako želite; ili, još jasnije – odgovorni su za to što nastaje, svakako više od svojih učenika.

Upravljanje razredom jedan je od izrazito zahtjevnih poslova, neki kažu i najzahtjevniji ikad – i, kada se obavlja odgovorno i s ciljem, nebrojeni su sati učenja, propitivanja, iskušavanja i istinskoga rada uloženi da bi se došlo do stupnja kada napokon osjećaš da suvereno vladaš različitim, i uvijek iznova novim situacijama. I upravo zato što su situacije uvijek iznova nove, ni osjećaj sigurne ovladanosti ne može biti potpun; a ako i jest potpun, ne traje zauvijek, odnosno ne traje bez prekida. Žedan je stalnoga rada, promišljanja, stvaranja, nikad mu dosta putovanja.

Zamislivo je da je tako nekako i pilotu kada uključi motore zrakoplova; svaki let, iznova je nov. Ali ipak, u pravilu, na sreću svih, dobro završi. Putnici, ne sluteći sve događaje, postupanja i razmišljanja u pilotskoj kabini, drijemaju u svojim naslonjačima, neki pritišću lica uz prozor i uživaju u letu iznad oblaka, poneki strahuju jedva čekajući da let završi, ali – svi putuju.

Tako je i u učionici.

„Najbolje“ metode

Mnoštvo je metoda koje su tijekom povijesti bile sugerirane kao najbolje. Među vječno zastupljenima i nenadmašenima svakako je i razgovor. Međutim, ni taj, još u antici primjenjivan put do istine, nije jednoznačno definiran; različiti su pogledi kako nastava utemeljena na razgovoru treba izgledati. Je li riječ o usmjerenome razgovoru ili potpuno slobodnom razgovoru, primjerice? Različiti predmeti, pa i različita područja istoga predmeta, zahtijevaju različite pristupe.

Na učitelju je da procijeni – kako će postaviti razgovor, kao i kako će razmjestiti klupe u učionici… Isto tako, tko će razmještati klupe, kada i na koji način, i još stotine detalja vezanih uz cijeli krug neponovljiva nastavnoga procesa, i svega što ga prati. Na učitelju je da procijeni, i zato, što je na njemu – i postupak, i odgovornost i uspjeha i neuspjeha, ne bi trebao biti na jednodimenzionalnom, nerazumijevajućemu „udaru“ onih koji uopće nisu u učionici…

Takve su brzoplete procjene i upletanja očito stalno mjesto koje prati učitelje na svim meridijanima i paralelama. Zato je bitan razgovor umjesto paljbe po društvenim mrežama; no i kod nas, a i drugdje, očito je uvrježenija sklonost paljbi nauštrb razgovora.

Stoga evo sažetoga konteksta koji prati današnju temu… Ministar obrazovanja u Ujedinjenom Kraljevstvu nedavno je sugerirao učiteljima tradicionalni pristup, pri kojem učenici sjede u redovima, frontalno, jer na taj način, kako je u svojoj izjavi ustvrdio, „svi napreduju“. Izjava je užarila društvene mreže i forume te se gorljivo raspravlja o razgovoru kao nastavnoj metodi, kao i o rasporedu sjedenja u učionici. Na ministrove riječi uslijedili su mnogi odgovori i reakcije, a među njima je i odgovor sveučilišnoga profesora emeritusa koji oštro opovrgava prijedlog sjedenja u redovima nazivajući ga velikom neistinom jer – kako tvrdi – „opće je potvrđeno da učenici najbolje uče pri dijaloškom poučavanju“.

Time je pak došlo do „nepomirljivoga“ suprotstavljanja frontalnoga sjedenja u redovima, kao nedijaloškoga, s razgovorom neusklađenoga, i drugih rasporeda sjedenja koji valjda podrazumijevaju nastavu utemeljenu na razgovoru, odnosno automatski su dijaloški.

Učitelj i autor Mark Enser daje svoj pogled na cijelu novonastalu raspravu. Ako vas zanima, pročitajte u nastavku.

Tekst Dijaloško poučavanje: o čemu to govorite? učitelja i autora Marka Ensera objavljen je na britanskome obrazovnome portalu TES.

Izabiranje strane može predstavljati veliko opterećenje. To u obrazovanju gledamo stalno, rasprave koje od ljudi traže pristupanje jednoj od dviju suprotstavljenih krajnosti, ovisno o tome kakva je nastavna praksa svakoga od onih koji se trebaju opredijeliti.

■ Jesu li stolovi u vašoj učionici u skupinama i dopuštate li svojim učenicima rasprave o različitim temama dok vi stojite sa strane i nenametljivo vodite nastavu?

■ Ili ste neonacist koji zahtijeva sjedenje u redovima dok stojite ispred njih i punite im glavu činjenicama?

■ Jeste li znanjima bremenit učenjak koji svoje učenike pomno poučava s čelne pozicije u prostoriji nastojeći da svatko može pristupiti jednaku bogatstvu znanja?

■ Ili ste neka vrsta hipija pa učenicima dopuštate sjediti po grupama, razvaljivati kolaž-papire i hamere i međusobno ne dijeliti baš ništa osim zabluda?

Izaberite tim. – Demonizirajte drugu stranu.

Dijaloška rasprava

Vidimo raspravu koja se po društvenim mrežama rasplamsala na temu upotrebe razgovora u nastavi, koji za neke znači suprotnost mogućnosti da učenici sjede u redovima i uče od stručnjaka. Kao i uvijek, realnost učionice nešto je kompliciranija.

Zanimljivo je zapaziti da je Robin Alexander, vjerojatno osoba uz koju se najviše veže titula glavnoga zagovornika dijaloškoga poučavanja, izjavio da je učiteljski govor najbogatiji u zemljama u kojima su „prijenos znanja i kulturna inicijacija eksplicitni obrazovni ciljevi“.

To suprotstavlja zemljama u kojima postoji odbojnost prema transmisijskome (prijenosnome) poučavanju što ih gura, ne u razgovor, nego u propitivanje.

U engleskim se školama od učitelja očekuje da svoje vrijeme jednakomjerno podijeli među svim članovima razrednoga odjela i pritom postavi velik broj pitanja kako bi osigurao da svi učenici ravnopravno sudjeluju.

U zemljama u kojima je razgovor nešto uobičajeno, manje učenika može sudjelovati u zadanome vremenu, ali je to sudjelovanje veće dubine s više dodatnih objašnjenja i pitanja koje učenici postavljaju učitelju, ali i jedni drugima.

Stvarni svijet

Na tome mjestu u stvarnome svijetu stvari postaju neuredne. Učitelji se odvajaju od akademskih savjetnika i njihovih zahtjeva: „Svi dokazi podupiru dijaloško poučavanje“, a mi pitamo: podupiru dijaloško poučavanje – kada?

Primjerice, u objavi profesora Neila Mercera 2. ožujka na Twitteru stoji:

Gavin Williamson kaže da je „tradicionalni pristup nastavi pri kojem učenici sjede nasuprot svojemu učitelju“ „utemeljen na dokazima“ i „svi napreduju“. Još jedna nevjerojatna laž? Svi dokazi govore u prilog razgovornoga poučavanja.

Učenici se u bogat i smislen razgovor mogu uključiti isključivo s pozicije znanja, ili je tako barem u mojem predmetu. Ako razgovaramo o kineskom Projektu preusmjeravanja vode Jug-Sjever i njegovoj održivosti, moramo raspolagati brojnim činjenicama o tome projektu, kao i znanjima o održivosti.

Ako ne raspolažemo tim znanjima i činjenicama, nema razgovora; imamo razred koji nalikuje na radioemisiju u kojoj se slušatelji javljaju u eter i daju svoje raz-formirane poglede na koje se oslanjaju.

Kako bih bio siguran da svi mnogo znaju o toj temi, morat ću omogućiti da svi u razredu sudjeluju i odgovaraju na pitanja kako bi pokazali znanje i razumijevanje.

Tek tada možemo uistinu imati razgovor o tome.

Bilo bi primamljivo pomisliti da nam je potrebna šačica učenika naoružanih brojnim znanjima pa će ostatak razreda učiti slušajući njihovu raspravu, no da bi netko mogao zadržati nove informacije koje čuje u raspravi, o kojima zna jako malo, to nije dovoljno. Potrebno je prethodno znanje da bi se zadržalo ono novo što se upravo čuje.

Vjerujem da su mnogi učitelji uočili da nema nikakva razdora između toga da nastava bude tradicionalno vođena na način da učenici frontalno sjede nasuprot učitelju i dijaloškoga poučavanja.

Stvaramo uvjete da učenici koji već posjeduju određena znanja stupe u razgovor i prodube ono što već znaju; ali kultura prijenosa znanja i dalje je na prvome mjestu.

Umjesto da se međusobno prozivamo kao heroji i zlikovci na čudnome bojnome polju obrazovanja, vjerojatno bismo mogli razgovarati.

S pozicije, ne neupućenosti i proizvoljnosti, nego znanja.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Mark Enser, učitelj i autor ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, od 1997. godine dostupna na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■

IZVORI:

Alexander, R. (2008.): Pedagogy, Curriculum and Culture – Murphy, P., Hall.

K. i Soler, J. (ur.): Pedagogy and Practice: Culture and Identities, Milton Keynes, The Open University, str. 3. – 27.