„Otpuštaju ih jer nemaju vizije? Zbog razmišljanja da su tek neznatan kotačić u stroju? Za mnoge učenike, upravo je takvo shvaćanje njihova mjesta u školi. Sjedi mirno, usvoji ove informacije, izbaci ih na ispitu, i zatim prijeđi na sljedeću razinu.“

Kakvi mladi ljudi izlaze iz škola, s kakvim vještinama i umijećima; jesu li sposobni zaposliti se i opstati na svojim radnim mjestima, živjeti i napredovati u suvremenome svijetu? Tu temu u svojem novom članku razmatra učitelj i autor Trevor Muir obrazlažući ujedno razliku između tzv. mekanih i čvrstih vještina odnosno propitujući koje bismo vještine trebali zvati ključnima i zašto.

Članak Stop Calling Them Soft Skills objavljen je na mrežnim stranicama Trevor Muir.

Novinski portal Entrepeneur.com objavio je članak o devet razloga zbog kojih milenijalci bivaju otpuštenima s posla, a prvih pet razloga koji se ondje spominju su potreba za neovisnošću, nedostatak samopouzdanja, tjeskobnost, nemogućnost sporazumijevanja i nedostatak vizije. Glavni razlog zašto dobivaju otkaze njihova je nemogućnost suradnje, prati ih osjećaj nesigurnosti i teško donose odluke, a sve to može voditi u anksioznost, otežano pojavljivanje u javnosti i komuniciranje s ljudima te nedovoljnu kritičnost pri sagledavanju šire slike, ciljeva i vizija.

Riječ je upravo o onome što u svijetu obrazovanja zovemo „mekanim vještinama“ (soft skills).

One su na drugome mjestu s obzirom na „esencijalne“ zadaće škole, a to su materinski jezik, matematika, prirodoslovlje, povijest, algebra, nacionalna književnost, početak i završetak Francuske revolucije, sastav vulkanskih stijena – shvatili ste o čemu govorim.

Temeljni zahtjevi obrazovanja

Smatram da je vrijeme da te vještine prestanemo zvati mekanima, jer nema baš ništa  mekano u trenutcima dobivanja otkaza, ili pak u nemogućnosti zapošljavanja u prethodnome koraku.

Morali bismo ih nazivati onako kakve one doista jesu: ključne vještine; vještine koje su potpuno neizostavne kako biste živjeli i napredovali u suvremenome svijetu.

Mislim, kako to da sposobnost surađivanja nije najistaknutiji standard temeljnih zahtjeva  obrazovanja? To čak nije ni standard! Nije čudno što ljudi bivaju otpuštenima jer ne znaju surađivati; mi ih tomu ne poučavamo. Na to ne stavljamo naglasak. A rezultat su podjele i nemogućnost postizanja kompromisa. Zvuči li vam poznato?

Mladi odrasli ljudi imaju poteškoća sa samopouzdanjem. Pitam se je li s tim povezana činjenica da djeca od najranijega obrazovanja (vrtićke dobi) do završne godine školovanja imaju 112 obveznih nacionalnih ispita, ispita koji mjere tek mrvicu onoga što oni uistinu jesu i što su sposobni raditi i stvarati, ali ujedno i ispita koji su presudan čimbenik za njihovu budućnost. Ima li to ikakva utjecaja? Pitam se također ima li to ikakve veze sa superuznapredovalom anksioznošću?

Otpuštaju ih jer nemaju vizije? Zbog razmišljanja da su tek neznatan kotačić u stroju? Za mnoge učenike, upravo je takvo shvaćanje njihova mjesta u školi. Sjedi mirno, usvoji ove informacije, izbaci ih na ispitu, i zatim prijeđi na sljedeću razinu. Želimo da milenijalci vide širu sliku i razumiju smisao i svrhu pojedinih poslova. Možda bi sve to trebalo početi u školi, pa ako učenicima nemamo sposobnost objasniti zašto uče određeni predmet, tada ga ne bismo trebali ni poučavati.

Bore se s komunikacijom. Pa, jesmo li ih naučili sporazumijevati se? Ili većinu vremena provode u redovima uz zabranu govorenja?

Ali – odgovorna sam da dobro riješe taj ispit!

„Ali moram ih natjerati da to odrade. Moraju znati ovu informaciju. Odgovorna sam da dobro riješe taj ispit!“

O tome i govorim.

Nije riječ o učiteljskim propustima. Nego o sistemskoj pogrešci.

I to moramo promijeniti. Rekao bih da je dobar početak da komunikaciju, surađivanje, kritičko razmišljanje, radnu etiku i samopouzdanje prestanemo zvati „mekanim vještinama“. Kako bi bilo da ih umjesto toga nazovemo „temeljnim vještinama“? Jer su esencijalne, ključne, neizostavne; zasigurno bitnije od mogućnosti memoriranja činjenica ili formula.

„Ali, čekaj, možemo mjeriti nečiju sposobnost pamćenja podataka i formula. Ne možemo isto činiti s tim vještinama.“

O da, zato toliko naglašavamo čvrste vještine, njih je lakše mjeriti, slijediti i uspoređivati.

A to nije dovoljno dobar razlog.

Jer 92 % nadarenih profesionalaca i uspješnih poslodavaca kaže da su mekane vještine jednako vrijedne, ako ne i vrjednije od čvrstih vještina.

Moramo poučavati ključne vještine

Tvrdim li ja to da u školama moramo prestati poučavati temeljne nastavne predmete?

Ne.

Obrazovano društvo zdravo je društvo, stoga i nadalje moramo znati čitati, pisati, računati, rješavati, promatrati, izvoditi pokuse, i učiti sadržaje nastavnih predmeta. No morali bismo malo prilagoditi referentne vrijednosti, pa se ne zaustavljati na slavljenju usvajanja informacija, nego i puta kojim je učenik do njih stigao. Kako ih zastupa i predstavlja. I što radi s njima ili na temelju njih.

Moramo poučavati ključne vještine. A istina je sljedeća: Kada učenik posjeduje te temeljne vještine, kada je samopouzdan, kreativan, kada kritički razmišlja i surađuje s drugima, spoznat ćete koliko i sve to što im zadajemo da moraju naučiti i usvojiti kao primarno – postaje lakše. A nakon svega, uspijevaju položiti i one velike, strašne nacionalne ispite…

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice prilagođen, a na izvornik upućuje poveznica na kraju ove napomene■ Trevor Muir, učitelj i autor knjiga iz područja obrazovanja među kojima su The Collaborative Classroom i The Epic Classroom ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice autora i učitelja Trevora Muira ■ izvornik: trevormuir.com  ■