Kao što učenici zaslužuju opremljene, svijetle, ugodne škole sa stručnim, zadovoljnim i dostupnim učiteljima i profesorima, učitelji također zaslužuju ugodno i kvalitetno okružje za dodatno obrazovanje, za ono što se u učiteljskim krugovima donedavno nazivalo stručnim usavršavanjem, a posljednjih godina sve je zastupljeniji izraz „edukacija“.

Mnogo je aspekata učiteljskoga posla za koje se možemo zapitati što se u vezi s njima poduzima i kakva su poboljšanja učinjena, osobito u okviru najnovijih najavljenih i dokumentima definiranih promjena, no ovaj će se članak zadržati na pitanju stručnoga usavršavanja, odnosno edukacije, koja je također bila u samome vrhu obrazovne pozornosti, kao kamen temeljac reforme koja je upravo u tijeku.

Da je uistinu takva uloga priključena upravo usavršavanju učiteljskoga rada, vidi se i po tome što je podatak koliko je osoba pristupilo određenoj platformi, u nekim trenutcima predstavljan gotovo kao pitanje život i smrti. Mediji su svako malo bili preplavljeni citatima s takvim podatcima, koje učiteljima i nije bilo osobito lako slušati i čitati, no ostalo je u prošlosti pa se toga mnogi danas nastoje i ne prisjetiti.

Ne bi ni trebalo, da pitanje unaprjeđenja školstva nije ostalo jednako snažno, i jednako – jedva taknuto odnosno – netaknuto.

Stoga nekoliko razmišljanja o ulozi stručnoga usavršavanja u učiteljskom životu, zašto je nezaobilazno, zašto je bitno i koje sve mogućnosti poboljšanja uz sebe veže i ukupno otvara.

„Što je učitelj učinio za toga učenika?“ uobičajeno je pitanje, zar ne? – A tako i treba biti…

Kakva se edukacija nudi učiteljima na njihovu putu stručnoga usavršavanja, koji – prema naravi posla koji obavljaju – nikada ne prestaje?

To je pitanje koje već dugo vapi za odgovorom koji uporno ne dolazi. Jave se u razgovorima na tu temu pritužbe da postoji znatan postotak osoba u obrazovanju koje više i ne odlaze na seminare u svrhu stručnoga usavršavanja, pa se pritom čuje iz usta ponekog revnijega ili pak mlađega (u smislu smanjenog iskustva) kolege ili kolegice kritika, možda i ogorčen komentar, na račun takvih učitelja i profesora. Ta to im je dužnost! Ne možemo nikamo stići dok takvi lutaju školstvom…

Znamo svi da ima i učenika koji se nevoljko odazivaju radnim školskim obvezama, kojima se ništa ne da, pa ih zna pratiti i kvalifikacija da su lijeni ili ona, još oštrija, da nisu ni za što… Dođe li koji takav slučaj do kakva nadzora, bilo iz redova stručnih suradnika u nastavi, ili pak s koje od viših instanca, prvo pitanje koje će biti postavljeno jest: Što je učitelj učinio za tog učenika? Koji su napori napravljeni kako bi ga se zainteresiralo i motiviralo? Kakvi su uvjeti u kojima je učenik? Psihološki, socijalni…

Učenikova je odgovornost u takvu stanju stvari na posljednjem mjestu. Nije da ne postoji, ali udarna igla propituje sve ostalo prije negoli propita učenikovu odgovornost i neposredan osobni udio u svemu tome. A tako uistinu i treba biti.

Dok su učiteljima učenici prvi, nekom bi i učitelji trebali biti prvi – osim njihovim učenicima!

No jednako bi moralo vrijediti i za one koji su učenicima u školama prvi – za učitelje. Pa prije negoli se tko zgrozi nad činjenicom da koji kolega ili kolegica više nema osobite volje za usavršavanjima, susretima i stručnim propitivanjima, možda bi bilo dobro zapitati se: Zašto nema?

Jesu li učitelji kojima više nije do toga da se u popodnevnim ili večernjim satima, ili pak izostajući s nastave, upute na ponuđenu edukaciju i na taj način ispune dio svojih godišnja zaduženja, možda umorni od onoga što se tijekom brojnih godina provedenih u tome poslu neprestance ponavlja?

Kada se to zapitamo i malo bolje pogledamo, možda prepoznamo da su izgubili volju ili smisao, često oboje.

Treba li ih kriviti zbog toga, prozivati i pozivati na odgovornost? Ili, još gore, žaliti? Nadati se da će takvi, potrošeni, što prije otići, ionako je vrijeme za mlađe?

Treba li tko drugi osim njih samih biti odgovoran, ili barem suodgovoran, što je tomu tako? Što se događa da se jedan dio, nekoć možda i vrlo zainteresiranih, pouzdanih i marljivih ljudi, ugasi radeći u školama, htjeli mi to priznati ili ne? Zašto nam škole ne vrve živošću i snagom zapošljavanja najboljih stručnjaka, nego, naprotiv, tonu u tišinu, potiskivanje i ispunjavanje onoga što se mora, uz časne iznimke koje tomu uspijevaju izmaknuti i ići svojim svijetlim, vedrim i zanosnim putem, no i za njih se možemo zapitati – koliko dugo? Možda čak, na čiji račun?

Jer – jednostavno – mnogo je toga što bi trebalo učiniti da napokon bude po onoj: Čist račun, duga ljubav. A mnogi su već i odustali čekajući da se napravi barem prvi korak, eventualno dva.

„Imam problem, idem potražiti rješenje. Znam kamo ću se prvo obratiti!“

Tko nije odustao od rada u nastavi – a pritom ne mislim samo na fizičko odustajanje, nego ponajprije ono, gore već spomenuto, psihičko i duhovno – zasigurno nije odustao ni od daljnjega istraživanja, čitanja, učenja i propitivanja kako nastavu iz dana u dan učiniti boljom, organiziranijom, kako naći odgovore na nova pitanja koja su se pojavila, bilo uslijed općih okolnosti, kakva je primjerice aktualna zdravstvena kriza, ili zbog pojedinačnih događaja u učionici ili školi.

Prema dugogodišnjim zapažanjima, stručna usavršavanja namijenjena učiteljima u pravilu nisu ni sustavna, ni dosljedna. Ona se događaju po potrebi. Katkad ih je više, katkad manje. Vezano je to i uz institucije u školstvu koje su, usuđujem se ustvrditi, kod dijela učitelja i profesora, izgubile povjerenje. Uz pomisao na institucije i stručnu pomoć koju će ondje dobiti učitelje više veže određen osjećaj straha, tlake, neugodnosti, nego li pomisao: „Imam problem, idem potražiti rješenje. Znam kamo ću se prvo obratiti!“

Učimo od onih u koje imamo povjerenja

Predavači i voditelji radionica imaju svoju ulogu i u rješavanju problema ili barem njihovu anticipiranju te, na taj način, podizanju stručne spremnosti učitelja da ga – u trenutku kada se s njim suoče – uspješno riješe. Pritom ne moraju dati učiteljima gotova rješenja za svaku pojedinu situaciju, jer to i ne mogu. To nitko i ne traži. Ali mogu učitelje pripremiti, opskrbiti samopouzdanjem i samosviješću, da – ako i ne znaju i ne mogu odmah sve riješiti – imaju dovoljno smirenosti i sigurnosti da mogu procijeniti prve korake.

A to nije ni bezazlena, ni olaka uloga! Možda bismo se toga prvo trebali prisjetiti kada u tjedni raspored uvrstimo koje predavanje ili radionicu. I zato su razočaranja velika kada se nečemu odazoveš i shvatiš da osoba koja ti nudi sadržaje koji bi trebali biti korisni i poticajni, nije na razini na kojoj bi trebala biti da bi joj mogao dati povjerenje koje je u takvu transferu nužno potrebno.

Da bi se prijenos znanja, vrijednosti i vještina mogao dogoditi, mora postojati osjećaj povjerenja prema izvoru toga znanja, vrijednosti i vještina.

Katkad su sadržaji koje nude zanimljivi te otvaraju svjetove za koje si možda slutio da postoje, ali nisi se usudio u njih kročiti, i tada ti je uistinu drago da si odlučio odvojiti svoje – u nastavničkome radu uvijek predragocjeno vrijeme – i sudjelovati na radionici ili pristupiti predavanju.

Također, ima i onih predavača i voditelja koji kao da su došli reda radi, zato što su ih pozvali pa da – eto – isporuče nešto, učiteljima će to valjda biti dovoljno dobro, ujedno stave kvačicu na održano predavanje, uzmu honorar ili dnevnicu, i to je ukratko to. Nakon takvih susreta ostaje osjećaj praznine pa i prevarenosti. Koliko su mi puta znale reći kolegice, ogorčene takvim događajima: „Pa zar sam ja dežurna budala?

– Zar nam ne mogu ponuditi nešto što bi nam uistinu služilo?“

Što bi učiteljima uistinu služilo?

I tako dolazimo i do toga, također stalnoga pitanja.

Što bi učiteljima uistinu služilo?

Kako postaviti radionicu ili predavanje koje će biti zanimljivo i izazovno i za kolegicu koja je prije koji mjesec prvi put stupila u učionicu, i za kolegu koji je pred mirovinom? Kako ponuditi nešto što će im uistinu služiti? Je li to uopće moguće?

Stručni sadržaji koji se učiteljima nude u okviru seminara, predavanja i radionica ne moraju uvijek biti nešto neviđeno. Takvi susreti mogu završiti velikim osjećajem ispunjenosti i zadovoljstva već kada su dobro vođeni; već to je dovoljno za njihov uspjeh. Naravno da je bitan i sadržaj; ne možeš dobro voditi nešto čega nema ili nešto što je samo po sebi loše. Međutim, sadržaji se na našem učiteljskom putu nužno ponavljaju, ali ono što se ne ponavlja – to smo mi, okupljeni oko toga sadržaja.

I zbog toga, predavač ili voditelj ne mora nužno otkriti nove svjetove da bi njegovo predavanje ili radionica bili kvalitetni i uspješni; često i ne može jer su „ti novi svjetovi“ već otkriveni, i to – nekoliko puta.

Pri takvim je susretima ono ključno i neprocjenjivo na koji su način pristupili ostalim sudionicima i kako su ih uključili u ono čime se na tom susretu bave.

Ukratko, bitan je odnos, relacija koju su stvorili.

I to ne samo u smjeru sudionik-predavač i obratno, nego i cijela mreža suodnosa između svih sudionika i sudionica, u mjeri u kojoj je to moguće. To se danas može smatrati uspješnim stručnim sastankom, druženjem ili poučavanjem, kojim god imenom nazvali. I za takvo što potrebno je znanje, vještina, iskustvo, ali također i volja, neposrednost, predanost, ostrašćenost, pa i ljubav, ako hoćete… Baš kao i u – uspješnoj učionici, zar ne?

Činjenica da su se na jednome mjestu okupili sustručnjaci, kolegice i kolege u zajednički izdvojenome vremenu koje su posvetili struci, tom susretu i jedni drugima, vrijedna je sama po sebi. Pa je i stoga toliko bitno da to vrijeme ne bude uzalud potrošeno, besmisleno i tek nečijom kvačicom na „popisu održanih predavanja“.

Stručno usavršavanje ne znači ulijevati vodu, nego – raspiriti plamen

Otkako su se društva u svijetu pozatvarala, uključujući i hrvatsko, nema izravnih, neposrednih stručnih usavršavanja, onih licem u lice, gdje se ljudi bez prepreka, zaslona i profilnih inačica stvarnoga profila, mogu vidjeti, čuti i doživjeti. Ona se događaju virtualno, a takva su u najvećoj mjeri bila i u razdoblju koje je prethodilo frontalnoj primjeni hrvatske obrazovne reforme koja je u sve hrvatske škole ušla u školskoj godini 2019./2020.

Također, uz reformu su, po samoj definiciji toga pojma, vezane promjene. Promjene se često vežu i uz sesije stručnih usavršavanja jer je vrlo uvriježeno poimanje da će se pri takvom susretu saznati nešto novo, a zatim to novo primijeniti, što pak znači da će se staro – promijeniti.

Međutim, bilo novo ili ne, taj kriterij nije ono što je presudno. Pri takvim susretima, razgovorima, upoznavanjima i učenjima ključno je da je otvoren prostor za razgovor, da se sudionici mogu čuti, izraziti svoja viđenja, iskustva, dvojbe i prijedloge.

Da nitko ne ostane uskraćen za prostor izražavanja onoga što misli, pa i osjeća.

Da je razgovorna kultura dovoljno ustaljena, razrađena i sofisticirana da može podnijeti različite diskurse, misli i zapažanja bez uzvratnih napada, zamjeranja, diskvalificiranja ili čak ismijavanja.

Središnja odrednica stručnoga usavršavanja, bez obzira na sadržaj koji se nudi, na njegovu namjenu, neku vrlo preciznu ili pak općenitiju svrhu, morala bi biti argumentirana kritičnost. Pa bilo u središtu pozornosti nešto sasvim novo i neviđeno, ili nešto što smo već mnogo puta primijenili, svoju stvarnu ulogu u obrazovnom napretku može imati samo ako se prije primjene kritički propita, ako se razgovara, promatra i procjenjuje pri susretu sa stručnjacima i praktičarima kojima i sami pripadate.

Pa zato ste se i okupili! Ne zato da bi vam netko nešto isporučio ili resetirao um i sjećanje.

Parafrazirajući Plutarhovu izreku o poučavanju, vrijedi ovako: Stručno usavršavanje ne znači ulijevati vodu, nego raspiriti plamen.

Pritom je uloga voditelja ili predavača presudna, naravno i uloga organizatora koji stoji iza svega toga, koji je predavače i pozvao, kao uostalom i vas, da sudjelujete. Nije vas valjda pozvao da popunite broj, a vi se odazvali da popunite kvotu potvrda? Pa nećete valjda tako površno popunjavati dragocjenu lentu života koja nam je dana i vremenski zadana? Pa bilo bi to životohulno, zar ne?

No, šalu na stranu… Voditeljska uloga na predavanju ili radionici, baš kao profesorska u učionici, znači preuzimanje odgovornosti za to je li postojao ili je izostao prostor za kritički razgovor, bio on zastupljen na radionici ili nakon odslušanoga predavanja. Također, ako sudionici nisu naviknuti na mogućnost razgovora, takav razgovor, stručan i otvoren, može potpuno izostati, jer – ili se nitko ne usuđuje uključiti ili pak nije zainteresiran; s druge strane, otvaranje prostora za razgovor, može se prometnuti u zbrku, nadglasavanje, pa i kaos, ako se ne poštuju temeljna razgovorna pravila i dobri običaji. Voditelj nastoji stvoriti uvjete da se otvoren i stručan razgovor može dogoditi, ali katkad ni on ne može nemoguće – možda je u okviru samo jednoga predavanja ili radionice nemoguće stvoriti takve uvjete, možda bi ih trebalo ponoviti nekoliko kako bi se stekla određena navika i rutina.

Baš onako kako jest, zasigurno možete i sami potvrditi, i u učionici.

U kreiranju obrazovnih politika učitelji moraju biti subjekti, a ne objekti

Ako na stručnim usavršavanjima izostaju takvi razgovori, ako se dopuštaju samo do neke mjere iz razloga što su voditelji radionica ili predavači nesigurni znaju li (ili, moguće, i smiju li?) dopustiti potpunu slobodu govora, a moguće sumnjaju i u svoje sposobnosti sudjelovanja u tim razgovorima uključujući i odgovaranje na postavljena pitanja, tada nitko ne bi smio ni od učitelja i profesora očekivati da će oni u svojim učionicama njegovati razgovornu kulturu, pa i – toliko puta u posljednjim godinama izgovoreno i hvaljeno – kritičko mišljenje.

Jer – očito – uprimjerio si ono što očekuješ od onih za koje si uprimjerio. A role model, i modelling, rekli bi kritički prijatelji reforme na svojem materinskom jeziku.

Odnos prema profesorima i učiteljima onih koji su zaduženi skrbiti za njihov daljnji stručni razvoj, za poticanje motivacije i afirmativnih vrijednosti koje su nužne u poslu koji iz dana u dan obavljaju, ujedno je pokazatelj odnosa prema školstvu uopće, prema mjestu obrazovanja u društvu, ali – na kraju krajeva – i prema onima za koje se zaklinjemo da su nam prvi – prema učenicima.

U kreiranju obrazovnih strategija i obrazovnih politika učitelji nisu predmeti, nisu objekti, nego bi morali biti subjekti, sugovornici i sustvaratelji.

To se ne postiže isključivo javnim pozivima za pojedine ekspertne skupine, kako se dosad na žalost događalo, pri čemu nema nikakva jamstva tko će iz učiteljskoga korpusa na takve pozive prvi pohrliti i prijaviti se.

Da bi komunikacija između ministarstva i drugih institucija zaduženih za stvaranje obrazovne politike i pojedinih strategija bila dvosmjerna, protočna i istinski svrhovita, pa i plodna, potrebno je graditi međuučiteljsku mrežu, kakva djelomice postoji u okviru stručnih vijeća (aktiva), ali tako postavljena uvelike već godinama stagnira odnosno propada. Stručna su vijeća postavljena tako da su neposredno surađivala s agencijama i savjetnicima, koji su bili izravno povezani s voditeljima županijskih stručnih vijeća, no kako je u posljednjim godinama rad Agencije za odgoj i obrazovanje gotovo potpuno potisnut, pa i marginaliziran (tek se prije nepune godine ponovno uključio u glavne tijekove obrazovnih zbivanja), tako su i stručna vijeća opstojala više po običaju, negoli kao istinska susretišta stručnosti i međuučiteljske potpore.

Da, vjerojatno i tu postoje iznimke, s obzirom na pojedine voditelje koji mnogo ulažu u to što rade; ali da ulažu i najviše što mogu, pa i preko svih granica, opet ne mogu uložiti onoliko koliko bi mogli da se i u njih i u kvalitetu tih vijeća institucionalno i promišljeno, dosljedno i nezaobilazno ulaže. Novčano, organizacijski, u svakom smislu.

Najvrjedniji dio sustava su – ljudi

Kada kažemo da obrazovanje i školstvo stagniraju, jednako je kao da kažemo da propadaju.

Školstvo i obrazovanje, kao i svaka škola i svaka učionica – aktivni su sustavi. U neprestanom pokretu. Oni ne trpe zastoje, zatvaranje kanala, nekomunikaciju ili antikomunikaciju (iako su me još u srednjoj školi kvalitetno naučili da takvo što ne postoji, da se ne može ne komunicirati, ali – o tome i govorim!) i trpanje pod tepih. U takvim uvjetima jednostavno – propadaju… umiru.

Pitanje učiteljskoga položaja u društvu kao i uloge obrazovanja u društvu šire je negoli je zahvaćeno ovim člankom, ali ovdje zastupljena tema njegov je ključan dio. Pomak u tome dijelu, ali ne još jedan pomak reda radi, nego istinski promišljen, zamišljen, organiziran i proveden pomak, značio bi nešto bitno. Nešto što bi se odrazilo na cijeli sustav, a osobito na njegov najvrjedniji dio – na ljude.

O tome kakva bi stručna usavršavanja trebala biti dostupna svakom učitelju ili učiteljici, kakve bi trebale biti plaće, a kakvo povjerenje društva, a samim tim – na temelju povjerenja – nezaobilazno poštovanje i sigurnost u vrijednost učiteljskoga rada, već je izrečeno u drugim tekstovima na Školskome portalu (nekoliko poveznica prilažem na kraju).

Na kraju: Da, uistinu vrijedi izreka: Ako su učitelji na zadnjem mjestu, ne možete očekivati da učenici budu na prvom.

A učenici, najmlađi i najnezaštićeniji dio ovoga društva (uz starije, nemoćne i životinje – do toga smo zaključka jednom prigodom u vrlo živom razgovoru došli u uskom, učiteljskom krugu, uviđajući i koje su ustanove i stručnjaci ujedno najmanje plaćeni s obzirom na stupanj obrazovanja), ujedno su oni kojima pripada budućnost svakoga društva.

Već zbog te bjelodane činjenice – djeca i mladi morali bi biti na prvome mjestu.

Ne u statistikama i izvješćima, nego – aktivno, vidljivo, svakodnevno, bez zabune.

A zajedno s tom spoznajom, jednako tako – i njihovi profesori i učitelji.

Možda bi vas mogli zanimati i ovi članci:

Nedostatak učitelja i profesora pokazuje da ne može svatko obavljati taj posao

Kako bi bilo da sve okrenemo naglavce?

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić, profesorica hrvatskoga jezika, autorica udžbenika, voditeljica radionica stručnoga usavršavanja i županijskih stručnih vijeća, organizatorica smotri, natjecanja i drugih događaja… konačno, i stalna suradnica Školskoga portala ■